ZNAČENJE I MUDROSTI AJETA SURE EL-FATIHA

Hvala Uzvišenom Gospodaru na Njegovim neizmjernim blagodatima. Molimo Allaha, dž.š., Njegovim najvećim imenom da budemo u kući spasa i mira na budućem svijetu. Salavat i selam pečatu svih poslanika Muhammedu, s.a.v.s., njegovoj časnoj i plemenitoj porodici i vrlim ashabima. Zamolimo dragog Allaha, dž.š., da nas počasti da spoznajemo Njegove blagodati kroz njihovo trajanje, da nijednu blagodat ne počnemo razumijevati i spoznavati samo zato što je iz našega života nestala.

Kur’an je Resulullah, s.a.v.s., opisao riječima: “On je neraskidivo Allahovo uže.”[1] Kada nam neko pruži priliku, on je plemenit i treba tu priliku iskoristiti. Kada nam Najplemenitiji pruži priliku (Allah, dž.š.) da se uhvatimo za Njegovo uže (Kur’an), tu priliku ne bi smjeli nikako propustiti. Kada učimo Kur’an, imajmo na umu da u svakom ajetu kojeg je Allah, dž.š., objavio, do Sudnjeg dana imamo pouku, a do nas je da li ćemo je uzeti. Ono što se sada među muslimanima i muslimankama pojavilo je jedan oblik savremene bolesti. Ona je bila i ranije prisutna, ali ne ovoliko raširena. Počeli smo se ukrašavati osobinama koje Allah dž.š. isključivo za one koji Njega ne vjeruju spominje. Kada učimo Kur’an i vidimo osobinu nevjernika, kazat ćemo: ”Ako je ta osobina kod mene prisutna, možda sam krenuo njihovim stazama.” Na kraju Fatihe molimo da nas Allah, dž.š., sačuva od puta onih na koje se On rasrdio i puta onih koji su zalutali. Nikada ne možemo reći za nekog insana da je dobar ili loš, dok ne vidimo njegove osobine. Čovjek se može izgubiti, kako je to Resulullah najavio riječima: “Bit će takvih smutnji, i najrazboritiji čovjek u jednome narodu, bit će zbunjen.”[2] Resulullah, s.a.v.s., najavio je da ima jedna osobina, a muslimani ne uzimaju pouku ajeta i ne udaljavaju se od te osobine. To je kada Allah, dž.š., govori o onima koji su daleko od Njega i u ajetu kaže:

وَالَّذِينَ مَعَهُ
أَشِدَّاءُ عَلَى الْكُفَّارِ رُحَمَاءُ بَيْنَهُمْ.

“Žestoki su kada su međusobno neprijatelji.“[3]

Danas kada vidimo stanje među muslimanima, vidimo baš ovu osobinu. Često čujemo kako neko kaže: “Neka mi taj i taj ne dolazi na dženazu.” Ima li razumom obdarenog insana koji će reći, da mu neko ne uči dovu, da za njega ne moli Allaha, dž.š. Mi ne uzimamo pouku, iako nas Allah, dž.š., stalno opominje. Poslanik, s.a.v.s., je u hadisu objasnio kako nas Allah, dž.š., svake godine najmanje dva puta opominje i kaže:

قَالَتِ
النَّارُ : رَبِّ أَكَلَ بَعْضِي بَعْضًا ، فَأْذَنْ لِي أَتَنَفَّسْ ، فَأْذِنْ
لَهَا بِنَفَسَيْنِ ، نَفَسٍ فِي الشِّتَاءِ ، وَنَفَسٍ فِي الصَّيْفِ ، فَمَا
وَجَدْتُمْ مِنْ بَرْدٍ ، أَوْ زَمْهَرِيرٍ فَمِنْ نَفَسِ جَهَنَّمَ ، وَمَا
وَجَدْتُمْ مِنْ حَرٍّ ، أَوْ حَرُورٍ فَمِنْ نَفَسِ جَهَنَّمَ.

“Džehennemska vatra se požalila svome Gospodaru i rekla: „Sama sebe pojedoh (uništih), pa mi dozvoli da odahnem.“ Allah joj je dopustio dva oduška, jedan zimi, a jedan ljeti i to je najveća vrućina i najveća hladnoća koju osjećate.”[4]

Utječemo se Allahu od prokletog šejtana. Molimo Ga da on, šejtan, nema udjela u bilo kojem našem postupku. Sa imenom Allaha, Milostivog, Samilosnog. Hvala Allahu koji je nas počastio, jer smo mi dobro djelo ranijih generacija. I trebat će nam, ako Bog da, puno snage da i mi sljedećim generacijama prenesemo prave vrijednosti, da iza nas ostane onaj ko će Allahu na sedždu padati. 

Naše majke, nene, kad bi kuhale hranu, bismillu bi proučile i nama iznosile hranu nad kojom su proučile nešto od Kur’ana časnog. Možda se čovjek nekada udalji od dobra, pa ga Allah, dž.š., vrati bereketom toga što je u njega ulazilo tokom tih godina. Ti su ljudi su gledali u nas i molili Allaha, dž.š., da budemo na sedždi i u džamiji. Zato uvijek trebamo biti zahvalni ajetima Fatihe: “Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova”. Hvala Allahu, dž.š., koji nas je uputio. Molimo Allaha da uvijek bude prema nama, onako kako priliči Njemu. Molimo Gospodara riječima: “Ti prema meni onako kako priliči Tebi, a ne prema meni, onako kako priliči mojim grijesima.”

Spomenuli smo i ajete Fatihe gdje se kaže “Vladar” ili “Onaj koji posjeduje Sudnji dan”. Znamo da je dan Sudnji najznačajnija osnova u odnosu prema drugim ljudima. Onaj ko je svjestan odgovornosti pred Allahom, dž.š., u svakoj situaciji kaže: “Nema veze, valja meni na Sudnji dan izaći!”  Pred bitku na Bedru, Resulullah, s.a.v.s., kaže: “Ima li neko da sam mu nanio zuluma.” Izlazi na Bedr tri stotine i trinaest muslimana, a blizu hiljadu dušmana. Muslimani imaju dvije deve, a oni govoto svaki devu. Muslimani imaju dva konjanika, a oni imaju dvije stotine konjanika. Tek svaki treći musliman ima sablju, a neki samo štap. Resulullah, s.a.v.s., prije bitke ne priča o tome, nego kaže: “Jesam li ikome od vas zulum učinio?” To je ono čega se istinski vjernik plaši. Kaže Resulullah: “Jesam li nekom šta nažao učinio?” Kaže jedan od ashaba: “Allahov Poslaniče, redao si nas u redu, pošto sam ja malo krupniji, malo malo, ja ispred safa, a ti me vratiš. Al si me isparao, u moje rame. Zabolilo me.” Kaže mu Resulullah: “Evo, vrati mi” ”Allahov Poslaniče, tvoje rame je pokriveno, a moje je bilo otkriveno kad si me misvakom vratio u red. Kaže Resulullah, s.a.v.s.: “Dobro.” I otkriva svoje mubarek rame. Taj ashab prilazi i ljubi Resulullaha, s.a.v.s. Pita ga Poslanik: “Šta ti je?” Kaže: “Ja Resulallah, osjeti mi duša da ću preseliti kao šehid. Osjetim da iz ove bitke ja neću izaći živ. Pa sam želio, posljednje što bude, jeste, da sam tebe poljubio.”[5] To je kada se shvati: “Maliki jevmid-din”. On je shvatio kome ide.  Shvatio je da ide Vladaru Sudnjega dana, koji je poslao Muhammeda, s.a.v.s., koji nam je rekao: “Allaha mi, ne vjeruje! Allaha mi, ne vjeruje! Allaha mi, ne vjeruje!” “Ja Resulallah, ko?”, upitaše ashabi. “Onaj od čijega zla nije siguran njegov komšija.”[6]

Od imena Sudnjega dana je i “Dan stajanja”. Ima ljudi koji bi da sjede, da ništa ne rade, a da profitiraju. Ne možeš sjediti i profitirati. Hazreti Hatidža, r.a., naša majka, hanuma Resulullaha, s.a.v.s, imala je petero djece. Pored njih, uzela je i jetime u svoju kuću, da o njima vodi računa. Znala je, ako na Kijametskom danu, na danu kad se pred Allahom stoji, želi biti rahat, onda na dunjaluku mora raditi. Imućna je ona žena, trgovkinja, a da je htjela, pet sluga je mogla imati. Ona radi i oko svoga evlada, oko svoje djece, i oko jetima. Čak su hazreti Aliju, Resulullah, s.a.v.s., i ona su uzeli u svoju kuću, da uzvrate Ebu Talibu dobročinstvo, pa da Alija bude kod njih. Odrastao je u kući Resulullaha.

Resulullah ulazi u kuću, već je došlo poslanstvo, a ona je odmah stala uz njega. Prvi insan koji je Allahu, dž.š., na sedždu pao. Resulullah, s.a.v.s., je zatekao hazreti Hatidžu, kako je zaspala od umora. Imućna žena koja je mogla imati sluge, ali ona je odabrala trud shodno ajetu: “Maliki jevmid-din”, “Vladaru Sudnjega dana”, “Ijjake n’abudu ve ijjake neste’in”, “Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo”. Tada je došao melek Džibril i rekao je Resulullahu, s.a.v.s: “Prenesi selam Hatidži od Allaha dž.š. i obraduj je kućom u Džennetu.” Selam ide onome ko na dunjaluku nije ležo, već je hodao, radio, trudio se, o jetimu računa vodio, svoju porodicu izdržavao i svoju djecu odgajao. Gospodaru, obraduj Hatidžu sa kućom u džennetu, a i naše majke također. Staranje o porodici, vođenje brige da njeni članovi jedu na vrijeme, da im je oprano, spremljeno, da je kuća čista, vrijednosti je nafila-namaza. Da žena klanja samo farze, vrijednije joj je da vodi računa o svojoj porodici, nego sve nafile, a da njena porodica nije zanemarena. Kaže Hatidži melek Džibril: “Prenesi joj, ja Resulallah, selam i obraduj je sa kućom u džennetu u kojoj neće biti umora i u kojoj neće biti galame.”[7]  

           Ajet: “Maliki jevmid-din” znači: “Vladara Sudnjega dana”, a Uzvišeni Gospodar za Sudnji dan kaže:

يَوْمَ لَا يَنفَعُ
مَالٌ وَلَا بَنُونَ. إِلَّا مَنْ أَتَى اللَّهَ بِقَلْبٍ سَلِيمٍ.

            “Na dan kada neće koristiti imetak niti potomstvo, osim onome ko dođe Allahu sa zdravim srcem.”[8]

Zdravo srce je ono koje je pravilno razumjelo imetak i potmostvo, da nam je Allah, dž.š., u život unio ove blagodati da bi vidio kako ćemo se prema tome odnositi. Insan kada preseli, spustimo mejjita u mezar i učimo: “Lillahi ma fi-s-semavati ve ma fi-l-erd”, što znači: “Allahovo je sve na nebesima i na Zemlji”.[9] Ovako svjedočimo i znamo da je Allahovo sve što je na nebesima i Zemlji, ali zaboravimo činjenicu da smo i mi Allahovi. Blago li insanu koji na vrijeme razluči te stvari, jer ono što nam u život Allah, dž.š., uvede, dijete koje dobijemo, bračni drugovi, i svaki poklon je od Njega. Sve navedene blagodati će koristiti samo zdravom srcu koje je svjesno da ono što posjeduje, a i on sam, je od Allaha, dž.š. 

Dalje Gospodar kaže u suri Fatiha: “Ijjake na’budu ve ijjake neste’in” što znači: “Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo”. Ova riječ: “n’abudu”, nekada znači ibadet, što znači robovanje. Robovanje je pokornost koju slobodno biremo, na temelju ljubavi koju u srcu osjetimo. Ona je utemeljena na čvrstoj razumskoj spoznaji, a vodi sreći na ovom i na budućem svijetu. To je značenje ibadeta.

Ibadet činimo onome kome se pokoravamo, volimo ga, uvjereni da je On taj koji te stvorio. Njemu se vraćamo, a rezultat toga, sreća, smiraj na ovome svijetu, i ako Bog da, spas na budućem svijetu. Termin: “n’abudu” ima jednu zanimljivu poveznicu. Banalan primjer, ako prostremo serdžadu i izgovaramo: “Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo”, s druge strane serdžade piše: “Made in China”. Da bi robovali Allahu, dž.š., moramo od Njega pomoć tražiti, proizvoditi i privređivati. Kada je Omer, r.a., ušao u Damask i vidio da se muslimani ne bave trgovinom i zemljoradnjom, upitao je: “Šta radite, od čega vi živite?” Odgovoriše: “Mi smo ovdje administracija, budžetski korisnici.” Kaže Omer, r.a.: “Tako mi Allaha, ili ćete se vi početi baviti zanatima, poslovima, zanimanjima ili će vaša djeca i vaše kćeri i vaši sinovi i vaše žene trebati druge ljude da im sve ovo rade.”

Zato, “Ijjake n’abudu- samo Tebi robujemo”, znači učiti dijete da Allahu, dž.š., robuje, a uz to ga učiti da samo od Njega pomoć traži i da bude neovisan od ljudi. Da bi isključivo od Allaha pomoć tražili, moramo bit obrazovani, jaki, i imati zanate. Obaveza roditelja je da usmjeri dijete prema onome od čega može živjeti. Nijedan halal posao, do onog našeg brata koji se brine da naše mahale budu čiste, nije mali. Tako mi Allaha, možda je jedan njegov zamah metlom, teži nego kada mi kažemo hiljadu puta “La ilahe illellah”, ako to pravilno razumije. Ako je “Ijjake na’budu – samo Tebi robujemo”, “Ve ijjake neste’in – samo od Tebe pomoć tražimo”. Oni koji halal zarađuju, ne mole nikoga od ljudi, nego rade svoj posao. Nema posla koji je halal, od čega čovjek živi, a da je sramota radi ga.

Sljedeći put kada čujemo ili kažemo: “Ijjake n’abudu ve ijjake neste’in”, zapitajmo se jesmo li stvarno ušli u razumijevanje Fatihe, islama i svog odnosa sa Allahom, dž.š., da samo Njemu robujemo. Rahmetli predsjednik, Alija Izetbegović je kazao: “Velikim se Bogom kunemo, da drugom robovi biti nećemo”. Da bi ovo živjeli, da bi imali okvir ibadeta, moramo se truditi, raditi i učiti. Nema većeg ibadeta studenata, nakon što klanjaju farze, da uzmu svoju knjigu i da uče. Nema ljepšeg mjesta na kojem može biti, od njegovoga fakulteta. Kad je na fakultetu, kao da je u džamiji, kao da je u saffu, jer uči da je najvažnije: “Ijjake n’abudu ve ijjake neste’in – da samo Tebi robujemo i od Tebe pomoć tražimo.”

Poslaniku, s.a.v.s., je melek Džibril kazao:

يَا
مُحَمَّدُ، عِشْ مَا شِئْتَ فَإِنَّكَ مَيِّتٌ، وَأَحْبِبْ مَنْ أَحْبَبْتَ
فَإِنَّكَ مَفَارِقُهُ.

 “O Muhammede, živi kako hoćeš, zaista ćeš Allahu preselit. Voli koga god hoćeš. Doći će dan, kada ćeš se sa njim rastati.”[10] 

Trebamo žaliti ljude koji se zaljube u dunjaluk. Kada Allah, dž.š., da nekome dunjaluk, on umre prije nego što umre. Kada se veže za novac, auto ili poziciju, on umire onoliko puta koliko mu Allah, dž.š., to iz života uzima. On umire, a živ je, diše, a umire. Volimo Allaha, dž.š., i od Njega se nećemo nikad rastati. Volimo čestite ljude, makar, kada preselimo, u dovi će nas se sjećati.

Poslije dolazi ajet: “Ihdines-siratal mustekim”, što znači: “Uputi nas na Pravi put”. Uputa je da čovjek vjeruje u Allaha, dž.š., i da nas On učvrsti u vjeri. Kur’anska dova je da Allah   omili vjeru i učini je dragom. Kada Allah, dž.š., dragim učini istinu i pravdu, tako se spašavamo laži da čak i pomislimo da će nas laž spasiti. Nije riječ o tome da samo budemo na vjeri, već da u vjeri imamo snagu i ostanemo dostojni. Šezdeset i tri godine života Resulullaha, s.a.v.s., od kojih su dvadeset i tri godine poslanstva, nije se morao zastiditi svojih postupaka u životau. Bio je na Pravom putu i dostojan ajeta: “Ihdines-sirata-l mustekim”.

Pravi put je Put istine, put dobra, put rada, put marljivosti. Kada uvijek govorimo istinu, lakše je od laganja. Kada lažemo, moramo imati dobru memoriju, da znamo šta smo kome slagali. Teže je lagati, nego istinu govoriti. A nekada laž može donijeti prividnu koristi, da ti šejtan šapće o utisku da je dobro u laži.

“Siratellezine en‘amte alejhim”, znači: “Na Put onih kojima si dao svoju blagodat”.  Ovaj kraj sure Fatihe uči na da stvari od nas ne započinju i sa nama se neće ni završiti. U startu priznajemo Allahu, dž.š., da nas On upućuje, da ima Allahovih robova kojima je On dao blagodat, a ne kažemo: “Da si meni dao blagodati”, već, “Uputi me na put onih kojima si Ti dao blagodat”. Jedan od velikana odgoja, koji je spoznao blagodati od Allaha, dž.š., kaže: “Od Allahovih blagodati meni, je što mi je Allah usmrtio majku i oca prije nego što sam postao punoljetan. Kad sam vidio koliko se ljudi ogriješilo prema svojim očevima i majkama, shvatio sam da ono što mi je bilo teško kao dječaku, da mi je Allah i tada dao kao blagodat, da se ne ogriješim prema ocu i majci.” Gospodaru naš, uputi nas na put onih kojima si svoju blagodat dao. U jednom drugom ajetu, kaže Allah, dž.š: “Ko je pokoran Allahu i Poslaniku, oni će biti sa onima kojima je Allah blagodat svoju dao.”[11] Kad molimo u Fatihi, molimo za Put koji je opisan ajetom:

وَمَن يُطِعِ اللَّهَ
وَالرَّسُولَ فَأُولَٰئِكَ مَعَ الَّذِينَ أَنْعَمَ اللَّهُ عَلَيْهِم مِّنَ
النَّبِيِّينَ وَالصِّدِّيقِينَ وَالشُّهَدَاءِ وَالصَّالِحِينَ ۚ وَحَسُنَ
أُولَٰئِكَ رَفِيقًا.

            “Onaj ko se pokorava Allahu i Poslaniku će biti sa Allahovim poslanicima, iskrenim robovima, šehidima i čestitim ljudima. Divno li je to društvo.”[12]

“Gajril-magdubi ‘alejhim”, znači: “Sačuvaj nas od puta onih na koje si se Ti rasrdio”. Allah, dž.š., se rasrdio na onoga koji je majku i oca zanemario. Čuvajmo svoje roditelje. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja. Nezadovoljstvo Allaha je u nezadovoljstvu roditelja.”[13] Budimo dobri prema njima, zovimo ih naljepšim riječima. Od edeba prema ocu i majci je da ih nikada ne zovemo njihovim imenima. Oni su nam, makar imali stotinu godina, bili predsjednici države, otac i majka. Možeš ih zvati titulom “hadžija”, da ih podjestimo na hadž. Allah, dž.š., se rasrdio i na onoga ko ubije jernika. Sačuvaj nas, Gospodaru, od puta njihova.

“Veled-dallin”, “I ne na put onih koji su zalutali.” Oni koji su zalutali su oni koji se traže. Puno je naših bliskih insana, ljudi koji se još uvijek traže. Iza agresije na Bosnu i Hercegovinu, hvala Allahu, dž.š., počeo je jak pokret da se ljudi bude, da bježe od Allahove srdžbe i pronalaze sebe. Sada, nakon mnogo godina iza agresije, žalimo za svakim mladićem koji za volanom pogine, ili se napije se i izgubi život. Mi smo te ljude izgubili. Tokom agresije izgubimo, ali šehid je, a sada, gubimo našu djecu, našu omladinu, naše mladiće i djevojke zato što ne radimo sa njima. Zato što ih ne naučimo da život nije eksperiment. Dragi Allah nam je Kur’an dao i Muhammeda, s.a.v.s. Dao nam je džamiju, da osjetimo miris i njime se namirišemo. se njime. Molimo Allaha, dž.š., da čuva našu vjeru, da u emanet ostavimo našu vjeru da ostavimo konačnice naših djela. Molimo Allaha, dž.š., da nas čuva na oba svijeta, Amin!

IZDVOJENE PORUKE:

• Od imena Sudnjega dana je: “Dan stajanja”. Ima ljudi koji bi da sjede, da ništa ne rade, a da profitiraju. Ne možemo sjediti i profitirati. Hazreti Hatidža, r.a., naša majka, hanuma Resulullaha, s.a.v.s, imala je petero djece i jetime u svojoj kuću koje je uzela, da o njima vodi računa.

• Resulullah, s.a.v.s., je zatekao hazreti Hatidžu, kako je zaspala od umora. Imućna žena, koja je mogla imati sluge, ali je odabrala: “Maliki jevmiddin”, “Vladaru Sudnjega dana”. “Ijjake n’abudu ve ijjake neste’in”, “Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo”. Tada je došao melek Džibril i rekao je Resulullahu, s.a.v.s: “Prenesi selam Hatidži od Allaha dž.š. i obraduj je kućom u Džennetu.”

• Staranje o porodici, vođenje brige da jedu na vrijeme, da je oprano, spremljeno, i da im je kuća čista je vrijednije od svih nafila. Da klanjamo samo farze, vrijednije je da vodimo računa o svojoj porodici.

• Robovanje Gospodaru je pokornost koju slobodno biramo, na temelju ljubavi koju u srcu osjetimo, koja je utemeljena na čvrstoj razumskoj spoznaji, a vodi sreći na ovome i na budućem svijetu. Ibadet činimo onome kome smo pokorni, volimo ga, uvjereni da je On taj koji nas je stvorio.

• “Ijjake na’budu”, “Samo Tebi robujemo”, znači ako učimo dijete da Allahu robuje, onda ga moramo uz to učiti, da samo od Njega pomoć traži, da bude neovisno od ljudi. A da bi od Allaha samo pomoć tražio, mora biti obrazovan, jak i imati zanat.
•  Kada Allah da nekome dunjaluk za koji se veže, on umre prije nego što umre. Kad se vezao za novac, auto ili poziciju, on umire onoliko puta koliko mu Allah, dž.š., to iz života uzima.

Halka tefsira (Sarajevo, 28. 2. 2018.)