وَتَعَاوَنُوا عَلَى الْبِرِّ وَالتَّقْوَىٰ
Sarađujte u dobročinstvu i svijesti o Gospodaru. (časni Kur'an)
Kakvo je stanje muslimana danas? Loše, teško, nezadovoljavajuće, porazno i šta sve drugo bi se moglo kazati! Samo zbog hadisa: “Ko kaže propali su ljudi, on ih upropaštava!”; nećemo kazati katastrofalno. Potencijala definitivno ima, a i želje ima, makar one deklarativne, da nam bude bolje stanje. Naravno, u našoj percepciji krivicu i “zasluge” dajemo drugima, a sebe oslobađamo krivice i odgovornosti, što je uvijek vrlo komotna pozicija. Čak se pojedini znaju našaliti, pa kažu: “Probleme našega doba uzrokovale su prošle generacije, a riješiće ih neki koji dolaze!”
Potpuna desubjektivizacija je na sceni, a mi smo vlastitim izborom postali objekat tuđeg djelovanja, višak sa kojim se potkusuruju drugi i oni “malehni” na račun kojih snažni i moćni ostvaruju svoje interese bez da ugroze svoju komoditet. Naravno, na scenu tada stupaju oni koji površno gledaju procese i stanja, pa je osnovna misao: “Samo da se ovo promijeni i sve će biti dobro!” Plasiraju priču da će ta jedna promjena sve riješiti, a zanemaruju da je život satkan od procesa i dešavanja dok su pojedinačni postupci i djela značajni elementi, ali ne i riješenje. Hajde da pođemo od najbitnijih činjenica vezanih za naše stanje.
Najprije, moramo se mentalno deblokirati. Šta to znači? Prestanimo razbijati ogledalo, već skupimo hrabrosti da opišemo precizno, objektivno i korektno kakva nam je stvarnost u bilo kojoj oblasti našeg života. Sve vrijednosti našega identiteta koje nas čine muslimanima mogu se na određene načine precizno iskazati, objektivno prikazati i korektno prestaviti bez obzira radilo se o odnosu prema radu, nauci, namazu, rodbinskim vezama, siromašnim, bolesnim… Naravno, mora se pristupiti svakom elementu pojedinačno i ponuditi uvid ma koliko on bio bolan. Davno sam pročitao da Španija, država EU sa približno 48 miliona stanovnika, ima učešće u ukupnom broju naučno-istraživačkih projekata kao sve države sa muslimanskom većinom u svijetu. Za sve koji se bave obrazovanjem, djeluju u obrazovnim institucijama i oblikuju um djece i mladih. Ovo je činjenica koja govori da obrazovni sektor mora doživjeti radikalnu reform, jer ne nudi ono što se može u konačnici mjeriti i predstavljati osnovu društvenog, tehnološkog i tehničkog progresa. U ovom pogledu činjenica je da je prostor otvoren pred svima nama za doprinos na polju gdje imamo kompetencije i vještine, a to prečesto izostaje neopravdano se povlačeći u sebe.
Druga činjenica jeste odsustvo distinkcije i razlučivanja između odgovornosti i krivice. U našoj percepciji radi se o sinonimima što apsolutno nije tačno! Odgovornost imaju oni koji imaju nadležnost, vlast i poziciju moći sa kojih su obavezni i dužni djelovati. Odgovornost i krivica u njihovom slučaju su jedno, tako da izabrani predstavnici u vlastima ne mogu prebacivati odgovornost na druge zbog stanja u državi već moraju poduzimati korake i donositi odluke da svim građanima bude bolje. Isti je slučaj sa intelektualcima i formalnim vjerskim autoritetima. Za duhovno i intelektualno stanje svojih zajednica oni ne smiju prebacivati odgovornost na druge, već kazati šta su uradili da bude bolje. Krivicu možemo nositi i svi mi ukoliko povjerenje da nas politički predstavljaju ukažemo onim koji ga nisu dostojni, ili jasno ne kažemo formalnim vjerskim autoritetima šta je loše, šta se mora se mijenjati, ako želimo da istinski živimo svoj vjerski identitet i budemo spremni dati potpuno lišeni sujeta svoj doprinos u tom pogledu. U muslimanskim zajednicama osjećaj odgovornosti se prebacuje na druge, što nažalost uporno rade politički, vjerski i intelektualni predvodnici, ali i u samoj zajednici lični doprinos izostaje, jer smatramo da nas njihova neodgovornost oslobađa od krivice. Tek kada na scenu stupi kritična masa čestitih svjesna da može snositi krivicu za stanje jer nije dovoljno odvažno, hrabro i čestito pristupila izazovima stvarnosti može se nadati da ćemo imati istu kritičnu masu među političkim predstavnicima, vjerskim autoritetima i intelektualcima s obzirom da su ove kategorije refleksija naroda kojem pripadaju.
Treća činjenica jeste da nam je neophdodno sagledavanje relacija između uspješnih naroda, zajednica i društava i onih koji to nisu. Naravno, ovo je bitno porediti općenito, ali i unutar samog muslimanskog korpusa gdje imamo progresivne narode, znatno bolje pozicionirane u globalnim odnosima i značajnu većinu muslimanskih naroda koji se suočavaju sa velikim izazovima u elementarnim pretpostavkama za dostojanstven život.
Koje su osnovne razlike između ove dvije skupine? Najznačajnije razlike su osjećaj ponosa, spremnost na zajednički rad i izgrađena duhovnost pojedinca i zajednice. Kada ima ponosa kao temeljne ljudske vrijednosti tada možemo govoriti i o istinskoj predanosti Stvoritelju i ostvarenom islamskom identitetu. Zajednica koju čine pojedinci spremi prihvatiti poniženje samo da bi ostvarili materijalne interese, ne može živjeti uzvišene ideje i prenositi vrijednosti drugima. Nadalje, evidentno je da muslimanske zajednice imaju problem sa zajedničkim djelovanjem. Naši su napori uglavnom individualni i još uvijek ne pronalazimo snage da djelujemo organizirano. To svjedoče ozbiljne krize naših institucija u kojima se deklarativno govori o vrijednostima, ali samo dok se neki od materijalnih i koruptivnih interesa ne ugroze. Kada se to desi onda se interesi stave ispred vrijednosti, a rezultat je da se oboje u konačnici izgubi. Nužno je od najranijih perioda učenja i saznavanja života usmjeriti mlade prema zajedničkom radu i razviti percepcije šta sve se ostvaruje kada napori nisu samo individualni već dio grupnog i organiziranog djelovanja.
Posljednja razlika je u duhovnosti pod čime podrazumjevamo stanje srca i duše muslimana prema Uzvišenom Stvoritelju. Ne postoji bolji način da se oholost, sujete i sva druga oboljenja unutrašnjeg bića spriječe ili liječe izuzev snažne svijesti o Bogu i želje da se Njegovo zadovoljstvo dobije. Sujete poput planina ispriječe se pred dobrom i njegovoim ostvarenjem! Društvo ispašta zbog toga, a razlog je upravo devastacija one dimenzije našeg bića koja oblikuje materijalni svijet, definiše odnose i usmjerava procese. Ljude vode percepcije i duhovna stanja. Ako su percepcije pogrešne ne postoji mogućnost da djelovanje bude ispravno, a ako je razorena duhovnost u čovjeku apsurdno je očekivati izgrađen i prosperitetan ambijent, zajednicu i društvo. Povratak kur’anskom imperativu saradnje u dobročinstvu i svijesti o Bogu sigurno je bitan korak u procesu promijene našeg stanja nabolje.
