كُلَّمَا أَدَّبَنيِ الدَّهْرُ … آرَانيِ نَقْصَ عَقْليِ
وَإِذَا مَا ازْدَدْتُ عِلْمًا … زَادَنيِ عِلْمًا بِجَهْليِ
Kako me vrijeme odgaja, pokaže mi krnjavost razuma moga,
a kada mi se znanje poveća time spoznam koliko samo ne znam! (Imam Šafija)
Životno iskustvo se mora cijeniti u suprotnom osudili bi sebe da kroz sve negativno, a skriveno ljudskom razumu, moramo proći kako bi ga spoznali. Promišljati o životu pomaže nam da kvalitetnije živimo svoju sadašnjost i planiramo budućnost u čemu ne bi sebi trebali uskratiti ono što nam vrijedni i čestiti ljudi ponude kao vrijedno znanje o životu često sa mukom stečeno kroz vlastito iskustvo i napore. Njima posebno pripada zahvalnost i hajr dova jer nas nekada sačuvaju od velikih grešaka, a što ranije nas počaste savjetom i podijele iskustvo to smo ga u prilici više koristiti i sa njim se suočavati sa životnim izazovima
Među ljudima na koje me je Allah uputio kao učenika Gazijine medrese bio je i rahmetli Muhamed Serdarević. Muhamedaga, kako smo ga odmilja zvali, bio je stari mladi musliman i malo je ljudi čija je želja da služe vjeri tako jasno sijala na licu i prepoznavala se u govoru. Penzioner i čovjek s bogatim iskustvom sjedio je s nama softama, učeniima Gazijine medrese u Sarajevu, i učio nas o Stvoritelju i šta znači izgarati da služiš vjeri čineći dobro ljudima. Volio je da učimo o vjeri od učitelja koji su hodili stazom vrijednosti u vremenu kada je, zbog odnosa vlasti prema vjeri, jedina nagrada mogla biti ahiretska. Možda je upravo taj društveni kontekst pomogao da se razluče oni koji služe vjeri i njenim vrijednostima kroz poučavanje i usmjeravanje ljudi na dobro od onih koji trguju vjerom i smatraju je pukim sredstvom za preživljavanje, jer drugog znanja ili vještine za traženje opskrbe nisu imali.
Upoznao nas je sa mnogim čestitim ljudima ovog usmjerenja, imamima, intelektualcima, aktivistima i drugima koji su nosili teret opstanka islamskog identiteta u vremenu totalitarističke vladavine komunizma i negativnog odnosa prema svemu što ima bilo kakve veze sa vjerom. Išli smo im u posjetu i susretali se sa ljudima koji su često na vratnicama ahireta zbog starosti ili narušenog zdravlja, ali ono što im se mora posvjedočiti da nisu nikada gubili želju da radi Stvoritelja čine dobro do zadnjeg svoga uzdaha na ovom prolaznom svijetu.
Nekada smo išli njima u susret i kroz njegove price posebno u godinama neposredno nakon agresije. Poznavao je i ljude koji su već tada 90-ih godina bili veoma utjecajni i uvažavani u društvu. Njegove ocjene tih ljudi, evo, danas, četvrt stoljeća kasnije, mogu posvjedočiti da se nisu pomakli od opisa koji je on za njih dao. Za neke je govorio, da bi nas upozorio na opasnost tih niskih želja, da su uvijek bili želji vlasti, moći i utjecaja, a za druge da su svojim pristupom islamskoj nauci unijeli dimenzije zbog kojih ih muslimani više ne prepoznaju kao autoritete i čime su se udaljili od istinskog znanja o Stvoritelju, Njegovoj vjeri i životu uopće. Veliki broj od nagomilanih problema zajednice i naroda danas mi je jasno da dolazi upravo iz ova dva izvora udaljenosti od Stvoritelja, pohlepe i prikrivenog neznanja.
Jednom mi je prilikom nasamo rekao nešto što mi se duboko urezalo u sjećanje. Pitanja su poput ključeva za katance koje nekada sami stavimo na svoj um ili srce, pa ih zato pamtimo kada nam dotaknu ono što nam je bitno i značajno u životu. Upitao me Muhamedaga: “Jesi li upamtio svog pradedu?” Odgovorio sam da ga nisam zapamtio. Reče: “Vidiš, poznavao sam ga. Bio je softa u Merhemića medresi ovdje u Sarajevu. Znaš li, Kenane, koja je najbitnija razlika između generacije muslimana danas i one kojoj je pripadao tvoj pradedo?” Slegnuo sam ramenima i gledao u oči Muhamedagu dok je mehko i brižno rekao: “Takvaluk, moj Kenane, svijest o Bogu Jedinome. Nije bilo mnogo znanja i knjiga kao što ima danas, ali su mnogo pobožniji i čestitiji u ponašanju bili!” Svijest se reflektovala na njihovu stvarnost, relacije u kojima su bili i na porodice koje su ostavili iz sebe.
Kasnije sam pitao oca za pradedu i saznao da je Mula Hamdija, kako je bio poznat među narodom, bio čestit i učen insan. Nije bio imam u džamiji, već se bavio nekim drugim poslovima nakon što je završio medresu, ali je živio i poučavao ono što je naučio. Evo, nakon više od 25 godina, često se sjetim Muhamedage dok prolazim sarajevskom čaršijom pored mjesta gdje smo taj dan razgovarali. Sjetim ga se i hajr dovom, pa se iznova podsjetim šta mi sigurno nedostaje. Suština vjere je u svijesti o Uzvišenom Stvoritelju i u usklađivanju svog života sa onim čemu nas je Uzvišeni poučio kroz Svoju Objavu i životni stil Svog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Možda bi nam svima bilo bolje da umjesto mora informacija, bezbroj beskorisnih rasprava i usiljene religijske retorike imamo više takvaluka – svijesti o Stvoritelju Uzvišenom.
