وَإِنَّمـا المَـرءُ حَـديـثٌ بَـعـدَهُ
فَكُن حَديثـاً حَسَنـاً لِمَـن وَعـى
Čovjek je priča koja ostaje iza njega,
pa budi lijepa priča za onoga koji prenosi. (Ibn Durejd)
U potrazi za najboljim djelom čovjek, vjernik i vjernica prelaze razdaljine koje nadilaze materijalne percepcije. Duhovna i intelektualna snaga pojedinca nije u zatvaranju vlastitih uskih interesa, već se pokazuje i afirmiše kroz stalnu potragu za vrhunskim djelima i veličanstvenim naporima kojima se traži ono čime doprinosimo svome vremenu, zajednici, društvu i svijetu. Mnogi problemi i izazovi sa kojima se susrećemo proizvod su nekih prijašnjih vremena i lahko se mogu, dakako sa pravom, kriviti oni koji su ih proizveli, tolerisali i prihvatali. Suprotno tome čestiti ljudi nisu konformisti i u svim zajednicama i narodima oni ne žele dozvoliti da se problemi i izazovi prenesu slijedećim generacijama. Iz tog razloga ulažu ozbiljne napore da ih riješe i ponude svoje odgovore, pa čak progresivno razmišljaju u nastojanju da preventivno riješe probleme sa kojima bi se mogle susresti generacije koje dolaze. Često smo slušali govor o „generacijskim“ projektima i poduhvatima, a njihov značaj, ako se radi uistinu o takvim, neupitan je i iznimno relevantan u ocjenjivanju djelovanja kako pojedinaca, tako i grupa i društva u cjelini.
Kada analiziramo vlastito djelovanje u sadašnjosti, ili se usmjerimo prema dosadašnjem djelovanju u smislu propitivanja efekata i rezultata u prošlosti, posebnu pažnju moramo posvetiti temeljnim odrednicama svoga identiteta u smislu vrijednosti do kojih držimo. Generacijski vakuum, jaz, pustoš i praznina nastaju kada jedna generacija i naraštaj završava svoje postojanje, a ne prenese vrijednosti svog identiteta i ne pripremi slijedeću da preuzme odgovornost za društvo, zajednicu i državu. Sposobnost, snalažljivost i domišljatost uleme/učenjaka, intelektualaca, državnika, političara i dobročinitelja pokazuje se upravo u sprječavanju nastanka ovog vakuma, a njihova nesposobnost, nesnalaženje i nedovoljna hrabrost da ispune svoju obavezu u ovom kontekstu ima katastrofalne posljedice, često fatalne i kobne po zajednice i narode. U ovom procesu nužno je da budu spremni preuzeti aktivnu ulogu u procesima, proaktivno djelovati kako bi najbitnije procese sami inicirali čime čestiti ljudi ispunjavaju zadaću društvenog vodstva i generatora pozitivnih procesa u svijetu koji se neumitno kontinuirano mijenja i to sve jačom dinamikom. Poseban je izazov imati ovakav pristup u društvima koja žive periode nakon što u njima krah dožive apsolutistički režimi čiji se tragovi jasno mogu vidjeti na mentalitetu ljudi i društvenim kretanjima.
Oružana agresija na Bosnu i Hercegovinu završila se prije više od četvrt stoljeća. Naravno, legitimno je kazati, s obzirom da brojni argumenti potvrđuju ovu tezu, da se agresija neoružanim sredstvima nastavila posebno kroz podrivanje države i njenih institucija. Kontinuirano proizvođenje paradoksa, sistemske blokade, iracionalne opstrukcije i obaranje svih autoriteta u društvu prisutni su gotovo na dnevnoj osnovi. Posebno zabrinjava odsustvo pozitivnih paradigmi u kojima bi se mogla pronaći generacija koja nije svjedočila period agresije, a radi se u najmanju ruku o četvrtini, ako ne o trećini populacije naše domovine.
U kontekstu identiteta opasno je da vanjski elementi oblikuju bilo koji identitet, posebno vjerski i nacionalni, a to je bio slučaj sa našim narodom posebno tokom krvave agresije na domovinu kada smo učili o sebi i svome identitetu na teži način. Naravno, tokom i iza agresije mnogo se govorilo o mogućnostima slobode, političkom subjektivitetu ostvarenom demokratskim procesima, ali i uspješnom odbranom od agresije, nakon bremenitog vremena apsolutističke vlasti u kojem je svako mišljenje ili stav izuzev režimskog smatran neprihvatljivim, retrogradnim i podrivačkim. Vjerske slobode su gušene, sakaćen je duhovni identitet kroz pritisak na vjernike i vjernice, a sloboda mišljenja kao i prethodno mogla je živjeti samo na marginama jednopartijskog sistema. Da li su se vjerski i nacionalni identitet afirmisali u bosanskom društvu, ili su pak ostali u procesu oblikovanja vanjskim utjecajima, problematika je nad kojom bi se trebalo duboko zamisliti!
Šta nam je bitno u kontekstu generacijskih projekata i nastojanja? Jasno je da se radi o odsudnim procesima i od njihove vitalnosti i snage ovisi budućnost onih kojima ćemo predati na čuvanje temeljne vrijednosti naših identiteta, vjerskog i nacionalnog, kao i domovinu čiju smo slobodu i opstojnost generacijski skupo platiti. Također, u planiranju poduhvata i projekata indikatori ili mjerila interesa budućih generacija, dugoročni pozitivni efekti i opstojnost u smislu kontinuiteta nužna su polazišta bez kojih se planiranje ne bi smjelo odvijati. Samo oni napori i djelovanje koje ima ovakve refleksije u konačnici možemo nazivati generacijskim poduhvatima i projektima.
Vratimo se suštini teme, a to je da za vjernika i vjernicu nema bitnije životne misije od življenja i primjene vrijednosti vjere, čime se ostvaruju kao odana stvorenja svome Stvoritelju, i prenijeti ove vrijednosti generaciji koja dolazi. Uspjeh ili neuspjeh generacije se upravo može mjeriti odnosom mladih prema vjeri i njenim temeljnim vrijednostima. Djelovanje institucija, organizacija i društvenih struktura u najbitnijim dimenzijama može se mjeriti kvalitetom i kvantitetom generacijskih poduhvata i projekata. Njihova brojnost i kvalitet govori o ozbiljnosti i odgovornosti ljudi koji u njima djeluju. Također, ono što je bitno jeste da se njima ne traže zadovoljenje sujeta, niti liječenje kompleksa, već oni koji nose teret generacijskih projekata i poduhvata žele dobro i prosperitet generacijama za koje su ih osmislili, isplanirali i iznijeli tražeći zadovoljstvo Uzvišenog Boga.
Istinski čestitim ljudima u svim ovim procesima svejedno je jesu li na pročelju ili začelju činjenja dobra, jer ih nosi uvjerenje da je najbitnije biti dio dobra, a znaju od koga nagradu traže svojim djelovanjem.
