Odgoj duše kroz Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sunnet
Ramazanska halka sa dr. hafizom Kenanom Musićem
Duboko je utkano u ljudskoj prirodi, najvrjednije što čovjek u svojoj biti jeste – nepomućena priroda zove dobru, milosti, blagosti i žarko zaziva pravdu, dobročinstvo i odvažnost. Kada se vraćamo vrijednom u sebi, tada pronalazimo ono što je suštinski bitno i postižemo sreću za koju učeni i umni kažu: ”Na dunjaluku ima džennet, onaj ko u taj Džennet ne uđe, neće ući ni u džennet na budućem svijetu. To je zaista spoznaja Uzvišenog Boga.”
Mrsko je svakom od nas kada nas zaboravi onaj kome smo dobro učinili. Bol zbog tog zaborava razdire svako ljudsko biće, jer kako me zaboraviti može a toliko smo zajedno bili, dijelili dane i uživali u lijepim momentima. Čak i najodgojenije duše i srca osjete nelagodu kada se to desi, jer priželjkuju da veza među dobrima traje. Upravo zbog tog spomenutog osjećaja, duboko utkanog u našim bićima, najvrjednije djelo, uopće, jeste sjećanje i spominjanje Uzvišenog Stvoritelja. Od svih naših djela najvrjednije je spomenuti Allaha, dž.š.
Božiji Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ”Hoćete li da vas uputim na najbolje od djela vaših, na najčistije kod Gospodara vašeg i na djelo koje će vas na najveće stepene, deredže podići? Bolje vam je to od dijeljenja i zlata i srebra i bolje vam je to od toga da se sa svojim neprijeteljima u boju susretnete, pa da oni vas sabljama svojim udaraju i vi njih sabljama svojim udarate.” Rekli su: “Svakako, Božiji poslaniče, reci nam koje je to djelo?” Božiji Poslanik, s.a.v.s., reče: “Spominjanje Uzvišenog Gospodara.”
Najdraže djelo Uzivišenom Gospodaru jeste da Ga spominjemo na najrazličitije načine, da Ga veličamo, da Njega slavimo, da Njega molimo za dobro na oba svijeta, da namaz obavimo, da se Njemu odazovemo postom, da Kur’an učimo, da drugima o Gospodaru i Njegovim darovima kazujemo. Sve je to zikrullah. Sve je to spominjanje Uzvišenog Allaha. Da tražimo korisno znanje i to je zikrullah. Onoliko koliko je ljudskih halova, stanja, toliko je mnogo djela kojima se možemo Gospodaru približit.
Najvrjednija sadaka, najvrjedniji trud, borba i zalaganje, jeste ono koje je protkano željom da se Stvoritelj spominje i veliča. Post mjeseca ramazana, najposebniji je zikr u vremenu, jer provodimo vrijeme u onome što od nas Gospodar traži. Nasuprot zikra je zaborav.
Uzvišeni Gospodar kaže:
وَلَا تَكُونُوا كَالَّذِينَ نَسُوا اللَّهَ فَأَنْسَاهُمْ أَنْفُسَهُمْ ۚ أُولَٰئِكَ هُمُ الْفَاسِقُونَ
”Nemojte biti poput onih koji su Gospodara zaboravili, pa je On dao da sami sebe zaborave.” (El-Hašr, 19)
U Kur’anu sezikrullah od nas traži i Gospodar ga na najljepši način opisuje. To je veza između nas i Njega. Uzvišenog Allaha mnogo spominjite. Suštinska poruka jeste da se Allahu, dž.š., sigurno vraćamo. Kako stati pred Njega, a živjeti život u kojem smo Njega zaboravili?! Izgubiti bilo koje dobro je nedaća, ali izgubiti najveće dobro i vječnu sreću kod Stvoritelja je najveći gubitak!
Imam Ahmed spominje da je jedne prilike došao u neko mjesto, pa se dogodilo da je ušao u pekaru. Kada je ušao kod tog pekara, vidio je da taj pekar stalno Allaha, dž.š., spominje. Pitao ga je: “Koliko si godina već u tom stanju, u tom lijepom stanju veze sa Gospodarom, stalnog spominjanja Uzvišenog Allaha?” On je kazao: “Preko trideset godina.” Imam Ahmed reče: “Kaži mi, šta ti je Gospodar dao, šta si od Njega dobio što je takvo stanje tvoga srca sa Uzvišenim Gosporadom?” On mu je kazao: “Nikada nisam ništa zamolio Allaha, dž.š., a da mi On nije dovu primio.” Ovo je poseban dar onome ko veže svoje srce za Gospodara. Njemu Gospodar dove prima. Njemu Gospodar kako Sam kaže u Kur’anu, smiruje srce, daje mu staloženost u životu i u najtežim iskušenjima, on je staložen. Na kraju, spomenimo u čemu je najistančanija posebnost zikrullaha.
Kako bi u mjesecu ramazanu otvorili sami sebi vrata toga zadovoljstva, da naši jezici Gospodara spominju, da naša srca imaju svijest i spominju Gospodara zajedno sa svakim atomom našega bića. U hadisi kudsiji, poruci koju nam Božiji Poslanik, s.a.v.s., prenosi od Uzvišenog Gospodara kaže se: ”Uzvišeni kaže: ‘Onaj ko se Mene sjeti u sebi, sjetit ću ga se i Ja u sebi, a ko Me se sjeti u nekom društvu, u nekoj skupini, zaista ću Ja njega spomeniti u boljoj i vrednijoj skupini od njegove.”
Kada te spomene draga osoba, neko od stvorenja, srce se nasmješi i duša sva usplahiri. Sada samo zamisli da uđeš u okrilje ovog hadisa i spomeneš Gospodara u sebi, pa doživiš čast da tebe Gospodar spomene i više od toga, drugima Stvoritelja Allaha, dž,š., spomeneš u želji da ljubav prema Njemu prosvijetli njihova srca, tada doživiš da tebe tvoj Gospodar pohvali. Da on tebe spomene najčišćim stvorenjima, melekima, poslanicima, odabranicima. Da oni svi zajedno za tebe upute dovu Gospodaru. Zbog toga je ulema govorila: ”To što će tebe Allah spomeniti je veličanstvenije od toga što je tebe Allah počastio da si ti Njega spomenio.”
