VRIJEDNOSTI E’UZE I BISMILLE

Zahvala pripada Uzvišenom Gospodaru na Njegovim neizmjernim blagodatima. Molimo Ga da nas počasti da te blagodati spoznamo kroz njihovo trajanje. Molimo da nas Allah, dž.š., zaštiti od dana kada ćemo Njegovu blagodat spoznati, samo zato što je iz našega života odšetala. Salavat i selam pečatu svih poslanika, Muhammedu, s.a.v.s., njegovoj časnoj porodici i plemenitim ashabima. Gospodaru, ništa nije lahko, osim onoga što Ti ne učiniš lahkim, pa te molimo, olakšaj nam samo ono što je za nas dobro na oba svijeta, Amin!

Družeći se sa Časnim Kur’anom pokušavamo se napojiti sa onoga vrela kojeg je Gospodar dao, da će do Sudnjega dana napajati vjerničke duše. Neće nastupiti Sudnji dan, dok god je Kur’an među nama. Allah, dž.š., nas je počastio, da nam je sa Kur’anom došao onaj kojeg On naziva: “Milost svim svjetovima.” 

Jedne prilike, Resulullah, s.a.v.s., je sjedio sa časnim ashabima, pa je poljubio svoga unuka. A jedan od ashaba reče: “Ja Resulallah, Allah mi je podario desetero djece. Nijedno od njih nisam poljubio.” Tada mu je Resulullah, s.a.v.s., rekao:

أَو
َأَمْلِكُ لَكَ أَنْ نَزَعَ اللَّهُ مِنْ قَلْبِكَ الرَّحْمَةَ.

“Šta ti ja mogu, ako ti je Allah iz srca iščupao milost.”[1]

Zamislimo kakva je sredina bila u koju je Allah, dž.š., poslao Resulullaha, s.a.v.s. Desetero djece čovjek ima i nijedno od njih nikada nije poljubio. Onda dolazi Kur’an koji je milost, dolazi Resulullah, s.a.v.s., koji je milost, a dok god ima milosti, ima i dobra. A kada se milost istrgne iz ljudskog srca, svako zlo od tog srca možemo očekivati.

          Resulullah, s.a.v.s., se jedne prilike obraćao plemenitim ashabima, i rekao: “Allahu moj, Tvoje riječi su istina (Kur’an) i susret s Tobom je istina.”[2] Jedan naš alim objašnjavajući život ispriča svoj događaj riječima: “Izveo sam svoje dijete koje ima sedam godina na planinu. Dijete je napravilo grudvu od snijega i držeći je u ruci kaže: ‘Babo, ja ću ovo vječno držati kod sebe.’ Bilo mi je žao da mu razbijam iluzije, a povezah s tom njegovom grudvom kako većina ljudi koji žive oko mene tako tretiraju život koji im je Allah, dž.š., dao. Dijete misli u svojoj percepciji da ta grudva snijega može opstati, ali je onda unese u toplo i ona postane ono što u osnovi i jeste, postane voda i nestane. A naša Knjiga kojom nas je Gospodar počastio je sačuvana od bilo kakvih promjena. Nepromijenjena je i onakva je kakvu ju je Allah, dž.š., spustio preko meleka Džibrila, Muhammedu s.a.v.s. Kada je citiramo, ne prepričavamo nego kažemo: Kaže moj Gospodar: ’Allah naređuje pravednost.’ Kaže moj Gospodar: ‘Onaj ko uradi koliko trun dobra, vidjet će ga.’”

            Mi u Bosni i Hercegovini smo jedan mali muslimanski narod, ali u kojem ima preko četiri stotine onih čije grudi su obuhvatile Kur’an i taj broj se, hvala Allahu, svaki dan povećava. Isa, a.s., je najavljivajući Muhammeda, s.a.v.s., rekao: “Njihovu Knjigu neće moći oprati voda, zato što će Allah počastiti, da će neki od njih uzeti čitav Kur’an, naučiti ga napamet i bit će u njihovim grudima i to ne može voda oprati.” Voda pere izvana, a iznutra te pere zikrullah, spominjanje Allaha, dž.š., a najbolja forma zikrullaha je učenje Kur’ana. U hadisima stoji: “Onoga koga zaokupi Kur’an, ko stalno uči Kur’an, Allah će mu dati najbolje što je mogao zatražiti.”[3], a Allah, dž.š., najbolje zna šta nama treba. 

Kada učimo Kur’an, učimo “e’uzu”, imajmo na umu da to podrazumijeva da se ne utječemo svome imetku, društvenom položaju, poznanstvima ili bilo čemu drugom. Utočište treba tražiti kod Allaha, dž.š., i poduzeti sve što je Allah dao na raspolaganje i biti svjestan da je Allah taj koji je kadar svemu. “Eu’za” znači da sve što imamo, smatramo da je Allah, dž.š., dao i smatramo da zaštitu onoga čime nas je Allah, dž.š., počastio jedino mogu pronaći kod Allaha dž.š.

           Jedan mladić je studirao medicinu u inostrastvu i kada se vratio u svoju zemlju, babo ga je podsjetio kako treba ljudima biti na usluzi i pomoći im. On je babu želio uvjeriti kako je završio medicinu u drugoj državi, te da je napredovao naspram drugih. Otac ga upozorava da se ne smije oholiti, jer je Allah, dž.š. kadar svega i objašnjava mu kako je sve to uspio uz Allahovu odredbu i pomoć i da treba biti zahvalan na tome. Ubrzo je mladić saznao da je obolio od bolesti od koje ga je Allah veoma brzo Sebi uzeo. Obolio je od bolesti od koje je mislio da će on liječiti ljude. Zato, kada proučimo “e’uzu”, ne samo da se pripremamo učiti Kur’an, nego tada pristupamo životu, kroz čvrstu vjeru da je Allah, dž.š., taj koji sve daje i sve uzima. U dovama se kaže: “Gospodaru moj, niko ne može spriječiti ono ti dadneš.” Niko ne može spriječiti, ako je Allah odredio da nešto dođe do tebe. Kada bi se svi na dunjaluku udružili da spriječe, ne bi mogli spriječiti. Dešavalo se u životu, kada nam spletkare, napadaju sa svih strana, a Allah, dž.š., daje rješenje preko desetog čovjeka.

Jedno od imena Kur’ana je “Zikr”, što znači “Podsjećanje”. Allah, dž.š., je za Kur’an kazao:

وَمَنْ أَعْرَضَ عَن ذِكْرِي فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنكًا وَنَحْشُرُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَعْمَىٰ.

 “Onaj ko se okrene od Moga podsjećanja (Kur’ana), dat ću mu da živi tjeskoban život, a na Sudnjem danu će biti proživljen slijep.”[4] 

Ima ljudi kojima je Allah, dž.š., otvorio dunjalučka dobra, ali stalno žive u strahu, šta će biti sa njihovom firmom, šta biti sa njegovim djetetom, šta će biti sa nekim poslom kojeg doživljava bitnim. Imaju tjeskoban život, jer izlaze iz vjere i iz onoga što nije istinski doživio. Takvi nisu proučili “e’uzu”.

          Mi u narodu smo utkali neke lijepe stvari, kada se jedni sa drugim rastajemo, mi kažemo: “Allahu u emanet.” To je od sunneta Resulullaha, s.a.v.s. Resulullah je u emanet ostavio ljude s kojima se rastavio. Onaj ko traži od Allaha, dž.š., za nas, da nam Allah, dž.š., utočište bude, takvi nam žele dobro. Allahu u emanet ostavljamo našu vjeru i povjerenje koje nam je Allah, dž.š., ukazao da čuvamo emanet svoga braka, da čuvamo emanet svoga djeteta, da čuvamo emanet svoje džamije, da čuvaš emanet Kur’ana koji nam je Allah, dž.š., dao.

            Nemuslimani kada pričaju nešto o svojoj vjeri, uglavnom pričaju uopćeno. Nemaju objavu i nemaju oslonca ili korjena za kojeg bi se uhvatili. Mi kada pričamo o islamu, citiramo riječi Allahove, dž.š., riječi Poslanikova, s.a.v.s., ili riječi naše uvažene uleme. Allah, dž.š., nam je objavio Kur’an kojim liječi grudi. Kaže Uzvišeni Gospodar da je objavio“Zikr”. Zikr znači podsjećanje, pa blago li onome ko na vrijeme uzme podsjećaj. Ima onih koji čitav život žive i ništa ga ne podsjeti da Allahu, dž.š., na sedždu padne. Allah mu dadne da čitav život da bude zdrav, pa se insan nekad zapita zbog čega li je to tako?! Odgovor nam Gospodar u Kur’anu kaže:

وَلَوْ عَلِمَ اللَّهُ فِيهِمْ خَيْرًا لَّأَسْمَعَهُمْ.

            “Allah zna, da ima u tim ljudima dobra, Allah bi dao da oni čuju.”[5]

           “E’uza” je rečenica koju prvu moramo izgovoriti kada imamo problem. Resulullah, s.a.v.s., kaže da je šejtan stvoren od vatre pa kada proučiš “eu’zu”, kao da smo vodu nasuli na tu vatru i ugasili je. Resulullah, s.a.v.s., uspio je Kur’anom odgojiti generaciju. Hazreti Alija, r.a., u jednoj bitci savladao je svoga neprijatelja. Alija, r.a., je namjeravao da ga ubije, i ovaj je pljunuo Aliji, r.a., u lice. Alija, r.a., je odmah ustao i ostavio ga. Čovjek je potrčao za njim i upitao ga: “Imao si šansu da me ubiješ kao poraženog, zbog čega nisi upotrijebio svoj mač?” Alija, r.a., mu je odgovorio: “Ne borim se protiv tebe već protiv vašeg nevjerovanja u Allaha. Da sam te ubio nakon što si me pljunuo u lice, onda bi borba postala moja lična osveta, a u tome ne želim da učestvujem.” Nakon toga je nevjernički poglavar postao musliman. Koliko li je samo puta hazreti Alija tada proučio riječi “e’uze”.

           Jedna od dova kojom nas je Poslanik, s.a.v.s., naučio i koju su plemeniti ashabi učili je: “Euzubillahi min gadabillahi”, a znači “Allahu moj, sačuvaj me od Svoje srdžbe”. Kada nas Allah, dž.š., sačuva od srdžbe, nećemo ući u situaciju koja nalaže srdžbu. Šejtan tada ne može prići, jer se tako čuvamo situacije u kojoj možemo Allahovu, dž.š., srdžbu na sebe navući. U hadisima se kaže: “Možda ćeš reći jednu riječ, a Allah će te podići na najviše visine u džennetu.”[6] Kada naiđemo pored neke osobe i kazemo: “Ma ša’allah, lijepo izgledaš.” Možda tu osobu s tim riječima podsjetimo na Allaha, dž.š., možda to bude razlog da budeš na najvećim deredžama u džennetu, jer smo lijepo govorio ljudima.

         Šejtan nam je vanjski neprijatelj i njegov najveći cilj je da mi budemo poput njega, da skrenemo sa Pravoga puta. Ako želimo biti na Pravom putu i tim putem da dođemo do dženneta, moramo se više truditi i moramo znati da su sve ljepote dženneta prekrivene onim od čega mi danas najviše bježimo. Najviše bježimo od onoga u čemu ima tereta i zahmeta. A Allah, dž.š., je džennet prekrio sa onim u čemu ima tereta i zahmeta. Da bi dobili džennet, moramo se više truditi i uraditi ono što vrijedi. Džehennem koji je Allahova, dž.š., srdžba prekriven je onim što ljudima paše da rade. Ljudi vole da ne rade, a da imaju novca. Do toga se obično dolazi kriminalom i korupcijom, a to vodi Allahovoj srdžbi. Šejtan želi da mi ne budemo na Pravom putu, a najvrijednije što možemo reći, u odnosu na svoga vanjskoga neprijatelja, jeste: “Gospodaru moj, zaštiti me.”

Riječima “e’uze” priznajemo da ne možemo voditi borbu protiv šejtana sami. Allah, dž.š., je dao da takav utjecaj ima na nas, da došaptava kada smo najslabiji i kada smo najjači. Došaptava nam kada hoćemo u postelju da legnemo i kada ustajemo. Nikada on ne pušta čovjeka na miru. Gospodar je kazao u Kur’anu:

وَقَالَ الشَّيْطَانُ لَمَّا قُضِيَ الْأَمْرُ إِنَّ اللَّهَ وَعَدَكُمْ وَعْدَ الْحَقِّ وَوَعَدتُّكُمْ فَأَخْلَفْتُكُمْ ۖ وَمَا كَانَ لِيَ عَلَيْكُم مِّن سُلْطَانٍ إِلَّا أَن دَعَوْتُكُمْ فَاسْتَجَبْتُمْ لِي ۖ فَلَا تَلُومُونِي وَلُومُوا أَنفُسَكُم ۖ مَّا أَنَا بِمُصْرِخِكُمْ وَمَا أَنتُم بِمُصْرِخِيَّ ۖ إِنِّي كَفَرْتُ بِمَا أَشْرَكْتُمُونِ مِن قَبْلُ ۗ إِنَّ الظَّالِمِينَ لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ.

“I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: ‘Allah vam je prâvō obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene, već sami sebe, niti ja mogu vama pomoći niti vi možete pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim.’ Nevjernike sigurno čeka bolna patnja.”[7]

“E’uzom” se odazivamo Allahu, dž.š., Rahmanu, a ne šejtanu. Kaže jedan od velikana: “Gospodaru moj, budi Ti sa mnom zadovoljan, pa makar život nekada i gorak bio. Gospodaru moj, Ti sa mnom budi zadovoljan, pa makar stvorenja bila sa mnom nezadovoljna. Gospodaru moj, molim Te da ono što je između Tebe i mene, bude sagrađeno, pa makar svi ljudi srušili ono što ima između mene i njih. Utvrda u koju ulaziš sa ‘e’uzom’, je utvrda koja je najjača. Utvrda, koja ti pomaže da živiš svoj život, načinom koji je za tebe najsigurniji.”

         Dova koju trebaju bračni drugovi da prouče, kada se prvi put sretnu: “Gospodaru moj, molim Te, daj mi dobro koje je kod njega ili kod nje, i dobro koje je u njegovoj ili njenoj prirodi. Zaštiti me od njenog ili njegovog zla koji je u njegovoj ili njenoj prirodi.” Ovom dovom molimo Allaha, dž.š., da nam podari da osoba s kojom živimo pokaže najbolje što je Allah, dž.š., utkao u nju ili u njega.

          Postoje predaje u kojima se kaže: “Dođu Iblisu, on podigne svoj prijesto i zovne svoje vojnike i počne ih ispitivati. Pita svakog: ‘Šta si ti uradio?’ A odgovaraju mu: ‘Nagovarao sam ga, uradio je to.’ Pa mu Iblis odgovori: ‘Ništa nisi uradio.’ Dođe mu drugi šejtan vojnik, pa kaže: ‘Nagovarao sam ga, pa je to uradio.’ I njemu Iblis kaže: ‘Ništa nisi uradio.’ I tako nastave sve dok mu ne dođe vojnik i kaže Iblisu: ‘Nagovarao sam njega i nju dok se nisu rastali. Dok nisu brak raskinuli.’ Tada Iblis kaže: ‘Ti si zjenica oka moga. Ti si najbolji vojnik.’”[8] Danas je pokazatelj ova predaja koliko su duboko šejtani uspjeli među muslimanima. Iblis zna šta razvod znači u društvu. Što više učimo ”e’uzu”, tražimo zaštitu od Allahu od svega na šta nas šejtan nagovara. Kad proučimo “bismillu”, određujemo zbog čega nešto radimo i ko nam je bitan u trenutku kada nešto radimo.

         Jedan od velikana, bio je halifa, imao je suprugu koja se zvala Fatima. Fatima je bila kćerka halife, sestra trojice halifa, i supruga halife. Njen muž kada je došao na poziciju halife, rekao joj je: “Fatima, ti si iz porodice u kojoj ti je babo bio halifa, braća ti bili halife, evo ti sada i muž halifa Omer ibn Abdulaziz. Hoćeš li mi pomoći? Ja imam dušu koja stalno hoće više.” Kaže mu Fatima: “Šta da ti pomognem Omere?” “Moja Fatima, ja sam tebe želio oženiti, pa sam te oženio. Allah mi dao, zet sam bio halifi i trojica šura su bili halife. Želio sam da budem namjesnik Mekke i Allah mi je dao da budem namjernik Mekke. Evo postao sam i halifa, ali želim još nešto.” “Pa šta sad želiš?” pita ga supruga, a on joj odgovara: “Ja bih, Fatima, džennet. Hoćeš li mi pomoći u tome?” Mjesto na kojem je živio halifa je jedan mali sobičak uz emevijsku džamiju u Damasku. Nije htio da jede iz javnih sredstava, nego su on i njegova Fatima pleli kape i prodavali ljudima i isključivo su živjeli od toga što bi zaradili. Kako da Allah, dž.š., ne dadne bereket u tome?!

           Kada proučimo “bismillu”, time svjedočimo koji je naš odnos prema životu. Ne može se reći “bismillah” kada se ogovara, spletkari, kada se jede haram, kada se sjedi za stolom čovjeka za kojeg znamo da radi loše stvari… Sve ono gdje ne možemo bismillu reći, ne smijemo to ni uraditi.

          Ako nismo zamolili Allaha dž.š., da nas počasti da od Kur’ana imamo koristi, može se desiti da nas Ku’ran prokune. Hazreti Omera su o tome pitali pa im je on odgovor dao u ajetu koji glasi:

أَلَا لَعْنَةُ اللَّهِ عَلَى الظَّالِمِينَ.

 “Allahovo prokletstvo je nad zalimima.”[9]

Oni čine zulum, a uče Kur’an. Obaveza i najbolje oružje u pristupu Kur’anu ili u pristupu bilo kojem korisnom znanju je da proučimo e’uzu, da ono što učimo ne bude na putu šejtana i putu zla i da ne bude na putu onoga što će nas udaljiti od Uzvišenog Gospodara. Za to nas Gospodar u ajetu upozorava riječima:

إِنَّ الشَّيْطَانَ لَكُمْ عَدُوٌّ فَاتَّخِذُوهُ عَدُوًّا.

 “Zaista vam je šejtan neprijatelj, i tako ga tretirajte.”[10]

        Allah, dž.š., nas je kroz Kur’an naučio da naše vrijednosti moraju živjeti. Nažalost, današnji muslimani, unatoč tome, više pričaju o onome što udovoljava njihovim željama i njihovim strastima. Rijetko možemo sresti ljude koji žele prave vrijednosti u životu, da npr. stotinu ljudi poduče Kur’anu ili da stipendiraju nekog studenta ili studenticu koji podučavaju Kur’anu. Jedna je žena shvatila vrijednost i podučavala je Kur’anu. Od osoba koje je učila bila je i žena kojoj je bilo preko 70 godina, a Allah je počastio da nauči sve harfove. Počela je učiti u Kur’anu i deset dana nakon toga preselila. Veliki je dar, kada uradiš nešto sa “bismillah”. Tada shvatimo vječnu nagradu i to da ono što je u našem vlasništvu prolazi, nestaje, a ono što je kod Allaha, vječno nam ostaje.

            Hasan el-Basriju je došla neka udovica na vrata i rekla kako ona i njeni jetimi nemaju šta da jedu. Tada je Hasan el Basri pitao svoju kćerku da li imaju išta za dati? Ona je odgovorila: “Imamo samo deset jaja. Neko nam je donio.” “Daj joj”, rekao je. Kćerka je jedno ostavila, a dala devet jaja. Nakon nekog vremena njima neko donese devedeset jaja. Tada je Hasan el-Basri upitao kćerku: “Jesi li ti dala onih deset ili devet jaja?” Upitala ga je zbog čega je to ispituje, a on je kazao: “Ja sa Allahom, dž.š., ne ispitujem i ne sumnjam, ja čvrsto vjerujem, jer Allah, dž.š., je rakao da će onome ko dadne jedno, dati deset. Šejtan je, ustvari, taj koji nas siromaštvom plaši. Gospodar nas za to u Kur’anu upozorava riječima:

الشَّيْطَانُ يَعِدُكُمُ الْفَقْرَ وَيَأْمُرُكُم بِالْفَحْشَاءِ.

            “Šejtan vam prijeti siromaštvom i naređuje vam razvrat.”[11] 

         Resulullahova, s.a.v.s, dova koju je često učio trebala bi nam biti jedna od glavnih smjernica u životu i trebali bi je i mi često učiti. Ta dova glasi:

بِسْمِ اللَّهِ الَّذِي لَا يَضُرُّ مَعَ اسْمِهِ شَيْءٌ فِي الْأَرْضِ وَلَا فِي السَّمَاءِ وَهُوَ السَّمِيعُ الْعَلِيمُ.

“S imenom Allaha, s čijim imenom ništa na nebesima i na Zemlji ne može nanijeti čovjeku štetu, On je onaj koji sve čuje i sve zna.”[12]

Neka zna onaj koji je uči da mu ništa ne može nauditi. Molimo Allaha, dž.š., da nas na dunjaluku ni na ahiretu od voljenih osoba ne rastavi i da nas počasti da budemo u Njegovoj milosti na dunjaluku i na ahiretu. Molim Allaha da spusti na nas smirenost, Svoju milost i da nas počasti da se družimo sa “e’uzom” i “bismillom”, da kad god osjetimo šejtanove napade, kod Allaha, dž.š., utočište potražimo i šta god da radimo, da proučimo bismillu, jer ona je uvod u svako dobro.

IZDVOJENE PORUKE:

  • Voda pere izvana, a iznutra te pere zikrullah, spominjanje Allaha, dž.š., a najbolja forma zikrullaha je učenje Kur’ana.
  • Kada učimo Kur’an, učimo sa “euzubillahi”, jer se ne utječemo svome imetku, društvenom položaju, poznanstvima ili bilo čemu drugom. Utočište treba tražiti kod Allaha, dž.š., i poduzeti sve što je Allah dao na raspolaganje i biti vjestan da je Allah taj koji je kadar svemu.
  • Utjecati se Allahu, znači da sve što imam, smatramo da nam je Allah, dž.š., dao i smatram, da zaštitu onoga čime me Allah, dž.š., počastio jedino mogu pronaći kod Allaha dž.š.
  • Ako želimo biti na Pravom putu i tim putem da dođemo do dženneta moramo se više truditi i moramo znati da su sve ljepote dženneta prekrivene onim od čega mi danas najviše bježimo. Džehennem, koji je Allahova srdžba prekriven je onim što ljudima paše da rade. Ljudi vole da ne rade, a da imaju novca. Do toga se obično dolazi kriminalom i korupcijom, a to vodi Allahovoj srdžbi.
  • Dova koju trebaju bračni drugovi da prouče, kada se prvi put sretnu: “Gospodaru moj, molim Te, daj mi dobro koje je kod njega ili kod nje, i dobro koje je u njegovoj ili njenoj prirodi. Zaštiti me od njenog ili njegovog zla koji je u njegovoj ili njenoj prirodi.” Ovom dovom molimo da nam podari da osoba s kojom živimo pokaže najbolje što je Allah, dž.š., utkao u nju ili u njega.
  • Kad proučimo “bismillu”, određujemo zbog čega nešto radimo i ko nam je bitan u trenutku kada nešto radimo. Kada proučimo bismillu, time svjedočimo koji je naš odnos prema životu. Ne može se reći bismillah kada se ogovara, spletkari, kada se jede haram, kada se sjedi za stolom čovjeka za kojeg znamo da radi loše stvari.

Halka tefsira (Sarajevo, 7. 02. 2018.)


[1] Buhari, 5998.

[2] Buhari, 7385.

[3] Tirmizi, 2926.

[4] Taha, 124.

[5] El-Enfal, 23.

[6] Buhari, 6478.

[7] Ibrahim, 22.

[8] Posljednji dio bilježi Muslim, samo je izraz „Ti si najbolji!“; za onoga koji je razdvojio supružnike od vojske Iblisa. Muslim, 2813,

[9] Hud, 18.

[10] Fatir, 6.

[11] El-Bekare, 268.

[12] Ahmed u Musnedu, 446.

Blog

Posljednje dodano

Pratite nas na

Pretplatite se na naš Newsletter