Ustrajnost u dobru

Zahvala pripada Uzvišenom Stvoritelju. Molimo Ga da nas počasti da osjećamo darove velikim kako bi Njemu bili zahvalni, da osjetimo posebnost vremena i da koristimo vrijeme na najbolji mogući način. Salavat i selam, mir i spas Muhammedu, posljednjem Božijem poslaniku i Njegovu miljeniku, pečatu vjerovjesnika, njegovoj časnoj porodici, vrlim ashabima i svima onima koji slijede uputu islama do Sudnjega dana.

Resulullah, s.a.v.s., rekao je:

إِنَّ اللهَ عَزَّ وَجَلَّ يُحِبُّ إِذَا عَمِلَ أَحَدُكُمْ عَمَلاً أَنْ يُتْقِنَهُ

Zaista Allah voli kada neko od vas nešto radi da to usavrši![1]

Učimo iz života Muhammeda, s.a.v.s., učimo nastojeći njemu u susret ići. Učimo o veličini iskustva Resulullaha, s.a.v.s., i uputa koje nam je dao svojim životom. Nakon desete godine poslanstva Meka postaje tmurno mjesto Muhammedu, s.a.v.s., i prvim muslimanima. Mogućnost promjene je mala, ali se ambijent mora promijeniti za svakoga ko se želi promijeniti i ko želi iz lošeg ići prema dobru. Prvi je uvjet promjena sredine. Resulullah, s.a.v.s., vidi da muslimani više ne mogu utjecati na stanovnike Meke jer su im interesi na prvom mjestu. Materijalizam, robovanje kipovima i nemoral na svakom su koraku. Resulullah, s.a.v.s., pokušava učiniti koliko može, ali je svjestan da sljedećih godina mora tražiti drugo mjesto odakle će obavljati svoju misiju i odakle će ljudima prenositi poslanicu islama. Desete godine u vrijeme hadža Resulullah, s.a.v.s., traži one koji će mu pomoći da dostavi poslanicu. Jedna od važnih lekcija Sire Resulullaha, s.a.v.s., jeste da vjernik i vjernica nikada ne gube nadu. Gospodar kaže:

لَا يَيْأَسُ مِن رَّ‌وْحِ اللَّـهِ إِلَّا الْقَوْمُ الْكَافِرُ‌ونَ

Nadu u Allahovu milost izgubit će samo oni koji Njega ne vjeruju![2]

Bez obzira na neuspjeh koji čovjeka zadesi na fakultetu, u poslu, u porodici, gdje god, on ne gubi nadu, on dalje radi. Dakle, desete godine u vrijeme hadža Resulullah, s.a.v.s., susreće se s brojnim ljudima učeći im Kur’an. Imao je dvadeset šest susreta s plemenima kojima je nudio da ga zaštite kako bi dostavio poslanicu. Uzvišeni Gospodar postavio je zakon po kojem će se vrata otvoriti onome ko kuca na njih. Susreti Resulullaha, s.a.v.s., poruka su nama da ne smijemo odustajati. Dvadeset šest susreta u deset dana pokazuju ko istinski izgara kako bi ljudima prenio istinu. Zamisli da sa svojom porodicom u deset dana dvadeset šest puta sjedneš i podsjetiš se na ono što je dobro, podsjetiš se na ahiret i na svoga Gospodara. Resulullah, s.a.v.s., susreo se i s plemenom Benu Hanifa iz kojeg je kasnije došao Musejlema Kezab – Lažac. Prenosi se da je najružniji odgovor dobio upravo od njih. Njihove su riječi bile tako ružne da ih prenosioci nisu doslovno ni prenijeli, nego su kazali: “Ponudio im je, učio im je Kur’an, a oni su ga ružno vratili!” Zatim se susreće s plemenom Benu Kelb, riječ kelb na arapskom jeziku znači pas. Porodica psa ružno je ime, ali jedan ogranak te porodice zvao se Benu Abdullah – sinovi Abdullahovi. Resulullah, s.a.v.s., izlazi im u susret i kaže: “Kako vam je Allah dao lijepo ime, porodico Abdullahova!” Međutim, i oni su ga, usprkos njegovoj blagosti, odbili. Resulullah, s.a.v.s., zatim odlazi kod trećeg plemena.

Ovo su samo neki obrasci njegovih susreta s ljudima koji su došli u toj godini, godini hadža koji, zapravo, nije hadž, nego običaj mnogobožaca u to vrijeme. Resulullah, s.a.v.s., susreće se s plemenom Benu Amir ibn Sasa i njima uči Kur’an. Oni su imali umnog čovjeka koji se zvao Behira ibn Firas i koji je, pokazavši na Muhammeda, s.a.v.s., rekao: “Kada bismo uzeli ovog mladića, zaista bismo vladali i Arapima i strancima.” Vođe plemena pitali su Muhammeda, s.a.v.s.: “Ko će, Muhammede, vladati nakon tebe ako mi pobijedimo druge.” Muhammed, s.a.v.s., odgovorio im je: “Vlast je samo Allahova.” Na to su ga oni odbili riječima: “Ne želimo te pomoći jer nećemo dobiti vlast.” Od onih koje poziva u misiju Resulullah, s.a.v.s., traži da joj budu krajnje predani i u tome iskreni, da ne očekuju položaj, niti da se time nad ljudima uzdižu. Zatim odlazi kod drugog plemena, također ogranka plemena Benu Amir. Prvak tog plemena zvao se Budžra ibn Kajs, stariji čovjek i vrlo lukav. Kada im je došao Resulullah, s.a.v.s., njega nije bilo, a prisutni mlađi ljudi, nakon što su čuli Kur’an, odmah su prihvatili. Kada se Budžra vratio, upitao je: “Ko je ovaj čovjek?” Odgovorili su da je to osoba koja tvrdi da je poslanik i da traži zaštitu i podršku u dostavi poslanice svoga Gospodara. Budžra je na to rekao: “Ako ste ga prihvatili, niko veće zlo od vas nije učinio. Ako vi njega prihvatite, njegovo pleme Kurejš borit će se protiv vas!” On potom na najgori način vrijeđa Resulullaha, s.a.v.s., i kaže mu: “Da nisi gost, glavu bih ti odsjekao!” Na takvu prijetnju životu Resulullah, s.a.v.s., ustaje bez odgovara. Kada je Resulullah, s.a.v.s., uzjahao devu, Budžra ju je žestoko podbo, a deva, propinjući se, zbaci Resulullaha, s.a.v.s., u prašinu. Svi su se stali smijati Božijem Poslaniku, s.a.v.s., samo je jedna žena iz plemena Benu Amir, udata u Meku, prišla i kazala: “Zar će neko Resulullaha vrijeđati, a niko da ga zaštiti!” Ona je bila primila islam i odvažno je stala u zaštitu Resulullaha, s.a.v.s. Tri mladića iz plemena ustaju i štite Muhammeda, s.a.v.s., druga trojica ustaju i njih napadaju te nastade borba u samom plemenu. “Gospodaru”, učio je Resulullah, “uputi ove, a osveti se ovima!” Budžra i trojica napadača skončali su na najgori mogući način, a trojica branitelja Resulullaha, s.a.v.s., primili su islam.

Svi susreti Resulullaha, s.a.v.s., s ovim plemenima bili su otežani time što je iza njega stalno išao njegov amidža Ebu Leheb, žestoki neprijatelj islama, štiteći svoje interese koji su bili usko vezani za kipove. Pošto je bio imućan i poznat, ljudi su ga slušali dok je govorio: “Ovo je moj bratić, on je poremećen!” Pokušajmo zamisliti kako je u tome bilo Resulullahu, s.a.v.s. On se susreo i s plemenom Benu Šejban. To je bilo arapsko pleme poznato po odvažnosti i brojnosti, a ranije je živjelo blizu Perzije. Resulullah, s.a.v.s., susreo se s trojicom velikana tog plemena, Magrukom, Hanijem i Musenom.[3] Iako tada nisu primili islam, oni su na dostojanstven način razgovarali s Resulullahom. Resulullah, s.a.v.s., došao je u pratnji Ebu Bekra. Ebu Bekr je dobro poznavao arapska plemena; znao je brojno stanje u plemenima, na koji način rade, koje su im vrline, a koje mahane i slično. Ebu Bekr ih je upitao: “Koliko imate vojnika, koliko imate ljudi!?” Odgovorili su: “Imamo više od 1.000 konjanika!” Ebu Bekr je nastavio: “Kako se susrećete sa svojim neprijateljima?” Odgovorili su: “Mi učinimo ono što je do nas, a pobjeda dolazi od Boga!” To je pleme bilo vrlo blisko tevhidu, vjerovanju u jednog Boga. Oni su pitali Muhammeda, s.a.v.s., šta želi od njih. Najprije im je Resulullah, s.a.v.s., učio Kur’an, a zatim im je rekao da od njih traži zaštitu i podršku u dostavljanju poslanice svoga Gospodara. Zatim su ga pitali šta je to što naređuje, a Resulullah, s.a.v.s., proučio im je sljedeće ajete:

قُلْ تَعَالَوْا أَتْلُ مَا حَرَّ‌مَ رَ‌بُّكُمْ عَلَيْكُمْ أَلَّا تُشْرِ‌كُوا بِهِ شَيْئًا  وَبِالْوَالِدَيْنِ إِحْسَانًا وَلَا تَقْتُلُوا أَوْلَادَكُم مِّنْ إِمْلَاقٍ نَّحْنُ نَرْ‌زُقُكُمْ وَإِيَّاهُمْ وَلَا تَقْرَ‌بُوا الْفَوَاحِشَ مَا ظَهَرَ‌ مِنْهَا وَمَا بَطَنَ  وَلَا تَقْتُلُوا النَّفْسَ الَّتِي حَرَّ‌مَ اللَّـهُ إِلَّا بِالْحَقِّ ذَٰلِكُمْ وَصَّاكُم بِهِ لَعَلَّكُمْ تَعْقِلُونَ 
وَلَا تَقْرَ‌بُوا مَالَ الْيَتِيمِ إِلَّا بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ حَتَّىٰ يَبْلُغَ أَشُدَّهُ وَأَوْفُوا الْكَيْلَ وَالْمِيزَانَ بِالْقِسْطِ

Reci! Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje, da mu nikoga ravnim ne smatrate i da roditeljima dobro činite, da djecu svoju zbog neimaštine ne ubijate, Mi i vas i njih hranimo. Ne približavajte se pokvarenim stvarima bile javne ili tajne, ne ubijajte onoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva. Eto to vam On preporučuje, Uzvišeni Stvoritelj da bi ste razmislili. Ne približavajte se imetku siročeta, osim na najljepši način, sve dok punoljetno ne postane i ne zakidajte na litru i kantaru.[4]

Lica prisutnih su se promijenila; pogotovo je Magruk s velikom pažnjom slušao ajete koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Prvaci tog plemena pokazali su su razumnim rekavši da sve to ne mogu nabrzinu prihvatiti, jer ono što se nabrzinu prihvati obično sa sobom nosi kajanje. Musena ibn Haris je rekao da ono sa čime je Resulullah, s.a.v.s., došao mrze vladari i kraljevi, i pošto su oni u vezi s Perzijom ne mogu ga zaštititi od Perzijanaca, ali im neće biti teško da ga zaštite od Arapa. Međutim, vjernik i vjernica svoju vjeru moraju u cijelosti uzeti, u cijelosti je živjeti, naprimjer neko može klanjati, a ne može se pokriti, ili može klanjati, ali ne može zekat davati. Dok se vjera u cijelosti ne uzme, ne može se osjetiti njezina puna slast. Oni su na razuman način razgovarali s Resulullahom, s.a.v.s., te on ustade i reče im: “Niste mi loše odgovorili!”, ili “Istinu ste kazali!” Pošto su tokom razgovora veličali Perziju, koja je bila velesila toga vremena, Resulullah, s.a.v.s., upita ih: “Hoćete li zahvaljivati Bogu i Njega veličati kada On dadne da Perzija bude muslimanska!” Oni odgovoriše: “Gospodara za svjedoka uzimamo da ćemo tako učiniti!” Prošlo je vrijeme, Resulullahu, s.a.v.s., je preselio, došao je hilafet Ebu Bekra. Hazreti Ebu Bekr, r.a., jednom prilikom čuje kako se arapsko pleme Benu Šejban koje je primilo islam bori protiv Perzije i suprotstavlja se Perzijancima, a među njima se posebno ističe neki Musena ibn Haris. Ebu Bekr upita jednog od svojih savjetnika: “Ko je taj Musena, dovedite mi ga da ga upoznam?” Kada je Musena došao, hazreti Ebu Bekr ga upita ko je on, a Musena mu odgovori: “Sjećaš li se, Ebu Bekre, delegacije Benu Šejbana i sjećaš li se razgovora s Resulullahom?” Ebu Bekr reče Museni: “Da te vidi Resulullah, s.a.v.s., bio bi radostan!” Tada Musena, sa suzama u očima, jer je primio islam tek nakon preseljenja Resulullaha, reče: “Kajem se jer sam propustio druženje s Resulullahom, kajem se jer sam odgađao dobro!” Ne smije čovjek odgađati dobro koje želi učiniti. Subhanallah! Kaje se zato što nije prihvatio islam kada mu je Resulullah, s.a.v.s., nudio. Sira nas uči da se za svako naše djelo moramo pitati kako bi ga Resulullah ocijenio, jer je to ocjena našeg Gospodara. Nama vjera i Kur’an dolaze kroz korito koje se zove život Resulullaha, s.a.v.s.. Tada je Musena proučio ajet:

لَا يَسْتَوِي مِنكُم مَّنْ أَنفَقَ مِن قَبْلِ الْفَتْحِ وَقَاتَلَ

Nije isti od vas onaj ko je prije oslobođenja Meke dijelio svoj imetak i borio se![5]

Priznajmo ljudima koji imaju neko dobro u islamu koje su učinili! Priznajmo im to dobro da bi se dobro širilo.

Musena žali što nije prihvatio da bude ashab Resulullaha, s.a.v.s., ali veliki doprinos daje islamu. Perzija je samo nekoliko godina nakon toga njegovim trudom, trudom Halida ibn Velida, r.a., i drugih ashaba velikana ušla u islam.

Resulullah, s.a.v.s., susreće se i s pojedincima, susreće se s Rukanom iz plemena Benu Muharib, poznatim hrvačem kojeg niko nije mogao savladati. To je čovjek koji ne razumije jezik razuma, ne razumije jezik objave, on samo razumije jezik mišića. Resulullahu, s.a.v.s., kaže: “Ako me savladaš, ja ću te slijediti!” Resulullah pristaje: “Uredu!” Prvi ga put savlada, a Rukane kaže: “Ti si mene, Muhammede, nabrzinu uzeo, hajdemo drugi put!” I drugi put ga Resulullah, s.a.v.s., savlada! Kada ga je Resulullah, s.a.v.s., savladao i treći put, Rukane nije mogao vjerovati. Sabrao je sve ljude da im pokaže kako će savladati Muhammeda, a Muhammed njega savladao. Rukane je ipak odbio prihvatiti islam.[6]

Nekada pokušavamo nekome na pravi put ukazati, nekada i sa svojim ukućanima vidimo da stvari ne idu onako kako bismo željeli. Dvadeset šest pokušaja u deset dana, to je nešto čemu nas uči Resulullah, s.a.v.s.. Svaki je pokušaj način da se približimo Allahu, a rezultat nije u našim rukama. Resulullah, s.a.v.s., susreće se i sa Suvejdom ibn Samitom, mudrim čovjekom koji je čitao ranije knjige i sabirao Lukmanove mudrosti. Muhammed, s.a.v.s., došao je kod njega i ponudio mu islam, a on je kazao: “Ja imam bolje od toga što je kod tebe!” Citirao mu je Lukmanove mudrosti, na što mu je Resulullah, s.a.v.s., saslušavši ga, rekao da je to lijep govor, ali ono što on ima mnogo je bolje. Zatim mu je proučio ajete iz Kur’ana i kada ih je Suvejd, koji je znao šta je mudrost a šta je Božija Objava, čuo, prihvatio je islam, kazavši da je slab i da ga ne može pomoći.

Resulullahu, s.a.v.s., dolazi i osoba iz plemena El-Ezdi koju su mnogobošci pokušali udaljiti od njega. Došao je kod Resulullaha jer je čuo da Kurejšije imaju mladića koji pati od džina, a on je bio poznat po tome što liječi od toga. Pitao je Muhammeda, s.a.v.s., da li ima problema sa džinima. Resulullah, s.a.v.s., dočekao je tu priliku da mu prenese vrijednosti islama. Rekao mu je riječi koje često čujemo na hutbi:

إِنَّ الْحَمْد للهِ نَحْمَدُهُ وَنَسْتَعِينُهُ مَنْ يَهْدِهِ اللهُ فَلاَ مُضِلَّ لَهُ وَمَنْ يُضْلِلْ فَلاَ هَادِيَ لَهُ وَأَشْهَدُ أَنْ لَا إِلٰهَ إِلاَّ اللهُ وَحْدَهُ لاَ شَرِيكَ لَهُ وَأَنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَرَسُولُهُ

“Zaista zahvala pripada Allahu, Njega hvalimo, od Njega pomoć molimo i od Njega oprost tražimo. Onaj koga Allah uputi – njega niko u zabludu neće dovesti, a koga Allah u zabludu dovede, niko ga uputiti ne može!”[7]  

Kada je ovaj to čuo, odmah je znao da se ne radi o džinima, nego da se radi o nečemu što nije ljudskog porijekla te je tražio da mu Poslanik, s.a.v.s., ponovi ove riječi nakon čega je i prihvatio islam.

Jedan od ljudi s kojima se Resulullah, s.a.v.s., susreo bio je i Tufejl ibn Amr iz plemena Devs. Tufejl je bio ugledan čovjek kojem su Kurejšije odmah skrenuli pažnju da se udalji od Muhammeda, s.a.v.s., kazavši mu da on poziva ljude onome što rastavlja oca od sina i muža od žene, a zapravo su Tufejla prepadali Resulullahom. Tufejl je, da bi se udaljio od Muhammeda, stavio komad platna u svoje uši pri odlasku u harem Kabe gdje je Resulullah, s.a.v.s., klanjao i učio Kur’an. Tufejl kaže: “Usprkos mojim začepljenim ušima, neki su kur’anski ajeti ipak doprli do mene. Čim sam ih čuo, rekao sam sebi da sam čovjek koji poznaje pjesništvo i da trebam čuti šta taj čovjek govori!” Izvadio je platno iz svojih ušiju, onako kako mnogi trebaju izvaditi prste iz svojih ušiju kako bi mogli čuti istinu. Kada je saslušao Resulullaha, s.a.v.s., njegovo se srce otvorilo. Pratio je Resulullaha do njegove kuće, a kada je Resulullah ušao u svoju kuću, Tufejl je pokucao i ušao, saslušao ajete iz Kur’ana još jednom i primio islam. Odmah je pitao Resulullaha šta mu naređuje. Resulullah, s.a.v.s., rekao mu je da se vrati svome narodu i da ga pozove u islam.

Nekoliko godina nakon Hidžre trudom i naporom Tufejla njegovo cijelo pleme primilo je islam. Bile su to stotine ljudi koji su dolazeći u Meku podigli veliku prašinu, pa kada su Mekelije pitali ko to dolazi, rečeno je da dolazi pleme Devs koje je Tufejl ibn Amr svojim trudom uveo u islam.[8]

Ne gubimo nadu i uvijek ulažimo napor i trud poruke su iz života Resulullaha, s.a.v.s. Tražiti svoju ulogu i biti ustrajan u dobru koje činimo preporuke su Muhammeda, s.a.v.s. Svi kažemo da slijedimo Resulullaha, a jesmo li ustrajni u dobru koje činimo, u dobročinstvu, u imetku koji izdvajamo, jesmo li ustrajni u dobru. Nijedno dobro Resulullah nije prestao činiti, a mi činimo nešto pa nam dosadi, jer naša srca ne mogu dugo izdržati taj tempo zato što ne učimo iz života Resulullaha. Treba nas nositi žar kakav je nosio Musena kada mu je Ebu Bekr rekao: “Da te vidi Resulullah, obradovao bi ti se.” Hoće li se Resulullah, r, obradovati susretu s nama i hoćemo li mi u tom trenutku biti svijetla lica zbog napora i truda koje smo uložili?

Molimo Gospodara da spoznamo da čovjek vrijedi onoliko koliko radi, a ne onoliko koliko priča. Sira nas uči da našu vrijednost određuju naša djela. Molim Gospodara da čuvamo prave vrijednosti i da nastojimo svojim djelima pokazati da smo odani Gospodaru. Zaista je Allah Najplemenitiji i dovu svojih robova prima. Amin!


[1] Taberani, El-Mu'džem el-evset, tom 1, str. 275.

[2] Jusuf, 87.

[3] Sujuti, Ed-Durr el-mensur, tom 3, str. 372.

[4] El-En'am, 151-152.

[5] El-Hadid, 10.

[6] Ebu Davud, Sunen, Libas, 4078.

[7] Muslim, Sahih, Džumu'a, 868.

[8] Nakon prve godine sa svojim narodom Tufejl, t, se vraća Poslaniku, r, obaviještava ga kako pleme Devs ne prihvata islam i traži dovu protiv njih. Zatim se pokajao zbog toga jer zna da se dove Poslanika, r, ne odbijaju. Međutim,  Resulullah, r, podiže ruke i kaže: „Gospodaru, uputi Devs i dovedi mi ih!“ Buhari, Sahih, Džihad, 2937. Uputa plemena Devs dolazi kroz dovu Poslanika, r, i napor i trud Tufejla, t.

Blog

Posljednje dodano

Pratite nas na

Pretplatite se na naš Newsletter