TEMELJI ISLAMA – 3. HADIS

Zahvala pripada Allahu Uzvišenom, salavat i selam Njegovom Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici, vrlim ashabima. Gospodaru, počasti nas da živimo kao vjernici i vjernice, da dostojni budemo čitavog života, da preselimo kao vjernici i vjernice i da niko od tvojih stvorenja nema nikakvog duga kod nas, sačuvaj nas Gospodaru da smo nekome zulum učinili ili da je nama učinjen.

I dalje govorimo o hadisima koje je zabilježio imam Nevevi, a družiti se sa riječima Resulullaha, s.a.v.s., znači živjeti ono što je on iza sebe ostavio, a poslanici su ostavljali znanje kao najveće bogatstvo. Nisu ostavljali dinare i dirheme. Omer ibn Abdulaziz je upamćen kao velikan koji je imao velike ambicije. Mi također trebamo imati velike ambicije, naravno u dobru. Rekao je supruzi jedne prilike dok su razgovarali: ”Znaš da sam želio da budem emir Mekke, pa mi je Allah Uzvišeni dao da budem namjesnik Mekke. Kasnije sam poželio da budem i halifa, duša mi je htjela, pa mi je Allah dao da budem halifa. A sad bih želio još više od toga i tebi i sebi, želio bih džennet, pa hoćeš li me pomoći u tome?”

Blago li onome ko odluči da se želi zadovoljstvo Gospodara Uzvišenog. Ovaj velikan traži pomoć od ljudi koji su oko njega da zajedno Allahu, dž.š., odani budu. Supruga mu je zaista pomogla na tom putu. Živjeli su tako skromno, a u prilog tome je i dokaz da je jednom ušao čovjek kod halife i vidio ga kako čisti svoju kuću, a pored njega njegova supuga. Pomislio je da je to bio neki mladić koji čisti kuću, ne znajući da je to halifa.

Alija, r.a., je rekao:

اَلْعِلْمُ خَيْرٌ مِنَ الْمَالِ أَنْتَ تَحْرُسُ
المَالَ وَالْعِلْمُ يَحْرُسُكَ.

”Znanje je bolje od imetka, ti štitiš imetak, a znanje štiti tebe.”

 Kada pokušavamo nešto novo naučiti, pročistimo svoj nijjet. Neka razlog stjecanja znanja bude učenje onog što će nam koristiti na oba svijeta. Tudimo se da želimo znanje koje će od nas napraviti pravog insana, onog koji moli Allaha, dž.š., dovom kojom je Resulullah, s.a.v.s., molio, a upućivao bi dovu Gospodaru da dođe kod Allaha, dž.š., a da niko od stvorenja ne kaže da mu je on zulum učinio. To je najveća dova. Pred bitku na Bedru, Resulullah, s.a.v.s., je upitao ashabe da li je bilo kome zulum učinio, da u tom trenutku poravnaju račune. Izlaze u bitku, ne znaju ko će preseliti Allahu, dž.š., a ko će ostati živ. Jedan od ashaba je rekao da ga je Resulullah, s.a.v.s., bocnuo štapom, pa je Resulullah, s.a.v.s., tražio da mu on to vrati. Ashab je prišao i zagrlio Resulullaha, s.a.v.s., te kazao kako osjeća da će preseliti u ovoj bitci kao šehid, te mu je posljednja želja da ga zagrli.

Neka nas nose ovi hadisi koje tumačimo. To neće biti lahko, ali upamtimo da je Resulullah, s.a.v.s., rekao:

إِنَّ الْمَلَائِكَةَ لَتَضَعُ أَجْنِحَتَهَا
لِطَالِبِ الْعِلْمِ.

”Zaista meleki stavljaju svoja krila pod noge onoga ko traži znanje.”[1]

Kada na hutbu ili predavanje idemo, činimo to sa nijjetom da nešto naučimo. Zamolimo Gospodara da ove stvari razumijemo i da nas počasti da ustrajemo, a to je Allahu najdraže djelo, jer nagrada teče do Sudnjeg dana.

Treći hadis u zbirci imama Nevevija glasi:

عَنْ أَبِي عَبْدِ الرَّحْمَنِ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ
عُمَرَ بْنِ الْخَطَّابِ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُمَا قَالَ: سَمِعْت رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ: بُنِيَ الْإِسْلَامُ عَلَى خَمْسٍ:
شَهَادَةِ أَنْ لَا إلَهَ إلَّا اللَّهُ وَأَنَّ مُحَمَّدًا رَسُولُ اللَّهِ،
وَإِقَامِ الصَّلَاةِ، وَإِيتَاءِ الزَّكَاةِ، وَحَجِّ الْبَيْتِ، وَصَوْمِ
رَمَضَانَ.

”Islam se temelji na pet stvari: svjedočenju da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Resulullah Božiji Poslanik, uspostavljanju namaza, davanju zekata, zijaretu Bejtullaha i postu mjeseca ramazana.”[2]

Kada čujemo da se nešto temelji na nečemu, dobro poslušajmo ono što dolazi iza, jer možemo sebe izvagati. Ako se islam temelji na ovih pet stvari, trebali bi sami u svojoj intimi vidjeti gdje smo u odnosu na te sadržaje koji predstavljaju islam.

Prvo je vjerovanje da nema boga osim Jednoga Jedinoga, Allaha, dž.š., zatim da je Muhammed, s.a.v.s., Resulullah Njegov Poslanik. Gospodar kaže:

لَا تَجْعَلُوا دُعَاءَ الرَّسُولِ بَيْنَكُمْ
كَدُعَاءِ بَعْضِكُمْ بَعْضًا.

”Nemojte dozivati Resulullaha onako kako jedni druge dozivate.”[3]

Od edeba prema Resulullahu, s.a.v.s., je da ga zovemo Božiji Poslanik, Allahov Poslanik, a po imenu ga Njegov Gospodar zove. I kada pročitamo hadis i kažemo Muhammed, dodajemo Resulullah, s.a.v.s. On je Njegov Rob i Poslanik kako nas uči ovaj hadis. Jedan od glavnih zadataka je da insan ostane Allahu rob, ničemu drugom da ne robuje osim Gospodaru Uzvišenom.

Kada govorimo o namazu, namaz trebamo uspostavljati. Nije svaki klanjač onaj koji uspostvlja namaz. To čini onaj ko gradi džamiju, pa ljudi mogu Allahu na sedždu padati, onaj ko od svoje porodice traži da zajedno stanu pred Gospodara Uzvišenog.

Ovaj hadis je suština našeg identiteta. Kada želimo da izvagamo predanost Allahu, dž.š., prvo gledamo gdje smo u odnosu na stvari koje je Gospodar naredio. Kada bi došli sa svim mogućim nafilama, Gospodar će nas prvo upitati o farz-namazu. Suština je da Allahu dođemo sa onim što On od nas traži. Pogledajmo koliko ovih pet stvari iziskuje vremena, a kako je insan škrt i ne daje Gospodaru ono što On od njega traži.

Krenut ćemo od petog temelja spomenutog u hadisu prema prvom. Peti i posljednji spomenuti u hadisu je post mjeseca ramazana. Jedanaest mjeseci u našim životima jedemo i pijemo kada poželimo, bivamo sa svojim suprugama kada želimo, ali u mjesecu ramazanu se odričemo toga kako bi se Allahu, dž.š., približili, kako bi nas On na taj način odgojio. Da insan ništa ne zna o postu, osim jednog hadisi-kudsijja, dovoljno bi bilo da priželjkuje da svaki mjesec bude upravo ramazan. Kaže Gospodar u ovom hadisi-kudsijju:

كُلُّ عَمَلِ ابْنِ آدَمَ لَهُ إِلا الصِّيَامَ
فَإِنَّهُ لِي وَأَنَا أَجْزِي بِهِ.

”Sva čovjekova djela njemu pripadaju, osim posta. Post je Moj i Ja za njega nagrađujem.”[4]

Navodi se u predajama da će Allah, dž.š., svako naše djelo nagraditi od deset do sedam hiljada. Za post se ne kaže koja je nagrada. Blago li onome koga je Allah, dž.š., počastio pa je ispostio ramazan. Mi Allahu, dž.š., idemo sa onim što on od nas traži. Blago li se postačima, jer je Resulullah, s.a.v.s., kazao da je zadah iz usta postača draži Allahu od mirisa miska. Ostavljamo jelo, piće i intimni kontakt sa supružnicima u toku dana kako bi nas Gospodar odgojio postom. Insan ne smije da pređe u životinjsku (hajvansku) dimenziju. On se u mjesecu ramazanu gradi da bude insan, da jelo i piće ulaze u naš organizam kada On to hoće, a ne kada strasti žele.

Ovo nam je dovoljno da svaki sljedeći ramazan iščekujemo kao ashabi. Nakon svakog ramazana bi molili Allaha da ih počasti da dočekaju sljedeći. Razmišljajmo o dvije stvari, prvo da nam je svaka godina poklonjena, a drugo je da plemeniti ashabi nisu znali da li im je primljen ramazan, jer da su to znali, svaki od njih bi poželio da preseli na dan bajrama. Onaj kome je ramazan primljen kod Gospodara je od stanovnika dženneta.

Nakon posta Resulullah, s.a.v.s., spominje hadž. Hadis koji plaši svako vjerničko srce jesu riječi Resulullaha, s.a.v.s., kada kaže da onaj ko ima mogućnosti da ode na hadž, a to ne učini, takav ima mogućnost da bira kako želi umrijeti, kao kršćanin, jevrej, vatropoklonik i sl. Za svako putovanje će nas Gospodar upitati zašto smo putovali na to mjesto, koliko smo potrošili, da li smo otišli sa halal imetkom, jesmo li bili na mjestu gdje je Gospodar zadovoljan ili nije, ali jedino putovanje za koje će Gospodar upitati zašto ga nismo učinili je putovanje na hadž. Od svih putovanja Allah, dž.š., od nas traži jedno, a to je hadž. Zanimljiva je jedna priča koju ćemo spomenuti u nastavku. Jedan čestit Bošnjak je živio u jednoj od evropskih zemalja, bio je u penziji, a nije imao dovoljno novca za hadž. Jednog dana je donio flaše koje skupljaju na smetljištu i zamolio da mu izračunaju koliko tačno treba flaša da bi skupio novac za hadž. Skupljao je flaše punih devet godina i od tog novca otišao na hadž. Insan kada želi on odvaja od imetka kojeg mu je Allah, dž.š., dao.

Oni koji su bili na hadžu, znaju da je to putovanje koje mijenja insana. Sve što je na nebesima i na Zemlji je Allahovo, jedino za Bejtullah kaže da je Njegova kuća. Kuće u kojima mi živimo nisu naše, mi ih samo koristimo. Pokušajmo koliko možemo ojačati se hadžom. Nećemo možda biti u stanju za dvije ili tri godine to učiniti, možda to učinimo tek za dvadeset godina, ali ako redovno odvajamo od sebe, pa zar prvi hadis ne govori da se djela vrjednuju prema namjerama!? Bit ćemo možda proživljeni kao hadžije, a neko ko je obavio hadž ne bude na taj način proživljen. Odvajajmo i planirajmo za ono čemu nas je Resulullah, s.a.v.s., naučio.

Također, jedan od stubova islama je davanje zekata. Jedna predaja nas plaši kada govorimo o ovome, a to je Allah, dž.š., daje u imetku imućnih onoliko koliko je dovoljno siromahu. Kada oni koji su imućni budu škrtarili, siromasi će gladovati. To će biti razlog da Allahova srdžba siđe na ljude. Zato je zekat pravo siromaha. Resulullah, s.a.v.s., je svojim izaslanicima naređivao da sakupljaju zekat u ”bejtu-l-mal” i iz toga izdržavaju one koji su potrebni. Zato se islam temelji na zekatu. Allah, dž.š., nas je počastio da izdvojimo svoj imetak, izdvojiti ga zajedno sa džematom, te na taj način spada odgovornost sa insana, a onaj ko prikuplja, nosi odgovornost pred Allahom, dž.š., za pravilnu distribuciju. Zekat jača instituciju, jer hiljadu i četiri stotine džemata se nalazi na našem području, a naš nijjet treba biti da udijelimo poput pravednih halifa i drugih ashaba i da znamo da nećemo biti pitani pred Uzvišenim Allahom dalje od toga. Držimo se džemata kako je Resulullah, s.a.v.s., naredio. Ulema nas uči da je zekat:

اَلزَّكَاةُ حَقُّ اللهِ فِي مَالِكَ.

”Zekat je Allahovo pravo u tvom imetku.”

Ovdje ćemo spomenuti Aišu, r.a., i njen primjer kako je dijelila sadaku. Uzela bi novčić i namirisala bi ga i kazala da to ide Allahu Uzvišenom prije onog siromaha koji to uzme.

Drugi temelj islama je uspostavljanje namaza, kako je spomenuo Resulullah, s.a.v.s., u ovom hadisu. Moramo mnogo raditi, prije svega na džuma-namazu. Pozivajmo ljude da dođu na džumu. Hvala Allahu Uzvišenom pa su naše džamije prostrane. Kada bi broj ljudi koji klanjaju džumu bio jednak broju ljudi koji klanjaju bajram, ljudi bi imali priliku da čuju lijepe stvari, da dođu u džamijski ambijent, da osjete slast klanjača koji redovno dolaze u džamiju. Zapamtimo jednu važnu stvar; onaj ko liječi ne smije da kori, jer je cilj liječniku da uzmemo lijek, a ne da uspostavi argument. Od toga nemamo ništa. I kada učimo i stičemo znanje i prilazimo ljudima, ne smijemo grditi. Gospodar će nas upitati da li smo prilazili ljudima onako kako je Poslanik, s.a.v.s., prilazio, jer je Resulullah rekao:

إِنَّ الرِّفْقَ لَا يَكُونُ فِي شَيْءٍ إِلَّا
زَانَهُ.

”U čemu god bude blagost to će uljepšati.”[5]

Na blag način pozovimo ljude da uspostave namaz, da makar jednom u toku svog života stanu pored nas, pa da mu objasnimo šta je obavio. Kada završi sa namazom, zagrlimo tu osobu, uputimo mu lijepe riječi, objasnimo ljudima da je namaz najbitniji temelj vjere. Resulullah, s.a.v.s., je rekao:

اَلصَّلَاةُ عِمَادُ الدِّينِ.

”Namaz je stub vjere.”[6]

Trebamo izgraditi odnos sa Uzvišenim Allahom putem uspostavljanja namaza. Allah, dž.š., nam je sve dao, On održava naša srca. Kada stanemo na namaz, trebamo se sjetiti Gospodara, jer izlazimo iz kruga onih koji su nemarni. Na taj način ljudima treba govoriti, a nikakve potrebe za grubošću nema, jer Gospodar kaže:

وَلَوْ كُنتَ فَظًّا غَلِيظَ الْقَلْبِ لَانفَضُّوا
مِنْ حَوْلِكَ.

”Da si bio osoran i grub, oni bi se razbježali iz tvog okruženja.”[7]  

Ovo je Gospodar rekao pečatu svih poslanika, koji je bio najrječitiji i najblaži u svom govoru.

Posljednji aspekt koji ćemo tumačiti, a prvi spomenuti u hadisu jesu riječi šehadeta. Konstantno molimo Allaha Uzvišenog da riječi šehadeta živimo u svojim životima. Dunjaluk zna opasno prevariti ljude. Šehadet znači svjedočenje, te na taj način gradimo svoj identitet. Allah, dž.š., nas je počastio da smo rođeni u islamu, da imamo lijepo ime. Nekada kuća koja se napravi bude cijenjena, a kuća koja se naslijedi se lahko proda. Kada gradimo svoj identitet želja nam je da cijenimo ono što je Allah dao. Spoznajmo činjenicu da je najveća istina koju smo ikada mogli kazati upravo šehadet. Najljepše riječi koje mogu poteći preko jezika insana su riječi šehadeta. Za te riječi je Resulullah, s.a.v.s., kazao da je sa njima poslan i da mu je za njih obećan džennet. Jednom je rekao ashabima da podignu ruke i govore ”La ilahe illallah” pa su tako ostali jedan vremenski period nakon čega im je Resulullah rekao: ”Radujte se, Allah vam je oprostio.”[8]Osobina licemjera je da malo Allaha spominju, kako kaže Gospodar:

وَلَا يَذْكُرُونَ
اللَّهَ إِلَّا قَلِيلًا.

”A oni malo Allaha spominju.”[9]

Osobina vjernika je suprotna, oni Uzvišenog Allaha mnogo spominju. U predajama se prenosi: ”Onaj ko iskreno kaže ‘la ilahe ilallah’ to će mu biti perda od džehennemske vatre.” To je ono čemu mi idemo.

Neka nas ove stvari prije svega oplemene. Naši ljudi su imali običaj kazati da je lakše bunar iglom iskopati nego insana odgojiti. Čitajmo ovu knjigu s nijjetom da se oplemenimo, sa nijjetom da budemo od onih robova koji su se ostvarili u robovanju Allahu Uzvišenom. Resulullah, s.a.v.s., nikada nije srušio niti jedan princip kojem je pozivao. Pozivao je pravednosti, a nikada nije bio nepravedan, pozivao je samilosti, a nikada nije bio grub i bezobziran, pozivao je moralu, a nije bio nemoralan.

Naše riječi šehadeta ne smiju biti samo na jeziku i u srcu, one moraju biti vidljive u našim djelima. Ako je u jeziku, srcu i djelima, potrudimo se da one još više budu prisutne u našim životima. Na kraju, neka naša česta dova bude da nikada ne obrukamo islam i muslimane, Amin!

---