Svi ćemo se Gospodaru vratiti

Hvala Uzvišenom Stvoritelju na Njegovim neizmjernim blagodatima. Molimo Ga da sačuva naše porodice i naše društvo te da nas učini od onih koji Njega stalno spominju i svakim danom nastoje osjetiti slast čvrste vjere u susret s Njim. Salavat i selam, mir i spas Muhammedu, posljednjem Božijem poslaniku i Njegovu miljeniku. Mir i spas neka je njegovoj časnoj porodici, plemenitim drugovima i svim čestitim i iskrenim ljudima.

Među najtežim gubicima u životu djeteta jeste gubitak roditelja. Blagost često biva uskraćena onima koji nemaju roditelje. Muhammed, s.a.v.s., iako je prošao kroz ovu situaciju, jer je otac Abdullah preselio dok je majka Amina bila trudna s njim, ipak je bio najblaži i najobzirniji roditelj prema djeci. Kada je Resulullah, s.a.v.s., napunio šest godina, majka se odlučila na putovanje. To će putovanje poučiti čovječanstvo najveličanstvenijoj vrlini. Povela ga je na mezar oca Abdullaha, na put dug blizu pet stotina kilometara, u 6. stoljeću i u vremenu nesigurnosti. Majka Amina, njezina služavka Ummu Ejmen, porijeklom iz Abesinije, i malehni dječak Muhammed, bili su društvo koje će zajedno putovati. Posjeta kaburu oca svoga djeteta i zijaret daidžama svoga muža u Medini, tj. jačanje rodbinskih veza, bila je namjera ove plemenite žene, majke našeg prvaka Muhammeda, s.a.v.s.[1] Prešli su ovaj dugi put, posjetili rodbinu i proveli neko vrijeme uz kabur Abdullaha, oca Muhammeda, s.a.v.s. Životna lekcija kojoj Gospodar putem ove čestite žene i majke poučava Muhammeda i cijelo čovječanstvo, lekcija koja nam kaže da je odanost najbitnija osobina koju svaka osoba mora imati. Bez odanosti nemamo nikakvu vrijednost. Šehadet, svjedočenje vjere u jednog Boga i Njegova poslanika Muhammeda, s.a.v.s., a i u sve druge poslanike, nije ništa drugo do izjava i potvrda naše odanosti Uzvišenom Stvoritelju. Svaki naš namaz, svaki dan koji postimo, svaka sadaka, dobročinstvo koje udijelimo, svaki dolazak u džamiju, potvrde su i manifestacije naše odanosti Gospodaru. Hazreti Amina, majka Muhammeda, s.a.v.s., uči nas da kod onih kod kojih nema odanosti ne tražimo dobro. Ona jača vezu sina s ocem iako je otac preselio i nije s njima, dok mi u našoj stvarnosti slabimo vezu naše djece s našim bračnim drugovima, a oni su živi i zdravi uz nas. Koliko puta možemo pronaći sebe u situacijama kada zaboravljamo ovu osobinu o bračnim vezama. Odanost se ničim ne može platiti, niti se ičim može nadomjestiti povjerenje među supružnicima, a to je suština vjere u Boga. Kada supruga isprati svoga muža na posao i zna da je on odan svojoj porodici, čime ga Stvoritelj duži, ili sreća i radost muža kada zna da ga supruga čuva i da je odana njemu ma gdje bila. Ova vrlina zaslužuje da se istakne, jer nema dobra među ljudima bez ove osobine. Ako želimo da naša djeca budu istinski nama odana, moramo biti odani supružnici i pokazati im tu osobinu u stvarnosti. Nakon što je hazreti Amina obavila sve što je naumila u Medini, krenula je nazad u Meku u istom društvu, ona, služavka Ummu Ejmen i Muhammed, s.a.v.s. Ali, kako biva sa čestitim robovima, kao što Allah, dž.š., kada želi svome robu dobro, otvori mu vrata činjenja dobra, a zatim mu dadne da umre čineći to dobro. Iznenadna bolest zadesila je Aminu. Dočekala je smrt u mjestu Evba između Meke i Medine, a Muhammed, dječak od nepunih šest godina ukopao je svoju majku zajedno sa služavkom Ummu Ejmen. Božija je odredba bila da prvak svih svjetova bude rođen kao siroče; njegove oči nikada nisu pogledale svoga babu niti je babo svojim pogledom pomilovao Muhammeda, a zatim je pred njegovim plemenitim očima majka ispustila dušu. Najteža iskušenja imaju, govorio je Resulullah, s.a.v.s., vjerovjesnici, a zatim oni njima slični…[2]

Majka je preselila i Gospodar, nakon lekcije o odanosti, poučava Muhammeda, s.a.v.s., onome od čega mi ljudi najčešće bježimo i odbijamo priznati da nas to čeka:

كُلُّ نَفْسٍ ذَائِقَةُ الْمَوْتِ ثُمَّ إِلَيْنَا تُرْ‌جَعُونَ

Svako živo biće smrt će okusiti, a zatim ćete se Gospodaru vratiti![3]

 Smrt ili preseljenje trenutak je koji omeđava naše postojanje na ovom svijetu. Podstiče nas da razmišljamo šta je to bitno u našim životima, kako ih to živimo, čemu se nadamo, od čega bježimo. Nadajmo se Gospodaru, a strahujmo samo od svojih propusta i grijeha. Dok je zemlja pokrivala čestitu suprugu i majku hazreti Aminu, oči Resulullaha, s.a.v.s., rastajale su se od nje. Pečat poslanika vidi i spoznaje prolaznost nas ljudi, ono što mi počinjemo spoznavati tek kada snaga stane napuštati naša prolazna tijela. Kazali smo da nema teške situacije u ljudskom životu, a da Resulullah nije prošao kroz takvu ili izrazito sličnu. Sretni ili nesretni, to je ono što nas čeka, to je ono što ćemo tamo vidjeti, u blagodati ili u kazni, u zadovoljstvu ili u poniženju ako smo svoga Gospodara zaboravili i njegovim se pozivima odbili odazvati. Sjećanje na smrti je bitno, jer smrt svakom uživanju granice postavlja. Spoznaja dunjaluka i suštine života na ovom svijetu osnova je ispravnog odnosa prema životu.

Ummu Ejmen vraća Muhammeda njegovom djedu i pogledom starom Kurejšiji objašnjava bez ijedne progovorene riječi. Čestiti ljudi žive svoje vrijeme i čine dobro u njemu, postojani u odluci da ga čine i u budućnosti. Djed Abdul-Mutalib stara se o Muhammedu i vodi brigu o njemu. Resulullah, s.a.v.s., kao dječak sluša starije dok razgovaraju i uči o međuljudskim odnosima. Gorčinu života siročeta ublažavaju dedo i nana, čija je želja da Muhammeda vide kako odrasta bez osjećaja uskraćenosti i bola zbog izgubljenih roditelja. “Veliki čovjek bit će moj unuk Muhammed!”, govorio je Abdul-Mutalib. Kao da je bio nadahnut da kaže ono što će se Božijom voljom ostvariti. Međutim, ovo okruženje blagosti i posvećenosti Muhammed, s.a.v.s., također je nakon nekog vremena izgubio. Abdul-Mutalib je preselio kada je Muhammedu bilo samo osam godina. Amidža Ebu Talib, rođeni brat njegova oca Abdullaha, preuzima na sebe obavezu da se stara o Muhammedu, iako i sam pritisnut materijalnom oskudicom. Uzima ga pod svoj krov i prema njemu se odnosi kao prema vlastitom sinu. Ebu Talib je ugledan i utjecajan čovjek u Meki, ali nije imućan. Muhammed, s.a.v.s., uviđa ovu situaciju i svojim postupkom sve kasnije generacije muslimana uči ispravnom odnosu prema životu. Kao desetogodišnji dječak počinje raditi i privređivati. Uzimao je naknadu za napasanje stoke u dolinama oko Meke te tako pomagao svoga amidžu i njegovu porodicu.[4]

لِكُلِّ شَيْءٍ قِيمَتُهُ وَقِيمَةُ الْمَرْءِ مَا يُحْسِنُهُ

“Sve neku vrijednost ima, a vrijednost čovjeka jeste ono što umije uraditi!”,[5]  govorio je mudri hazreti Alija, sin Ebu Talibov, amidžić Resulullahov, s.a.v.s.

Razmislimo o svojoj stvarnosti; koliko vještina i znanja naša djeca imaju, i ne samo djeca, nego čak mladići i zreli ljudi. Kako očekujemo napredak, a ne učimo iz Sire Resulullaha, s.a.v.s., da naša djeca cijene rad i izgaraju da budu neovisni od svih stvorenja. Dostojanstvo vjernika u tome je da što manje zavisi od ljudi.[6] Životopis Resulullaha, s.a.v.s., uči nas odanosti i značaju ove vrline. Uči nas da se prenemo iz sna i da shvatimo da smo mi samo putnici na ovome svijetu.

Godinama kasnije, nakon oslobođenja Meke, jedan beduin dolazi pred Resulullah, s.a.v.s., zadivljen gleda punu dolinu stoke i pita: “Čije li je ovo?” Muhammed, s.a.v.s., odgovara mu: Tvoje ako hoćeš! Čovjek u nevjerici; ne može povjerovati da mu je Resulullah, s.a.v.s., dao bogatstvo koje bi se u današnje vrijeme mjerilo ogromnim iznosom.

Resulullah, s.a.v.s., molio je Gospodara da mu dozvoli da posjeti kabur svoje majke, da oživi osjećaj odanosti koji je naučio od nje. Zreo čovjek došao je na mezar svoje majke i toliko plakao da su svi prisutni ashabi plakali s njim. Sira nas poučava da je rad značajan i da svoju djecu trebamo učiti toj vrlini.[7]  

Molimo Uzvišenog Stvoritelja da naša ljubav prema učitelju svih svjetova Muhammedu, s.a.v.s., bude dovoljno jaka, da ne bježimo od stvarnosti, nego da je mijenjamo nabolje i u korist svih Božijih stvorenja. Molimo Ga da nas počasti time da svaki put kada čujemo ime Muhammed ili riječi Resulullah na našim usnama budu salavati i selami njemu, a u našim srcima iskrena želja da se s njim susretnemo. To je najmanje što možemo učiniti. Amin!


[1] Nedevi Ebu el-Hasan, Es-Siretu en-nebevijje, str. 162.

[2] Darimi, Sunen, Rikak, 2783; Ahmed, Musned, 27124.

[3] El-Ankebut, 57.

[4] Gazali Muhammed, Fikh es-sire, str. 67.

[5] Kurtubi, El-Džami’ li-ahkamil-Kur'an, tom 3, str. 41.

[6] Hakim bilježi vjerodostojan hadis u svom Mustedreku, Rikak, 7921, u kojem Poslanik, r, kaže: Došao mi je Džibril i rekao mi: „Muhammede živi kako hočeš – uistinu ćeš umrijeti, voli koga hoćeš – uistinu ćeš se od njega rastati, radi šta hoćeš – uisitinu ćeš prema tome biti nagrađen i znaj da je čast vjernika u noćnom namazu, a njegovo dostojanstvo u neovisnosti od ljudi!“

[7] Hakim, Mustedrek, Tefsir, 3292.

Blog

Posljednje dodano

Pratite nas na

Pretplatite se na naš Newsletter