Sveobuhvatno razumjevanje sadake – 25. hadis

Hvala Allahu, dž.š., na Njegovim neizmjernim blagodatima. Molimo Ga da nas počasti džennetom na Sudnjem danu. Salavat i selam Njegovom miljeniku Muhammedu, s.a.v.s. Molimo Ga da nas počasti da slušamo njegove riječi na Budućem svijetu.

Svaki čovjek ima određeni emanet koji mu je Allah, dž.š., dao. Gdje god da se nalazimo dužnost nam je nositi emanet vjere. Kada čovjek preseli, sa njim do mezara idu njegova porodica, njegov ugled, imetak, ali kada ga spuste u mezar, sve to se vraća, a on ostaje sam sa svojim dobrim djelima. Družeći se riječima Resulullaha, s.a.v.s., nastojmo u sebi izgraditi svijest o Allahu, dž.š., i ljubav prema Resulullahu, s.a.v.s.

Uzvišeni Gospodar u Kur'anu kaže:

 وَلَا تَتَّبِعُوا خُطُوَاتِ الشَّيْطَانِ ۚ
إِنَّهُ لَكُمْ عَدُوٌّ مُّبِينٌ. 

 “Nemojte slijediti šejtanove korake, zaista vam je on otvoreni neprijatelj.”[1]

Ne dozvolimo sebi ulazak u stanja i ambijente koji manifestuju neposlušnost Allahu, dž.š. Nikada čovjek neće posvjedočiti da vjeruje u šejtana kao Gospodara, ali će se naći u situaciji da nažalost slijedi šejtanove korake. Ulema kaže da prva stvar na koju šejtan navraća čovjeka je nevjerovanje u Allaha, dž.š., i to pokušava sve do trenutka smrti. Ako to ne uspije, drugo na što navraća je da nekoga Allahu, dž.š., ravnim smatra. Treći šejtanov korak je navraćanje na neki od velikih grijeha, a ako ni to ne može, onda navodi čovjeka na činjene malih grijeha. Posljednje što radi, je navođenje čovjeka da se zaljubi u svoje dobro djelo, pa da kada nešto uradi, pomisli da je to od njega, a zaboravi da ga je Allah, dž.š., time počastio.

Dvadeset i peti hadis u zbirci imama Nevevija glasi:

عَنْ أَبِي ذَرٍّ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَيْضًا،
"أَنَّ نَاسًا مِنْ أَصْحَابِ رَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ
وَسَلَّمَ قَالُوا لِلنَّبِيِّ صَلَّى اللَّهُ
عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: يَا
رَسُولَ اللَّهِ ذَهَبَ أَهْلُ الدُّثُورِ بِالْأُجُورِ؛ يُصَلُّونَ كَمَا
نُصَلِّي، وَيَصُومُونَ كَمَا نَصُومُ، وَيَتَصَدَّقُونَ بِفُضُولِ أَمْوَالِهِمْ.
قَالَ: أَوَلَيْسَ قَدْ جَعَلَ اللَّهُ لَكُمْ مَا تَصَّدَّقُونَ؟ إنَّ بِكُلِّ
تَسْبِيحَةٍ صَدَقَةً، وَكُلِّ تَكْبِيرَةٍ صَدَقَةً، وَكُلِّ تَحْمِيدَةٍ
صَدَقَةً، وَكُلِّ تَهْلِيلَةٍ صَدَقَةً، وَأَمْرٌ بِمَعْرُوفٍ صَدَقَةٌ، وَنَهْيٌ
عَنْ مُنْكَرٍ صَدَقَةٌ، وَفِي بُضْعِ أَحَدِكُمْ صَدَقَةٌ. قَالُوا: يَا رَسُولَ
اللَّهِ أَيَأْتِي أَحَدُنَا شَهْوَتَهُ وَيَكُونُ لَهُ فِيهَا أَجْرٌ؟ قَالَ:
أَرَأَيْتُمْ لَوْ وَضَعَهَا فِي حَرَامٍ أَكَانَ عَلَيْهِ وِزْرٌ؟ فَكَذَلِكَ
إذَا وَضَعَهَا فِي الْحَلَالِ، كَانَ لَهُ أَجْرٌ.

“Od Ebu Zerra se prenosi, da su neki ashabi rekli Božijem Poslaniku: ‘O Allahov Poslaniče, uzeše oni koji imaju imetke sve nagrade. Klanjaju namaz, kao što i mi klanjamo, poste kao što i mi postimo, a daju višak svojih imetaka.’ Tada je Poslanik rekao: ‘Zar i vama Allah nije dao ono što možete udijeliti kao sadaku. Svako subhanallah je sadaka, svako Allahu Ekber je sadaka, svako elhamdulillah je sadaka, svako la ilahe illallah je sadaka. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je sadaka, čak je intimni odnos sa supružnikom sadaka.’ Ashabi rekoše: ‘Zar će neko od nas imati nagradu zato što je udvoljio svoju strast?’ Poslanik odgovori: ‘Zar ne bi  imao grijeh, ako bi to uradio na nedozvoljen način?’ ‘Imao bi Božiji Poslaniče.’ ‘Kada zadovolji potrebu na halal način, zaista će imati nagradu’.”[2]

Čovjek može biti u dva stanja: u stanju imetka i stanju oskudice. Kada je u stanju imetka, treba gledati koje je pravo Allah, dž.š., dao drugim ljudima u njegovom imetku. U oskudici, treba osaburiti i moliti Allaha, dž.š., da mu otvori vrata nafake na dozvoljen način. Prenosi se da su jednog od velikana ljudi vidjeli u lijepom odjelu, pa ga upitaše zbog čega je to obukao, gledajući na to raskošno. On je odgovorio: “Kada se lijepo obučeš i dotjeraš, time ljudima kazuješ da ti oni ne trebaju, jer ti je Allah dao. Onaj ko obuče neprimjerenu odjeću, kao da svojim stanjem ljudima govori: Nemam, pa mi dajte!”

Kada molimo Allaha dž.š., da nam podari imetak, radimo to sa prisegom da ćemo udjeljivati od onoga što nam On daje. U nekim čestitim insanima, možemo vidjeti posebne primjere udjeljivanja. Svaki mjesec odvajaju od sebe dio novca, koji čuvaju za posudbu onima koji je traže. Ulema navodi da je nekada vrijednije nekome posuditi novac, nego dati sadaku, jer posudbu traži onaj koga je nevolja natjerala.

Insan koji dođe u situaciju da ne može uraditi dobro djelo koje inače radi, pa ga takvo stanje rastuži, Allah, dž.š., će mu upisati nagradu, kao da je to uradio. Resullah, s.a.v.s., je rekao: “Kada čovjek prilikom ljeganja u postelju namjeri ustati klanjati po noći pa zatim prespava imat će nagradu kao da je klanjao, a njegov san će mu biti sadaka od Allaha Uzvišenog njemu.”[3]

Zamka u koju su upadali plemeniti ashabi, ali i današnje generacije je što su mislili da je jedina vrijednost isključivo novčana. U nekim situacijama je možda krupnije izreći lijepu riječ, nego dati novčanu sadaku. Zbog toga je Resulullah, s.a.v.s., rekao:

كُلُّ
مَعْرُوفٍ صَدَقَةٌ.

“Svako dobročinstvo je sadaka”[4]

Prenosi se da je u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., živio jedan ashab sa kojim su se drugi često šalili zbog njegovog fizičkog izgleda. Kako bi ga približio drugim ashabima jedne prilike, Resullah, s.a.v.s., ga je uzeo i rekao: “Ko će kupiti od mene ovoga roba”, misleći na to kako ga oni tretiraju, kao manje vrijednog. On je oborio glavu i rekao: “Allahov Poslaniče, na meni ćeš izgubiti i da me prodaš. Morat ćeš nekome dati novac, da me kupi. Ja sam jeftin.” Tada mu Poslanik reče: “Ti si kod Allaha vrijedan.”[5]Od tog trenutka su svi ashabi poželjeli su da budu u njegovom društvu. Molimo Allaha, dž.š., da nam podari stanje iskrenih vjernika, te da naša percepcija stvari ne bude samo materijalna.

U arapskom jeziku, termin ”sadaka”, znači ”potvrditi”. Kada se prema ljudima lijepo ophodimo, time potvrđujemo svoju vjeru u Allaha, dž.š., i Resulullaha, s.a.v.s. Sadaka nije milostinja, to je naš odnos prema roditeljima i bračnom drugu. Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

وَمَا أَطْعَمْتَ زَوْجَتَكَ فَهُوَ لَكَ صَدَقَةٌ.

“Zalogaj koji staviš u usta svog bračnog druga je sadaka.”[6]

Svaki put kada izgovorimo ”La ilahe illallah”i Gospodar nas spomene, jer je On rekao:

فَاذْكُرُونِي
أَذْكُرْكُمْ وَاشْكُرُوا لِي وَلَا تَكْفُرُونِ.

 “Spomenite me i Ja ću vas spomenuti.”[7]

Jedina stvar za koju je Uzvišeni rekao: “Mnogo činite”, je:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اذْكُرُوا اللَّهَ
ذِكْرًا كَثِيرًا. 

“O vjernici, mnogo Allaha spominjite.”[8]

 Spomenimo Allaha, dž.š., u svakoj situaciji u kojoj se nalazimo. Svaki zikr, preporučivanje dobra i odvraćanje od zla je sadaka. Kada smo sami možemo zikriti, a u društvu nastojati da preporučujemo činjenje dobrih djela i sprječavamo loša. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Ako ne možeš učiniti dobro, onda barem nemoj učiniti ono što je zlo. Zaista ti je i to sadaka. “[9]

Alija, r.a., je rekao: “Ako su drugi neposlušni prema meni, ne mogu ja biti neposlušan prema njima.” Kada je neko neposlušan Allahu, dž.š., u odnosu prema nama, to nam ne daje za pravo da i mi budemo isti.

Prvo za što je čovjek odgovoran je izdržavanje porodice. Sve što utroši i uloži u njih, bit će mu sadaka. Još jedna vrsta sadake, koju Resulullah, s.a.v.s., izdvaja u hadisu je intimni odnos sa bračnim drugom. Posebnu pažnju u vremenu smutnje supružnici trebaju poklanjati pravu koje imaju jedno kod drugog. Jedan od velikih problema savremenog društva je uskraćivanje tog prava, ne samo u pogledu intime, nego i lijepe riječi i razgovora. Aiša je upitana, kakav je Poslanik, s.a.v.s., bio čovjek, pa je odgovorila: “Bio je najobzirniji prema svojoj porodici.”[10]

Jedna lijepa arapska izreka kaže:

جَلَّ
مَنْ ذِكْرُهُ عِزٌّ لِذَاكِرِهِ.

“Uzvišen je Onaj čije je spominjanje veličina za onoga ko Njega spominje.”

Spominjući ljude, svaki put im dajemo određenu vrijednost. Kada spomenemo Allaha, dž.š., On nama daje vrijednost. Ako nas obuzmu problemi, spominjimo Allaha, učeći:

لَا
حَوْلَ وَلَا قُوَّةَ إِلَّا بِاللَّهِ.

“Nema snage ni moći osim sa Allahom.”

Prenosi se da je jednog velikana usnio neki od njegovih učenika i pitao ga: “Šta ti je najviše koristilo?” Odgovorio mu je: “Kada sam došao da polažem račun, uhvatio sam se za svoj jezik  i govorio, Gospodaru, molim te nemoj kazniti jezik koji je Tebe spominjao.” Veličina čovjeka je u spominjanju Allaha, dž.š. Uzvišeni u Kur'anu kaže:

أَلَا
بِذِكْرِ اللَّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ. 

“Zaista se spominjanjem Allaha srca smiruju.”[11]

Molimo Allaha, dž.š., da smiri naša srca vjerom. Hvala Mu što nas je počastio da možemo spominjati Njega i Njegovog Poslanika, s.a.v.s.