Trideset i šesti hadis
Zahvala pripada Uzvišenom Gospodaru na Njegovim blagodatima. Molimo Ga da čitajući hadise Njegovog Miljenika, s.a.v.s., budemo počašćeni čuvanjem blagodati koje nam je dao. Salavat i selam Njegovom Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., čije hadise čitamo. Molimo Gospodara Uzvišenog da nas počasti da ga slijedimo u riječima, djelima, a posebno u srčanim stanjima na koje je upućivao.
Imam Nevevi koji je napisao ovu hadisu zbirku je živio relativno kratko, četrdesetak godina. Čovjek ne zna kada će preseliti, ali zna da vrijedi onoliko koliko je njegovo srce bilo vezano za Allaha, dž.š. Jedan od kur'anskih ajeta koji nas treba pratiti je sljedeći:
الَّذِينَ آمَنُوا وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُمْ بِذِكْرِ اللَّهِ أَلَا بِذِكْرِ اللَّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ.
”Oni koji vjeruju i čija se srca smire kada se Allah spomene, zaista se srca smiruju kada se Allah spominje.”[1]
Jedan od glavih razloga zbog kojih čovjek počini grijeh je zaborav spram Uzvišenog Gospodara. Najveća vrijednost je Allaha, dž.š., se sjećati, a najveća opasnost je Allaha, dž.š., zaboraviti. Šejtan neće nikada čovjeka savladati dok ga ne ubijedi da ga Uzvišeni Gospodar ne vidi.
Kazali smo na početku da Resulullaha, s.a.v.s., slijedimo u srčanim stanjima, a njih je najteže dokučiti. On bi nekada bio tužan, nekada bi plakao, ali se i radovao. Zar se nije obradovao kada je Omer, r.a., primio islam?! A bilo mu je teško, kako nam Uzvišeni Gospodar kazuje u Kur'anu, kada ljudi neće da krenu pravim putem. Najteže ga je slijediti u srčanim stanjima. Molimo Uzvišenog Gospodara da ga slijedimo u tome!
Trideset i šesti hadis u zbirci imama Nevevija glasi:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ قالَ: قالَ رَسُولُ اللهِ صَلّى اللهُ عَلَيْهِ وسَلَّمَ: مَنْ نَفَّسَ عَنْ مُؤْمِنٍ كُرْبَةً مِنْ كُرَبِ الدُّنْيا نَفَّسَ اللهُ عَنْهُ كُرْبَةً مِنْ كُرَبِ يَوْمِ القِيَامَة، ومَنْ يَسَّرَ عَلَى مُعْسِرٍ يَسَّرَ اللهُ عَلَيْهِ في الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ ومَنْ سَتَرَ مُسْلِمًا سَتَرَهُ اللهُ فِي الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ وَاللهُ فِي عَوْنِ الْعَبْدِ مَا كَانَ الْعَبْدُ فِي عَوْنِ أَخِيهِ ومَنْ سَلَكَ طَرِيقًا يَلْتَمِسُ فِيهِ عِلْمًا سَهَّلَ اللهُ بِهِ طَرِيقًا إِلَى الْجَنَّةِ وَمَا اجْتَمَعَ قَوْمٌ فِي بَيْتٍ مِنْ بُيُوتِ اللهِ يَتْلُونَ كِتَابَ اللهِ ويَتَدارَسُونَهُ بَيْنَهُمْ إِلاَّ نَزَلَتْ عَلَيْهِمُ السَّكِينَةُ وغَشِيَتْهُمُ الرَّحْمَةُ وحَفَّتْهُمُ الْمَلائِكَةُ وذَكَرَهُمُ اللهُ فِيمَنْ عِنْدَهُ ومَنْ بَطَّأَ بِهِ عَمَلُهُ لَمْ يُسْرِعْ بِهِ نَسَبُهُ.
Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: ”Ko olakša vjerniku neku od nedaća ovoga svijeta, Allah će mu olakšati nedaću na Sudnjem danu. Onaj ko olakša dužniku, Allah će mu olakšati i na dunjaluku i na ahiretu. Onaj ko pokrije sramotu muslimanu, Allah pokrije njegove sramote na dunjaluku i ahiretu. Allah pomaže svoga roba sve dok čovjek pomaže svoga brata. Onaj koji krene na put da traži znanje, Allah mu olakša put do dženneta. Koja god skupina se okupi u nekoj od Allahovih kuća da uče kur'anske ajete i proučavaju ih, bit će spuštena među njih smirenost, prekrit će ih milost, prekrit će ih meleki, i Allah će ih spomenuti u Svome društvu. Onaj čija su djela loša, neće mu pomoći ugledno porijeklo.”[2]
Kada bi samo prvi dio hadisa tumačili, bilo bi dovoljno. Najveća vrijednost je pomoć osobi koju je zadesila nedaća, a odanost Uzvišenom Gospodaru ćemo najbolje pokazati kroz činjenje dobra drugim ljudima. Allah, dž.š., će olakšati takvim ljudima tako što ih neće pitati za blagodati (vida, sluha, imetka), jer je tegoba Sudnjeg dana odgovarati za njih, već će im kazati da im je to poklonio. Najveća tegoba koja čovjeka može zadesiti je da živi daleko od Allaha, dž.š. Prva tegoba koju od ljudi trebamo otkloniti je udaljenost od Uzvišenog Gospodara, jer sve ostale tegobe izviru iz navedene.
Sudnji dan je teško stanje, podsjetimo se na kur'anski ajet:
يَوْمَ تَرَوْنَهَا تَذْهَلُ كُلُّ مُرْضِعَةٍ عَمَّا أَرْضَعَتْ وَتَضَعُ كُلُّ ذَاتِ حَمْلٍ حَمْلَهَا وَتَرَى النَّاسَ سُكَارَىٰ وَمَا هُم بِسُكَارَىٰ وَلَٰكِنَّ عَذَابَ اللَّهِ شَدِيدٌ.
”Kada vidite da je nastupio Sudnji dan, majka koja je zadojila će zaboraviti na dijete, a trudnica će pobaciti svoj plod i vidjet ćeš ljude pijane, a nisu pijani, već je kazna Allahova žestoka.”[3]
Ako otklonimo nekome nedaću, Allah, dž.š., nam pomaže na dan kada majka ne zna za svoje dijete, čak će tražiti sin od majke ili majka od sina, ali se neće raspoznati. To je dan kada će čovjek bježati od čitave porodice, brinući se isključivo za sebe. Tegoba Sudnjeg dana nadvisuje sve druge tegobe. Jedino će Resulullah, s.a.v.s., brinuti za ostale ljude svoga ummeta. Da bi zaslužili pripadnost njegovom ummetu, moramo ga slijediti, posebno u načinu otklanjanja nedaća od ljudi. Kada ugledamo čovjeka kojem je Uzvišeni Gospodar dao nedaću, zahvalimo Allahu što mi imamo priliku da tu nedaću otklonimo.
Drugi dio hadisa govori o dužniku, osobi koja ima materijalno opterećenje. Jedna od kategorija ljudi kojima se daje zekat su prezaduženi. Zanimljivo je kada Resulullah, s.a.v.s, kaže da onaj koji dva puta posudi novac nekome, ima nagradu kao da je sadaku udijelio, iako mu se novac vratio. Jedan od razloga zašto naše društvo ne cvjeta jeste da ljudi ne posuđuju novac od ljudi, već od banaka. Kada bi u našem društvu bilo oko stotinu ljudi koji bi odvajali dio novca da posude svojim bližnjima u nevolji, bio bi veliki napredak. Imućni ljudi bi trebali formirati jedan fond koji bi pomogao mladim ljudima. Resulullah, s.a.v.s., je rekao:
مَنْ أَنْظَرَ مُعْسِرًا أَوْ وَضَعَ عَنْهُ أَظَلَّهُ اللَّهُ فِي ظِلِّهِ.
”Ko odgodi vraćanje duga opterećenoj osobi ili oprosti, Allah će ga uvesti u Svoj hlad.”[4]
Resulullah, s.a.v.s., nam govori da je prije njegovog poslanstva postojao jedan trgovac, koji je posuđivao novac ljudima i govorio svojim slugama da ako primjete ljude opterećene dugom, da im pređu preko tog duga. Zbog takvog postupka Uzvišeni Gospodar je njemu prešao preko grijeha.
Na dva načina možemo pomoći zaduženu osobu: prvi, vrijedan, ali je i težak, jeste da mu se oprosti dug. Drugi način jeste da mu odgodi vraćanje, da mu se smanji iznos duga, jer će mu i taj način olakšati. Kako god pomogli dužniku, ulazimo u okrilje ovog hadisa.
U nastavku hadisa se navodi pokrivanje sramota. Allah, dž.š., je iz milosti Svoje pokrio ljudima grijehe, kako bi naš društveni život bio lakši. Resulullah, s.a.v.s., se jedne prilike popeo na minber i kazao:
يَا مَعْشَرَ مَنْ آمَنَ بِلِسَانِهِ، وَلَمْ يَدْخُلِ الْإِيمَانُ قَلْبَهُ: لَا تَغْتَابُوا الْمُسْلِمِينَ، وَلَا تَتَّبِعُوا عَوْرَاتِهِمْ، فَإِنَّهُ مَنِ اتَّبَعَ عَوْرَاتِهِمْ يَتَّبِع اللَّهُ عَوْرَتَهُ، وَمَنْ يَتَّبِعِ اللَّهُ عَوْرَتَهُ يَفْضَحْهُ فِي بَيْتِهِ.
”O skupino koja je islam primila jezikom, a nije im islam ušao u srce, nemojte ogovarati muslimane i nemojte ići za njihovim sramotama. Onaj ko bude sramote muslimana tražio, Allah će pratiti njegove sramote, pa makar se zatvorio u svoju kuću.”[5]
Ljudi se bave tuđim mahanama, a zanemaruju svoje. Kada bi cijeli svijet bio ”crn”, to ne znči da smo mi ”bijeli”, a krivica je uvijek na drugom insanu. Krivimo druge ljude kao da su došli sa druge planete i kao da nisu od nas. Naša dužnost je da ih uzmemo za ruku i posavjetujemo, da koriguju svoje ponašanje. Takvom čovjeku njegovu sramotu ukazujemo nasamo u četiri oka, kako bi to pokrili. Ulema nas uči da najpreča stvar koju možemo učiniti je pokrivanje grijeha. Za one koji vole da se ružne riječi o vjernicima pričaju, Allah, dž.š., obećava kaznu i na ovom i na onom svijetu.
U nastavku hadisa, Resulullah, s.a.v.s., nam ukazuje da je Allah, dž.š., na pomoći Svome robu dok je Njegov rob na pomoći svome bratu. Jedno od najljepših djela jeste da unesemo radost u srca drugih insana. U predajama se spominje da je pomoći bratu vrijednije od hadža nafila (hadž koji se obavi nakon prvog farz hadža). Postoje ljudi koji su samo jednom u životu obavili hadž, jer svoj imetak žele usmjeriti kao pomoć svojoj braći u nevolji. Prve halife, najbolji ashabi Resulullaha, s.a.v.s., su primjenjivali ovaj hadis dok su bili prvi ljudi države. Kada nam Uzvišeni Gospodar želi dati neku vrijednost, počasti nas da učinimo neko dobro, a zatim to pokrije od ljudi.
Onaj koji želi pomagati drugim ljudima, mora biti stabilan, truditi se da zaradi tako da nikome nije na teretu. Resulullah, s.a.v.s., je kritikovao mladića koji je klanjao na svakom mjestu nafilu i učio Kur'an, a drugi su morali obavljati njegove poslove. Prvo moramo uraditi ono što je naša obaveza, a zatim obavljati nafile.
Resulullah, s.a.v.s., u hadisu spominje i onoga koji traži znanje, kojem Uzvišeni Gospodar olakšava put do dženneta. Traženje znanja je u direktnoj vezi sa prvim dijelovima ovog hadisa, pomaganje drugima i pokrivanje sramota. Ako nemamo znanje, to nećemo znati valjano učiniti, niti ćemo znati vrijednost tih djela. Ko bude počašćen ovim hadisom, do kraja života će ga pratiti znanje o pomaganju, pokrivanju sramota i olakšavanju dužniku. Resulullah, s.a.v.s., je rekao:
إِنَّ الْمَلَائِكَةَ لَتَضَعُ أَجْنِحَتَهَا رِضَاءً لِطَالِبِ الْعِلْمِ.
”Doista Meleki stavljaju svoja krila pod noge onoga ko traži znanje, zadovoljni tim čovjekom.”[6]
Pred Sudnji dan će Uzvišeni Gospodar uzdići znanje, a prvo koje će biti uzdignuto od ljudi je skrušenost. Srce je polazna tačka, i onako kako je stanje u srcima, tako će stanje biti u društvu. Hasan El-Basri je kazao da postoje dvije vrste znanja: na jeziku i ono koje je u srcu. Istinsko znanje je ono koje je u srcu.
U posljednjem dijelu hadisa Resulullah, s.a.v.s., spominje ljude koji se okupljaju radi učenja i proučavanja Kur'ana, a njima će UzvišeniGospodar dati četiri stvari: smirenost, milost Gospodara, meleki će ih prekriti i Allah, dž.š., će tu skupinu ljudi spomenuti kod Sebe. U našim dovama često trebamo tražiti od Uzvišenog Gospodara smirenost. Iz smirenosti dolazi svako dobro, a iz stanja uznemirenosti dolazi brzopletost gdje čovjek učini neke postupke nakon kojih se kaje.
Gospodar Uzvišeni je stvorio posebnu skupinu meleka koji traže skupine u kojima se On spominje. Kada ih pronađu, prekriju ih svojim krilima do zemaljskog neba. Allah, dž.š., je te meleke uzeo za svjedoke da je svim ljudima iz te skupine oprostio, čak će oprostiti i čovjeku koji je bio s njima u skupini, iako nije imao nijjet kao oni.
Hadis se završava riječima da porijeklo ne može pomoći onome čija su djela loša. Plemenito porijeklo je bitno, ali to ne smijemo pokvariti svojim djelima. Resulullah, s.a.v.s., nas usmjerava na ono što je suština, jer djela naših roditelja ili djedova nisu naša djela, a naša djela jesu djela naših roditelja. Ako su nas lijepo odgojili, naši roditelji zbog toga imaju dobro djelo. Ne smijemo se ponositi onim što nismo mogli birati, poput izgleda ili porodice. Najveća je odgovornost da budemo Allahu, dž.š., zahvalni na toj blagodati. Jedan pjesnik kaže:
لَعَمْــــــــرُكَ مَا الْإِنْسَانُ إِلَّا بِدِينِـــــــــــهِ فَلَا تَتْرُكِ التَقْــــــــوَى إتِكآلاً عَلَى النَسَــــــب
فَقَدْ رَفَعَ الْإِسْــــــلَامُ سَلْمَانَ فَـــــــــارِسٍ وَقَدْ وَضَعَ الشِـــــــرْكُ الشَرِيف أَبَا لَهَـــــــبْ.
”Znaj da je čovjek samo po vjeri svojoj, nemoj ostaviti svijest o Allahu oslanjajući se na porijeklo, islam je uzdigao Selmana Farisija, a širk je ugled smanjio Ebu Lehebu.”
Ovaj hadis trebamo primjeniti u našem životu, a
to ne možemo učiniti ako nemamo znanje. Resulullah, s.a.v.s., nas je ovdje
uputio da ćemo ga pronaći u skupiniama gdje se uči i proučava Kur'an. Molimo
Gospodara da nas počasti najvećim znanjem, a to je znanje o Njemu, jer osoba
počašćena tim znanjem može živjeti dostojno.
[1] Er-Ra'd, 28.
[2] Muslim, 2699.
[3] El-Hadž, 2.
[4] Muslim, 5333, Tirmizi, 1223.
[5] Ebu Davud, 4239, Ahmed u Musnedu, 19359.
[6] Tirmizi, 2625, Ebu Davud, 3160, Ibn Madže, 219.
