Strah se može poznavati na dva načina. Prvo je ono što je utemeljeno na preovladavajućem mišljenju kroz ranija iskustva ili drugo, da musliman – ljekar i čestit, koji je dobro upućen u problematiku obavijesti o navedenom.
Nije ispravan post ženi u hajzu niti u nifasu, one su obavezne da prekinu post i da nadoknade nakon što prođu dani hajza i nifasa. Od Aiše, r.a., se kaže:
”Dobijale smo hajz za vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.s., pa nam se naređivalo da nadoknadimo post, a nije nam se naređivalo da nadoknadimo namaz.”[1]
Većina žena doživljava bolove tokom hajza, nekada se dešavaju i poremećaji koji utječu na zdavlje žene u različiti dijelovima njihovog tijela, pored činjenice da tada gubi određenu količinu krvi koja je osnova da organizam funkcionira kako treba. Zbog toga žena osjeća umor, tjeskobu i nelagodu i bolovi koji prate hajz su prisutni. Ona se može smatrati nekom formom oboljenja, a osoba koja je bolesna ima umanjenu sposobnost i specifičnu psihološku sliku.
Što se tiče žene u postporođajnom krvarenju (nifasu), nju je već dobro iscrpilo nošenje djeteta i izmorena je porođajem, mora voditi računa o djetetu i dojiti novorođenče. Ovo traži da se hrani, pored toga izgubi ogromnu količinu krvi. Njeno stanje nije ništa drugačije od žene u hajzu, čak je i slabija fizički od nje i u većoj potrebi da prekine post.
Pored toga, post ima specifičan status koji traži čistoću i higijenu s kojom bi postač mogao ispuniti različite ibadete, dok žena u stanju kontinuiranog krvarenja (istihade) će postiti i klanjati kao što smo naveli u propisima o namazu.
Nije obavezan onaj ko je musafir da posti ramazan tokom svoga putovanja, dozvoljeno mu je da prekine post i nadoknadi nakon povratka. Bolje je da posti ukoliko nema teškoće. Neće se kazati da su savremena prijevozna sredstva podigla u cjelosti tegobu, jer uvijek u putu ima neke tegobe, međutim, ima ljudi koji na različit način doživljavaju putovanje od mučnina, nelagode, povraćanja i sl., prilikom voženje autom, avionom ili brodom.
Put na kojem je dozvoljeno prekinuti post mora ispunjavati sljedeće uvjete: mora započeti prije nastupanja sabah namaza, a ukoliko nastupi sabah namaz nakon njegove namjere da posti, a prije nego je započeo sa putovanjem, nije mu dozvoljeno da posti taj dan, jer je Uzvišeni Allah rekao:
”Nemojte kvariti svoja djela.”[2]
Ukoliko je prekinuo post, trebat će samo nadoknaditi, što je ispravniji stav.
Nije isti bolesnik kojem je dozvoljeno da prekine post, čak koji je započeo postiti, jer musafir može odgoditi svoj put, dok bolesnik ne može otkloniti, niti odgoditi svoju bolest. Onaj ko započne sa putovanjem i izađe iz izgrađenog dijela svoga mjesta prije nastupanja sabah namaza, dozvoljeno mu je da taj dan ne posti i da nadoknadi kada bude u prilici. Ukoliko mu se desi da ima veliku tegobu prilikom svoga putovanja, onda će prekinuti post u svakom slučaju. Od Džabira, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., izašao je iz Mekke u godini oslobođenja i postio dok nije došao do Gura El-Gunejma, mjesta, i ljudi su postili sa njim, pa mu je rečeno:
”Zaista je ljudima teško da poste, gledaju šta ćeš ti uraditi.”
Pozvao je da mu se donese posuda sa vodom nakon ikindije i popio je. Ljudi su gledali u njega, pa su neki prekinuli post, a neki su postili. Došlo je do njega da su neki nastavili sa postom, pa je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
”Oni su bili neposlušni.”[3]
Ukoliko mu ne smeta post ili mu ne nanosi štetu na putu, preče je da, kao što je ranije spomenuto da posti, zbog Riječi Uzvišenog:
”…a da postite bolje vam je, ukoliko zante.”[4]
Drugo, putovanje zbog kojeg se dozvoljava prekid posta je isto ono zbog kojeg se skraćuju namazi. Radi se o osamdeset i jednom kilometru otprilike, kao što je ranije spomenuto. Treće, potrebno je da ostane u mjestu željene destinacije svoga putovanja manje od petnaest dana, a ako namjeri ostati duže od petnaest dana, nije mu dozvoljeno da prekida post. Kod šafija je ovaj period skraćen na četiri dana.
[1] Buharija i Muslim
[2] Muhammed, 33
[3] Muslim, Ahmed i Nesa'i
[4] El-Bekare, 184
