Odgoj duše kroz Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sunnet
Ramazanska halka sa dr. hafizom Kenanom Musićem
Dok živimo dane ramazana, privremeno trpimo glad i žeđ, svojom voljom, nadajući se nagradi od Gospodara. Mnogi od nas se sjećaju stotine hiljada gladnih i žednih. Mnogo je Božijih robova koji su na margini. Uprkos napretku ljudske civilizacije, oni nemaju elementarne pretpostavke za život. Ramazan nas podsjeća na ono što nam je Gospodar dao.
Božiji Poslanik, Muhammed, s.a.v.s., je jedne prilike rekao plemenitim drugovima, ashabima: “Stidite se Allaha istinskim stidom.” Plemeniti ashabi su kazali: “Božiji Poslaniče, hvala Bogu, hvala Allahu, mi se stidimo.” Kaže Božiji Poslanik, Muhammed, s.a.v.s.: “Ne mislim na to, onaj ko se Allaha istinski stidi, čuva svoju glavu i misli koje se u glavi vrte, čuva svoj stomak i ono što u njega stavlja, gleda da to bude halal, stalno se sjeća činjenice da mu smrt dolazi i da ide prema ništavilu, a onaj ko istinski želi ahiret, ne predaje se ukrasima ovoga svijeta. Onaj ko to uradi, on se uistinu stidi Allaha istinskim stidom.”
Božiji Poslanik, s.a.v.s., je također kazao: “Stid je sastavni dio imana.” Nema imana onaj koji nema stida. U Kur’anu, Gospodar na mnogo mjesta kaže da je On svjedok svemu onome što radimo. Jedan kratak ajet, govori nam, koliko je svaki naš pogled težak i koliko je ono što naše grudi u sebi kriju bitno.
Kaže Gospodar:
يَعْلَمُ خَائِنَةَ الْأَعْيُنِ وَمَا تُخْفِي الصُّدُورُ
„On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju a i ono što grudi kriju.“ (Mu'min, 19)
U definisanju stida kao osobine i odnosa koji vjernik i vjernica trebaju imati prema svome Gospodaru, ulema kaže da je stid stanje srca koje izvire iz viđenja blagodati Uzvišenog Allaha i svijesti da se ne može biti dovoljno Bogu zahvalan na tome. Onaj čije je srce svjesno, da sve što ima pripada Gospodaru i da smo mi nemoćni Allahovi robovi da Mu se zahvalimo dovoljno na tome, to je srce i to je duša koja ima stida od svoga Gospodara.
U jednoj predaji se kaže da je Uzvišeni Allah objavio Isau, a.s.: “O Isaa, sebi govori i savjet najprije sebi uputi, u suprotnom stidi se da drugima govoriš.” Kada gledamo ranije generacije muslimanskih učenjaka, nekada ne možemo kazati da su imali informacija koliko danas neki od nas imaju, ali vidimo da su njihove riječi poput najplemenitijeg sjemena padale u zemlju i davale plodove. Danas uprkos brojnosti informacija, uprkos elokvenciji, uprkos svemu onome što imamo, vidimo da nema tragova. To nije popraćeno osjećajem stida, što je Allah počastio da ponesemo dobru riječ i da je prenesemo drugome.
Jedan od velikana je kazao da je pokazatelj nesreće na ovome svijetu, najprije, oko koje neće suzu da pusti, zatim srce koje je osoro i grubo, neosjetljivo. Također, pokazatelj nesreće je pohlepa za ovosvjetskim dobrima, kada čovjek isključivo gleda da u materijalnim dobrima sebe izgradi i posljednje što je pokazatelj nesreće jeste odsustvo stida kod čovjeka.
Jedne prilike je Božiji Poslanik, s.a.v.s., vidio ljude kako odvraćaju svoga prijatelja od stida. Tada je Božiji poslanik rekao: “Pustite ga, zaista je stid dio imana.” Božiji Poslanik, s.a.v.s., sam je bio stidljiviji od mlade i neudavane djevojke. Sramiti se ne treba, a to je sustezati se od onoga što je naše pravo, ali stidjeti se uvijek treba. Čak je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Stid će ti donijeti samo ono što je dobro.”
Na koji način probuditi osjećaj stida u našim srcima? Ulema nas uči da je suština razumijevati život na pravilan način. Kada dobijemo dar na kojem nismo u stanju uzvratiti nekom od stvorenja, tada naše srce osjeti stid od te osobe. Gospodar nam je dao toliko da ni na najmanjim dijelovima toga mi ne možemo uzvratiti!
Prva stvar jeste, spoznati tu činjenicu i ovu osobinu uvesti u sve naše odnose. Trebamo se stidjeti svojih roditelja, svoga bračnog druga, svoga učitelja, profesora, komšije… Nekada su velikanima znali kazati: “Vidimo vas ne jedete kada vaši roditelji jedu?!” Oni su kazali: “Čekamo da roditelji završe.” Upitaše ih: “Zašto čekate to?” Jedan od njih je znao odgovoriti: “Stid me da moja ruka uzme ono što je oko moga oca, moje majke željelo prije mene.”
Stid je također pokazatelj spoznaje Uzvišenog Gospodara i zahvalnosti Njemu. Kada sjednemo za ramazansku sofru i želimo iftariti, sjetimo se koliko je Allahovih robova, u tom trenutku u velikoj nedoumici, kako to veče nešto jesti, a kamoli sutra nešto na sofri imati! Kada pogledamo svoje ukućane, zahvalimo se barem po jedan put na svakom danu zdravlja u kojem smo uživali. Zahvalimo se na blagodati što smo bezbijedni, što smo slobodan muslimanski narod, što imamo bezbjednost.
Centralna vrlina u moralu jeste stid, posebno u odnosu među spolovima. Šejtan ulaže posebne napore, kako bi, posebno kod mladih ljudi, strgnuo odjeću stida. Podsjećajte mlade ljude da je stid taj koji čuva njihov bračni odnos kada sutra odluče da stupe u brak. Koliko samo imate čestitih djevojaka koje su možda krenule lošim stazama, pa kada su se željele udati oni isti koji su ih vodili kazali su: “Kada se budem ženio, želim moralnu, a ne tebe.” Zar to nije vrhunac licemjerstva?! Podsjetimo ih, koliko je značajno za brak da bude utemeljen na stidu, na osjećaju da tijela koja mi imamo i u kojim uživamo su nama povjerena, mi ćemo ih kad tad vratiti Gospodaru i On će nas pitati šta smo sa njima radili!
U jednom hadisu Božiji poslanik, s.a.v.s., kaže: “Posljednje što je došlo od učenja vjerovjesnika jeste: ‘Ako se ne stidiš, radi šta hoćeš.’” Zaista je stid barijera koja štiti čovjeka od svakoga zla. Kada čovjek ima stida, on se uvijek nastoji ponašati na primjeren način. Imajmo na umu u mjesecu ramazanu još jednu činjenicu vezanu za stid, a to je da je Božiji Poslanik, Muhammed, s.a.v.s., rekao: “Zaista je Allah taj koji se najviše stidi i najplemeniti je.”
Kaže Božiji Poslanik: “Allah se stidi roba svoga, stidi se kada rob muškarac ili žena, podignu svoje ruke, da ih vrati prazne. Kada učimo dove u ramazanu, znajmo da se trebamo stidjeti Allaha, a u isto vrijeme podignutim rukama moliti Allaha čvrsto vjerujući da je on Najplemenitiji i da se On najviše stidi i da nijedan put nećemo vratiti svoje ruke praznim. Gospodar će nas počastiti i svaku nam dovu dati u onoj formi u kojoj je to najbolje za nas.
