Trideset i deveti hadis
Zahvala pripada Uzvišenom Gospodaru na Njegovim blagodatima. Molimo Ga da nas počasti da Njegove blagodati spoznamo kroz njihovo trajanje, a da nas zaštiti od dana kada ćemo neku blagodat spoznati zato što smo je izgubili. Molimo Ga da nas ne prepusti samima sebi koliko treptaj oka, da nas čuva na dunjaluku i ahiretu, te da nas počasti onako kako je počastio Svoje iskrene robove.
Dani koji nam prolaze moraju proći u dobru. Uspio je onaj koji stane pred Uzvišenog Gospodara i ničega se ne zastidi, takav insan je počašćen najljepšim stanjem ljudskog srca. Takvo stanje postiže onaj ko za vrijeme svoga život namaz bude obavio. Klanjajmo prije nego nama bude klanjano (tj. dženaza namaz). Hvala Allahu, dž.š., Koji nas je počastio da smo sljedbenici Muhammeda, s.a.v.s., jer na taj način dolazimo Njemu sa onim što je od nas tražio. Ovakve misli mogu čovjeku pomoći da bude prisutniji u namazu, te da pobjegne od kolotečine života. Drago nam je kada nas Uzvišeni Gospodar počasti stajanjem u namazu, te osjetimo želju da svi ljudi osjete tu slast.
Preispitajmo našu vezu sa Resulullahom, s.a.v.s. To je cilj čitanja i tumačenja ovih hadisa. Pogledajmo kako je on odgojio svoju generaciju i na koji način su se oni odnosili prema životu. Salavatom i selamom održavajmo našu vezu sa Resulullahom, s.a.v.s., a kada njega spominjemo, ujedno spomenemo i Allaha, dž.š. Ako je pravac kojim idemo ”La ilahe illallah”, način na koji idemo je ”Muhammedun Resulullah”.
U vjerodostojnoj predaji se spominje da je ashab upitao Resulullaha:
يَا رَسُولَ اللَّهِ إِنِّي أُكْثِرُ الصَّلَاةَ عَلَيْكَ فَكَمْ أَجْعَلُ لَكَ مِنْ صَلَاتِي ؟ فَقَالَ: مَا شِئْتَ. قَالَ قُلْتُ الرُبُعَ ؟ قَالَ: مَا شِئْتَ فَإِنْ زِدْتَ فَهُوَ خَيْرٌ لَكَ . قُلْتُ النِّصْفَ؟ قَالَ: مَا شِئْتَ فَإِنْ زِدْتَ فَهُوَ خَيْرٌ لَكَ. قَالَ قُلْتُ فَالثُّلُثَيْنِ؟ قَالَ: مَا شِئْتَ فَإِنْ زِدْتَ فَهُوَ خَيْرٌ لَكَ. قُلْتُ أَجْعَلُ لَكَ صَلَاتِي كُلَّهَا؟ قَالَ: إِذًا تُكْفَى هَمَّكَ وَيُغْفَرُ لَكَ ذَنْبُكَ.
Od Ebu Ka'ba se prenosi da je rekao: ”Kazao sam: ‘O Božiji Poslaniče, donosim puno salavata na tebe, pa koliko da donosim slavata na tebe?’ Rekao je: ‘Koliko želiš.’ Rekao sam: ‘Četvrtinu vremena?’ Rekao je: ‘Ako želiš, a ako još više učiniš, bolje je za tebe.’ Zatim sam kazao: ‘Polovinu vremena?’, a on je rekao: ‘Ako želiš, a ako još dodaš, bolje je za tebe.’ Rekoh: ‘Dvije trećine?’, a on odgovori: ‘Ako želiš, a ako dodaš, bolje je za tebe.’ Rekoh: ‘Donosit ću salavate konstantno’, a on reče: ‘Allah će tvoje brige smiriti, i oprostiti ti grijehe.”’[1]
Nas su podigle generacije koje su po hiljadu puta na dan donosili salavat na Resulullaha, s.a.v.s. Danas imamo ljude koji znaju hiljadu hadisa Resulullaha, s.a.v.s, i isto toliko puta se posvađaju sa ljudima.
Trideset i deveti hadis u zbirci imama Neveija glasi:
عَنِ ابْنِ عَبَّاسٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُمَا أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: إِنَّ اللهَ تَجَاوَزَ لِي عَنْ أُمَّتِي الخَطَأَ وَالنِّسْيَانَ وَمَا اسْتُكْرِهُوا عَلَيْهِ.
Od Ibn Abbasa, r.a., se prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: ”Zaista je Allah oprostio zbog mene mome ummetu ono što učine greškom, iz zaborava i ono što učine pod prisilom.”[2]
Ovaj hadis predstavlja Allahovu, dž.š., milost prema nama. Na početku ćemo ukazati na jednu grešku koju pravimo, a to je da često miješamo dva pojma: ispravno i primljeno. Čovjek može obaviti namaz koji je upotpunosti ispravan sa šerijatskog aspekta, čak i da obavi ono što je dobrovoljno, a da mu namaz ne bude primljen. Omer, r.a., je govorio: ”Ima ljudi koji šezdeset godina klanjaju, ali im Allah nije primio niti jednu sedždu.” Naše gledanje i ono što Uzvišeni Gospodar objavljuje su dvije različite stvari. Ljudi su subjektivni i gledaju svojim očima, pa mole Uzvišenog Gospodara da budu što pravedniji kada prosuđuju. Kada hatib završava hutbu, on završi ajetom u kojem spominje da Gospodar naređuje pravdu. Ne možemo uvijek biti pravedni, ali trebamo uvidjeti u kojem smo kontekstu, pa pravedno postupati prema ljudima.
Ovu blagodat nije samo Resulullah, s.a.v.s., spomenuo, već je Uzvišeni Gospodar spomenuo u kur'anskom ajetu:
رَبَّنَا لَا تُؤَاخِذْنَا إِن نَّسِينَا أَوْ أَخْطَأْنَا.
”Gospodaru naš, nemoj nam uzeti za zlo ako zaboravimo ili ako pogriješimo.”[3]
Kur'anskim ajetom nalazimo potvrdu ovog hadisa kojeg smo spomenuli. Imam Šafija je rekao: ”Za svaki hadis kojeg sam pročitao pronašao sam utemeljenje u Kur'anu.” Ovdje se podrazumjeva makar i načelno utemeljenje.
Uvijek u svojim djelima trebamo nastojati da budu ispravna i iskrena. Kada se spoje ove dvije osobine, onda je djelo, ako Bog da, primljeno. Naša prva obaveza je da ispoštujemo ono što Gospodar traži od nas. Radimo ispravne stvari, a zatim nastojimo da ih iskreno činimo. Ko podigne glas na svoje roditelje ili uvrijedi bračnog druga, ne može kazati da je to iskreno činio, jer to nije ispravno. Ispravno i iskreno zajedno daje ono što Uzvišeni Gospodar zove primljeno.
Navedeni ajet je objavljen nakon ajeta u kojem Uzvišeni Gospodar kaže: ”Ako budete javno pokazali ili krili ono što je u vama, zbog toga ćete polagati račun.”Ashabi su kazali da ovo ne mogu podnijeti, nakon čega im Resulullah, s.a.v.s., naređuje da kažu: ”Čujemo i pokoravamo se, od Tebe tražimo oprost i Tebi se vraćamo.” Zatim je objavljen ajet: ”Allah niko neće opteretiti izvan njegovih mogućnosti.”[4]Kome je Uzvišeni Gospodar dao imetak, on ima obavezu da izdvoji dio, a onaj koga počasti znanjem ima obavezu podučavanja i njegovog prenošenja.
Prvi pojam kojeg ćemo tumačiti je zaborav. Ljudi danas mnogo zaboravljaju, tako da supruga zaboravi dobročinstvo muža prema njoj, a muž zaboravi hizmet svoje supruge. Ulema nas uči da je osnova svakog grijeha zaborav. Čovjek će učiniti grijeh onog trenutka kada ga šejtan navede da zaboravi Uzvišenog Gospodara, jer čovjeka je stid učiniti grijeh pred čestitim insanom, a kamoli kada je svjestan da ga Allah, dž.š., vidi. Nekada je zaborav Milost Gospodara Uzišenog, kada zaboravimo nedaću koja nas je zadesila ili bol koju smo proživjeli, ali ne i zaborav u odnosu prema Uzvišenom Gospodaru i ljudima. Ulema nas uči da zaboravimo dobročinstvo koje smo učinili ljudima, ali da ne zaboravimo dobročinstvo koje su oni nama učinili, kako bi im uzvratili makar i učinjenom dovom. Najveća nedaća je zaboraviti Uzvišenog Gospodara, jer On kaže:
وَلَا تَكُونُوا كَالَّذِينَ نَسُوا اللَّهَ فَأَنسَاهُمْ أَنفُسَهُمْ.
”Ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da zaborave sebe.”[5]
Od svakoga možemo pokušati pobjeći, ali od Gospodara ne možemo, jer se Njemu vraćamo. On nas je stvorio, a došli smo na ovaj svijet bez svoje volje.
Drugi pojam kojeg tumačimo je greška. Moramo napraviti razliku između dva pojma, a to su: grijeh i greška. Ova dva pojma nisu ista. Uzvišeni Gospodar za ubistvo djece kaže:
إِنَّ قَتْلَهُمْ كَانَ خِطْئًا كَبِيرًا.
”Njihovo ubistvo je veliki grijeh.”[6]
Sve ono što je grijeh je sigurno greška, a svaka greška nije grijeh. Čovjek može napraviti grešku, a da ona ne bude grijeh, jer nije imao namjeru to učiniti.
Treći pojam je prisila. Kada bi čovjek bio prisiljen učiniti nešto u trenucima ugroženosti života, časti ili imetka, nije griješan zbog toga. Međutim, prisila mora imati traga na nama kako ne bi grijeh bio upisan. Pojedni zločinci su pravdali sebe tumačeći da ubijali druge ljude preventivno, želeći kazati da bi oni sami bili ubijeni. To tumačenje nema nikakvu osnovu. Prva žena šehid u islamu je Sumejja, majka Ammara ibn Jasira, r.a. On je doživio da pred njegovim očima ubiju njegovog oca i majku, tako što su ih proboli kopljem. On je život spasio tako što je rekao nešto lijepo o njihovim idolima koje su obožavali. Nakon toga je otišao Resulullahu, s.a.v.s., i kazao mu da je pohvalio njihove idole zbog prislie i straha da ga ne ubiju, ali je srce ostalo čvrsto u vjeri Allahovoj, dž.š. Resulullah, s.a.v.s., mu je rekao: ”Ako se oni vrate, vrati se i ti.”[7] Imao je dozvolu Resulullaha, s.a.v.s, da ponovi te riječi, ako ga budu ponovo prisiljavali, ali će svojim srcem čvrsto ostati u vjeri Uzvišenog Allaha.
Moramo zaštiti život, jer on ima ogromnu vrijednost. Nedaće koje su zadesile ummet su došle onog trenutka kada su pojedici u ime vjere počeli omalovažavati ljudski život. Ovdje vidimo Resulullahov, s.a.v.s., savjet Ammaru, r.a., da prije svega sačuva život, ali da pazi na srce. Uzvišeni Gospodar je nakon ovog događaja objavio ajet:
مَنْ كَفَرَ بِاللَّهِ مِنْ بَعْدِ إِيمَانِهِ إِلَّا مَنْ أُكْرِهَ وَقَلْبُهُ مُطْمَئِنٌّ بِالْإِيمَانِ وَلَكِنْ مَنْ شَرَحَ بِالْكُفْرِ صَدْرا فَعَلَيْهِمْ غَضَبٌ مِنَ اللَّهِ وَلَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ.
”Onoga koji zaniječe Allaha nakon što je u Njega vjerovao, osim onoga koji bude na to prisiljen, a srce mu ostane čvrsto u vjeri, čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika.”[8]
Zbog Ammarove, r.a., tuge koju je izražavao prema ubijenim roditeljima, što je sasvim prirodno, pod uvjetom da čovjek bude oprezan kako ne bi izgovorio riječi sa kojima Allah, dž.š., nije zadovoljan, Resulullah, s.a.v.s., ih je obradovao još na ovom svijetu susretom u džennetu.
Jačajmo srčanu vezu sa Resulullahom, s.a.v.s., i njegovim stilom
života. Uradimo koliko možemo dobrih djela za ovaj ummet, kako bi Uzvišenom
Gospodaru kazali na Sudnjem danu šta je bio naš doprinos. Sakrijmo ta djela i
zamolimo Uzvišenog Gospodara za pomoć na Pravom putu, Amin!
[1] Tirmizi, 2394.
[2] Ibn Madže, 2043, Bejheki, 10/20.?
[3] El-Bekara, 286.
[4] El-Bekara, 284-286.
[5] El-Hašr, 19.
[6] El-Isra, 31.
[7] Hakim, Mustedrek, 3362.
[8] En-Nahl, 106.
