Odgoj duše kroz Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sunnet
Ramazanska halka sa dr. hafizom Kenanom Musićem
Uzvišeni Gospodar u Kur’ani kerimu kaže:
قَدْ أَفْلَحَ الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ هُمْ فِي صَلَاتِهِمْ خَاشِعُون
”Zaista su uspjeli vjernici, oni koji su skrušeni u svojim namazima.” (Mu’minun, 1-2)
Svi sadržaji ramazana podsjećaju nas koliko je bitna veza sa Uzvišenim Allahom. Posebno nam je drago što intezivnije obavljamo namaze. Teravija namaz je poseban namaz koji obavljamo u mjesecu ramazanu. Trebamo pokušati u mjesecu ramazanu biti skrušeni u našim namazima, ne položaj tijela, nego stanje srca. Ono što se od nas traži jeste da budemo potpuno skrušeni pred Uzvišenim Gospodarom. U jednoj predaji se kaže da od namaza čovjek ima onoliko koliko je u njemu bio skrušen. Uspjeli su samo oni koji su vjerni Allahu, dž.š. Njihova glavna karakteristika je da su u svojim namazima skrušeni.
Dakako, to ne podrazumijeva da čovjek ima neki poseban položaj tijela. Čak bi hazreti Omer kada bi vidio čovjeka da se nageo u namazu, što je suprotno sunnetu Božijeg Poslanika kada se stoji na namazu, udario bi ga blago i kazao: “Nemoj nam ubijati vjeru našu, skrušenost je u srcu, a ne u položaju tijela.” Učenjaci kažu da je skrušenost sastavni dio namaza. Ono što trebamo nastojati kada stanemo pred Gospodara jeste da nas ispuni osjećaj poštovanja, većeg od poštovanja prema bilo čemu drugom. Osjećaj da u tom trenutku imamo najdragocjenije trenutke koje ikada možemo doživiti.
Jedan od čestitih Allahovih robova je upitan: “Kako si se vratio Gospodaru? Znamo da si ranije imao svoja lutanja.” On im je kazao: “Jedne prilike sam bio u svojim avanturama, Gospodar me je vratio od njih. Bio sam griješnik. Kada sam želio da učinim jedan od grijeha, moj komšija koji živi uz našu kuću je učio, klanjao namaz, i tiho učio riječi Gospodara:
أَلَمْ يَأْنِ لِلَّذِينَ ءَامَنُوٓا۟ أَن تَخْشَعَ قُلُوبُهُمْ لِذِكْرِ ٱللَّهِ
”Zar nije došlo vrijeme da oni koji vjeruju u Boga, vjeruju u Gospodara, osjete skrušenost kada se Gospodar spomene?” (Hadid, 16)
Rekao sam: “Ja vjerujem u Gospodara, došlo je zaista vrijeme da moje srce bude skrušeno pred Njim, jer On me je stvorio i Njemu se vraćam. Između mog dolaska na ovaj svijet i mog odlaska na onaj svijet je niz izbora. Želim da pravim izbor skrušenosti pred Allahom.”
Ibadet, dakle svako djelo kojim se približavamo Uzvišenom Gospodaru jeste čin robovanja, predanosti. Skrušenost pomaže da svaki ibadet, svaki čin robovanja ostane ispunjen svojim smislom, da ne postane ono što mi nazivamo adetom, običajem, jer za običaj nemamo nagradu, izuzev ako nismo iskreno namjerili da to bude radi Gospodara. Kada namaz obavljamo, trebamo ga obavljati, ne zato što je to naš adet, naš običaj, nego zato što je to naš ibadet, čin robovanja Gospodaru.
Božiji poslanik, Muhammed, s.a.v.s., u svojim metodama odgoja potencira da se čuva ibadet, kako se ne bi pretvorio u adet. Najbolji primjer nam je post, kada je Božiji Poslanik rekao da je najbolji post post Davuda, a.s.: “Jedan dan bi Davud, a.s., postio, a drugi ne bi.” Zbog čega je to bitno? Nakon sedam dana, nakon što postimo sedam dana, već osmi dan naš organizam se navikne. To postane običaj našega tijela. Kako bi razbili adet, razbili bi svoj običaj, a mi moramo mijenjati svoje halove, mijenjati svoja stanja kako bi osjetili onu slast ibadeta koji se obavlja. Dinamiku jednoga djela garantuje upravo osjećaj skrušenosti.
Božiji Poslanik, Muhammed, s.a.v.s, je rekao: “Onaj koga namaz ne odvrati od lošeg, kao da ne klanja.” Isto je tako, post koji nije ispunjen skrušenošću pred Allahom, zahvalnošću prema Njemu. Onaj koga post ne odvrati od svega lošeg, on svome tijelu uskraćuje ono što tijelo traži, ali svojim prohtjevima nije uskratio ono što traže.
Tumači Kur’ana, mufesiri, kažu da je Gospodar kada je stvorio džennet, rekao džennetu: “Govori!” Džennet je tada kazao upravo onaj ajet koji smo na početku spomenuli:
قَدْ أَفْلَحَ الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ هُمْ فِي صَلَاتِهِمْ خَاشِعُون
”Zaista su uspjeli vjernici, oni koji su skruجeni u svojim namazima.” (Mu’minun, 1-2)
Džennet je pripremljen za vjerne, za vjernike i vjernice, za one koji su vjerni Gospodaru. Prvi pokazatelj vjernosti jeste skrušenost koju osjetimo kada stanemo pred Gospodara. Ono što nam pomaže u skrušenosti jeste da izvan namaza imamo strahopoštovanje prema Gospodaru. Čak se spominje za prve generacije muslimana da ako bi jedan zanatlija podigao svoj čekić pa onda začuo ezan, ne bi spustio čekić udarcem, nego bi ga odložio sa strane. Rekao bi svome šegrtu: “Znaj da nema bereketa u onom udarcu kada čuje onaj koji udara poziv Allaha, dž.š., a ne odazove mu se.”
Koji su to pokazatelji skrušenosti? Šta nam može kazati da se, hvala Bogu, naše srce ispunilo skrušenošću? Najprije, gase se vatre prohtjeva. Dakle, šta se dešava u trenutku kada smo skrušeni? Postoje trenuci kada prohtjevi u nama bujaju. Kada skrušenost uđe, to je poput vode koja gasi vatru prohtjeva. Također, od pokazatelja skrušenosti jeste osjećaj svjetla i osjećaj upute koju vjernik i vjernica osjećaju u svome životu. Od pokazatelja skrušenosti, jeste suza koju pustimo u namazu. Čak hadis Poslanika, s.a.v.s., jeste: “Dva oka nikada vatra neće dotaći…” A jedno od ta dva oka jeste ono oko koje je nekada suzu pustilo iz straha od Gospodara.
Ono što bi vjernik i vjernica trebali činiti, posebno u mjesecu ramazanu, jeste moliti Allaha, dž.š., da ne budemo mi ibret ili pouka drugima. Blago li onome ko uzme pouku iz života drugih kako ne bi sam bio pouka.
Jedan stručnjak, doktor medicine, bio je najstručniji za jednu oblast. Čitava ga je država tražila. U prvo vrijeme je bio normalan čovjek, ponizan, skroman. Zadovoljavao se sa onim što mu Gospodar daje. Međutim, kada nam laskaju ljudi – znaju nas pokvariti. Znaju istjerati skrušenost iz našega srca. Nažalost, razbolio se. Tako se razbolio teško da je postao nepokretan. Samom sebi je govorio: “Da sam Bog d’o bio svjestan Gospodara, da me ne zatekne bolest u stanju sa kojim Gospodar nije zadovoljan. Ja sam se uzdizao iznad ljudi. Možda je razlog što mi je blagodat izmakla, to što sam se uzdigao iznad drugih ljudi.”
Ulema nas uči da prvo što će nestati u ibadetima, u dobrim djelima jeste skrušenost. Skrušenost jeste smisao naših djela, da osjetimo strahopoštovanje prema Gospodaru. Čime postimo do li tijelima kojima nas je Gospodar počastio, čime na sedždu padamo do li onim što nam je Allah dao! Od kojeg imetka sadaku i zekat dajemo do li od onoga imetka kojim nam je Gospodar počastio živote. Hazreti Alija je rekao: “Najbolja pobožnost, najbolja skrušenost jeste da sakriješ skrušenost i pobožnost.” Skrušenost je stanje srca. Allah to vidi, a ljudi ne vide. Ono što trebamo imati na umu jeste da je skrušenost ono što vjernik i vjernica čuvaju u svojim namazima. Njihovi pokreti su takvi da je konstantno sjećanje na Gospodara prisutno. Kako je Božiji poslanik, Muhammed, s.a.v.s., rekao: “Kada bi srce onoga koji klanja namaz bilo skrušeno, bilo bi skrušeno i njegovo tijelo.”
