Širenje islama u blagodati primirja

Zahvala pripada Uzvišenom Stvoritelju. Molimo Ga da nas počasti da sa zahvalnošću dočekujemo Njegove blagodati, da strpljivi budemo u iskušenjima i da uzimamo pouku iz svega što nas okružuje. Salavat i selam Muhammedu, posljednjem Božijem poslaniku i Njegovu miljeniku, njemu koji je kazao:

مَنْ قَامَ لَيْلَةَ الْقَدْرِ إِيمَانًا وَاحْتِسَابًا غَفَرَ اللَّهُ لَهُ مَا تَقَدَّمَ مِنْ ذَنْبِهِ

“Ko provede noć Lejletul-kadr u ibadetu, čvrsto vjerujući u Gospodara i nadajući se Njegovoj nagradi, Uzvišeni Stvoritelj počastit će ga oprostom grijeha!”[1]

Zaista je nesretan i siromah onaj kome ove noći prođu, a on ih ne iskoristi.

Pokušajmo svoje živote živjeti stilom življenja Muhammeda, s.a.v.s., kako bismo i mi bili obuhvaćeni ajetom:

وَمَا أَرْ‌سَلْنَاكَ إِلَّا رَ‌حْمَةً لِّلْعَالَمِينَ

Mi smo te, o Muhammede, poslali samo kao milost svim svjetovima![2]

Šeste godine po Hidžri Resulullah, s.a.v.s., u snu vidi kako je Meka oslobođena. Taj je san obradovao muslimane. Resulullah, s.a.v.s., kaže da je i lijep san dio poslanstva. Resulullah je svoj san podijelio sa stanovnicima Medine, i ensarijama i muhadžirima. Posebno su se muhadžiri obradovali jer su željno očekivali da se vrate na svoja ognjišta, a znali su da je san Resulullaha, s.a.v.s., vid Objave. Resulullah, s.a.v.s., nastavlja raditi i predano ulagati napor kako bi se Meka vratila u okrilje islama. U mjesecu zul-kade, šeste godine po Hidžri s 1.500 muslimana i muslimanki Resulullah, s.a.v.s., naoružan samo oružjem kojim je putnik naoružan, kreće prema Meki s namjerom da obavi umru. Sa sobom je poveo kurbane kako bi na taj način pokazao Kurejšijama da ne želi rat. Kada su došli do Hudejbije, mjesta nedaleko od Meke, Resulullah, s.a.v.s., šalje Osmana, r.a., da kaže Kurejšijama da je došao kako bi obavio umru. Ebu Sufjan je dočekao Osmana i rekao mu da ako želi obići Kabu, neka to i učini. Tada je Osman, r.a., muslimanima svih generacija svojim postupkom pokazao šta znači biti odan Resulullahu, s.a.v.s.. On je kazao:

ماَ كُنْتُ لِأَفْعَلَ حَتَّى يَطُوفَ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ

“Neću obići Kabu prije nego što to učini Resulullah, s.a.v.s.”

Onaj ko u sebi nema odanosti, onaj ko ne zna cijeniti dobro, onaj ko ne zna uzvratiti na dobro jeste osoba u kojoj malo dobra ima. Do Resulullaha, s.a.v.s., doprla je vijest da je Osman, r.a., ubijen. Resulullah, s.a.v.s., od ovih 1.500 muslimana i muslimanki uzima posebnu prisegu poznatu pod imenom Prisega ridvan/Prisega zadovoljstva, kada su se plemeniti ashabi zakleli da će se boriti s Resulullahom, s.a.v.s., sve do smrti. Bilo im je teško što je Osman ubijen, međutim, ispostavilo se da je to bila lažna informacija.[3] Sira Resulullaha, s.a.v.s., uči nas tome da svaku informaciju moramo provjeriti. Ne dopustimo da neko nama manipulira time što nam je prenio lažnu informaciju u koju smo povjerovali i na osnovu nje djelovali.

Kurejšije šalju Urvu ibn Mesuda, jednog od njihovih umnih ljudi, kako bi s Muhammedom, s.a.v.s., dogovorio ugovor kojim će prestati neprijateljstva. Kada je Urva došao kod Resulullaha, s.a.v.s., posmatrao je kako se ashabi ophode prema Resulullahu, s.a.v.s. Kasnije je rekao: “Nisam vidio da je iko poštovan više od Muhammeda, s.a.v.s.” Rekao je: “Bio sam u društvu vladara ali čak ni oni nisu imali pažnju i iskrenu ljubav kakvu je imao Resulullah, s.a.v.s., od svojih ashaba.” Urva je Resulullahu, s.a.v.s., ponudio da sklope ugovor. Također su poslali i Sehla ibn Amra, jednog od njihovih najmudrijih ljudi, čovjeka koji je uvijek sklapao ugovore za Kurejšije. Kada ga je Resulullah, s.a.v.s., vidio, obradovao se i rekao: “Žele da sklopimo ugovor!” Resulullah, s.a.v.s., rekao im je: “Napišite Bismillahir-Rahmanir-Rahim – U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!” Sehl ibn Amr reče: “Mi to ne znamo, mi uvijek govorimo – U Tvoje ime Allahu naš!” Resulullah, s.a.v.s., naredio je da napišu onako kako je Sehl želio. Ashabima je to bilo teško, ali je Resulullah bio ustrajan. Zatim je Resulullah, s.a.v.s., nastavio: “Ovo je ono što su se sporazumjeli Muhammed, Resulullah…” Na to su ga zaustavili i kazali mu: “Da te priznajemo za Resulullaha ne bismo se protiv tebe borili!” Tada je Resulullah, s.a.v.s., naredio Aliji, koji je pisao ugovor, da to pobriše. Hazreti Aliju je obuzela žarka želja da se potvrdi poslanstvo Muhammeda, s.a.v.s., te to nije želio obrisati. Resulullah, s.a.v.s., rekao mu je: “Pokaži meni pa ću ja obrisati!”[4] Iz ovoga vidimo da nekada stanje koje čovjeka obuzme nije nešto što je on u stanju kontrolirati i to nije njegov izbor te takvo stanje treba razumjeti.

Teški su bili uvjeti koje su Kurejšije postavile Resulullahu, s.a.v.s., i muslimanima. Primirje je trebalo trajati deset godina, ali je svakog muslimana koji bi iz Meke prebjegao Resulullahu, Resulullah morao vratiti, a obrnuto nije bilo tako, jer ukoliko bi neko želio napustiti Resulullaha pa otišao u Meku, taj ne bi bio vraćen muslimanima. Istovremeno dok su potpisivali ugovor jedan od plemenitih ashaba iz Meke uspio je pobjeći, zvao se Ebu Džendel. “Prvog koga tražim da mi ga vratiš”, kaže Sehl Resulullahu, r, “jeste Ebu Džendel.” Možda nešto mrzimo, a to bude dobro za nas. Resulullah, r, poštovao je ugovor. Omeru je bilo teško pa je rekao: “Zar mi nismo u istini, a oni u laži!” Resulullah, s.a.v.s., savjetovao se u svemu, ali ovo je bila Objava koja ga je vodila. Hazreti Ebu Džendel je vraćen, međutim, oteo se od onih koji su ga vraćali i ponovo je pobjegao. Na jednom mjestu između Meke i Medine ti plemeniti ashabi, koji nisu mogli doći u Medinu jer bi po ugovoru bili vraćeni u Meku, stalno su pravili probleme Kurejšijama do te mjere da su Kurejšije zamolile Resulullaha, s.a.v.s., da ih uzme sebi i da ih više ne mora vraćati.[5] Tim je povodom objavljena sura El-Feth/Pobjeda.

Svaka je pobjeda velika ako je čovjek odan Gospodaru, a nijedna pobjeda nije značajna ako se čovjek udalji od Gospodara. Zašto je ugovor na Hudejbiji, iako nam se čini nepravedan, pobjeda za muslimane i za Resulullaha, s.a.v.s. Pobjeda je zato što je za samo nekoliko godina nakon Hudejbije broj muslimana uvećan deset puta. Sve je to bilo rezultat slobode i slobodnog ambijenta u kojem se s ljudima govorilo bez opterećenja ratom. Bila je to prilika koju je iskoristila plemenita generacija muslimana pod vođstvom Resulullaha, s.a.v.s. Nakon samo dvije godine, prilikom oslobođenja Meke, Resulullah dolazi s 10.000 ashaba. U tom periodu mira ljudi su mogli neopterećeni predrasudama i niskim emocijama razmišljati o tome šta je istina a šta je laž, šta je dobro a šta je zlo.

Neprijatelji ne žele dopustiti čovjeku da objektivno razmišlja o svojoj stvarnosti. U tom su periodu islam primili hazreti Halid ibn Velid, Sejfullah – Allahova sablja, i Amr ibn el-As, jedan od najumnijih Kurejšija. Resulullah, s.a.v.s., koristi tu priliku da dalje radi na odgoju i obrazovanju prve generacije muslimana.

Oni su tražili znanje; nisu dozvolili da neznanje bude njihova osobina, bježali su od neznanja onako kako mi danas bježimo od siromaštva. Resulullah, s.a.v.s., koristi primirje da piše vladarima i da ih poziva u islam. On piše vladarima Bizantije, Perzije i Egipta. Svojim pismima odgovara stvarnoj potrebi svakog onoga kome šalje pismo. Heraklu, vladaru Bizantije, govori jezikom koji razumije onaj ko se smatra sljedbenikom Knjige, Kisri, vladaru Perzije, govori jezikom koji može razumjeti osoba koja ne vjeruje u Objavu, Mukavkisu, vladaru Egipta, također piše na odgovarajući način. Resulullah, s.a.v.s., uči nas da sa svakim govorimo na onaj način na koji nas ta osoba može najbolje razumjeti.[6] Ne obmanjujmo ljude nepoznatim i teškim riječima, istina je u jednostavnim rečenicama, kao što je jednostavno kazati:“La ilahe ill-Allah – Nema boga osim Allaha.” Tako je i poštovanje prema roditeljima jednostavno iskazati. Čim osoba započne filozofirati pokušavajući opravdati sebe zašto ne poštuje roditelje, to je znak da se udaljila od istinske vrijednosti, a to je istina.

Sedme godine po Hidžri Resulullah, s.a.v.s., vodi posljednju bitku s jevrejima. Utvrđenje na Hajberu, najjače utvrđenje, Resulullah, s.a.v.s., osvojio je sa svojom vojskom od 1.400 mudžahida. Prvi dan borbe žestok je okršaj bio i taj dan pobjeda nije došla, jer je Gospodar dao da se tvrđava odupre napadu mudžahida. Drugi dan bitke također utvrđenje nije osvojeno. Resulullah, s.a.v.s., nastojao je vezati ljude, bajrak bi uvijek davao prepoznatljivim ljudima. Treći je dan Resulullah, s.a.v.s., rekao:

الرَّايَةَ غَدًا رَجُلًا يُحِبُّهُ اللَّهُ وَرَسُولُهُ  لَأُعْطِيَنَّ

“Sutra ću bajrak dati osobi koju voli Allah i Poslanik Njegov!”[7]

Plemeniti ashabi prenose da su cijelu noć proveli iščekujući kome će ta počast biti ukazana, ko će dobiti bajrak iz ruke Resulullaha, s.a.v.s., da sutra povede muslimansku vojsku u pobjedu.

Kada je osvanuo novi dan i kada su klanjali sabah-namaz, Resulullah, s.a.v.s., upitao je: “Gdje je Alija?” Kazali su mu: “On je u svome šatoru, ima jaku bol u očima.” Resulullah, s.a.v.s., rekao je da ga dovedu, a kada su ga doveli, Resulullah je stavio malo svoje mubarek pljuvačke u njegovo oko, a hazreti Alija, r.a., je rekao: “Nisam više znao koje me je oko boljelo.” Resulullah, s.a.v.s., dao je bajrak Aliji i muslimanska je vojska odnijela pobjedu. Kada Resulullah, s.a.v.s., dodjeljuje bajrak, on traži osobu koja će se najviše žrtvovati.[8]

Nakon što je izvojevana pobjeda na Hajberu, jedna žena, jevrejka, čiji je muž poginuo u ratu s Resulullahom i muslimanima, otrovala je ovcu i poklonila je Resulullahu, s.a.v.s., kako bi ga ubila. Raspitala se koji dio mesa Muhammed najviše voli, pa kada su joj rekli, ona je na to mjesto najviše otrova stavila. Kada su iznijeli hranu pred Resulullaha, s.a.v.s., on je kazao da mu kost govori da je otrovana. Jedan od plemenitih ashaba već je uzeo zalogaj i ubrzo je preselio od siline otrova u mesu. Resulullah, s.a.v.s., pozvao je tu ženu i upitao je: “Zašto si to uradila?” Ona mu je odgovorila: “Htjela sam znati da li si ti vladar ili poslanik; ako si vladar, od otrova ćeš umrijeti, a ako si poslanik, obavijestit će te Objava i ti ćeš biti sačuvan!” Prenosi se da je ta žena primila islam i pokajala se zbog onoga što je učinila. Resulullah, s.a.v.s., dugo je osjećao gorčinu zalogaja koji je ispljunuo iz svojih usta. Dragi Gospodar Objavom mu je rekao da je meso otrovano, i to je bila još jedna potvrda poslanstva Muhammeda, s.a.v.s.[9] 

Sedme godine po Hidžri iz Abesinije se vratio hazreti Džafer ibn Ebi Talib, r.a., amidžić Resulullaha, s.a.v.s., zajedno s muslimanima koji su morali otići iz Meke kako bi svoju vjeru mogli živjeti u svakodnevnom životu.

Resulullah, s.a.v.s., rekao je da ne zna čemu se više obradovao – pobjedi na Hajberu ili dolasku hazreti Džafera.[10] Resulullah, s.a.v.s., svojim nas životom uči da uvijek budemo odani, da imamo poštovanje prema dobru koje se čini i da se zalažemo za dobro. Ugovorom na Hudejbiji uči nas da se sloboda treba koristiti kako bi se istina približila ljudima. Moramo biti svijesni da ćemo biti pitani za blagodat slobode.

Molim Gospodara da slobodu dočekamo sa zahvalnošću i da budemo od onih koji islam nose s onim vrijednostima s kojima je Resulullah, s.a.v.s., naučio ummet da nosi vrijednosti. Ne dopustimo da ne razmišljamo o Resulullahu, s.a.v.s., da ne razmišljamo o plemenitim ashabima koji su svoje živote ugradili u povijest islama kako bismo mi danas bili muslimani i muslimanke odani svome Gospodaru. Nijedno djelo nije malo ako ga Gospodar primi, a nijedno djelo nije veliko ako ga Gospodar odbije. Amin!