Resulullah, s.a.v.s., kao najbolji uzor

Hvala Uzvišenom Stvoritelju na Njegovim neizmjernim blagodatima. Molimo Ga da nas počasti spoznajom Njegovih blagodati kroz njihovo traženje. Utječemo se Njemu da nas zaštiti od dana kada ćemo spoznati blagodat samo zato što smo je izgubili. Salavat i selam, mir i spas Muhammedu, posljednjem Božijem poslaniku i Njegovu miljeniku. Mir i spas neka je njegovoj časnoj porodici, plemenitim drugovima i svim čestitim i iskrenim ljudima.

Plemeniti ashab Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., utrčao je na tržnicu i uzbuđeno povikao: “Požurite u džamiju, dijeli se naslijeđe Muhammeda, s.a.v.s.!” Kada su ljudi, ostavivši svoju trgovinu, ušli u džamiju, zatekli su druge kako slušaju hadise i govor o stilu življenja Resulullaha.

إِنَّ الْعُلَمَاءَ وَرَثَةُ الْأَنْبِيَاءِ وَإِنَّ الْأَنْبِيَاءَ لَمْ يُوَرِّثُوا دِينَارًا وَلاَ دِرْهَمًا وَرَّثُوا الْعِلْمَ فَمْنْ أَخَذَهُ أَخَذَ بِحَظٍّ وَافِرٍ

Zaista su učenjaci nasljednici poslanika. Poslanici nisu iza sebe ostavljali dinare i dirheme, već su ostavili znanje! Onaj ko znanje uzme – veliko dobro je uzeo.[1]

Korak po korak listamo stranice života Muhammeda, s.a.v.s., učimo o dobru, ljepoti, skromnosti i iskrenosti, učimo iz života učitelja čovječanstva o svevremenskim vrijednostima i principima koje nam Stvoritelj poklanja. Stil života posljednjeg Božijeg Poslanika najveći je dar Gospodara cijelom čovječanstvu. Dar nam je Muhammed, s.a.v.s., taj dar treba primiti.

لَّقَدْ كَانَ لَكُمْ فِي رَ‌سُولِ اللَّـهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ

Zaista je vama u Božijem Poslaniku najljepši uzor…[2] kaže Uzvišeni Gospodar. Ocu i majci, mužu i ženi, bratu i sestri, kćeri i sinu, mladom i starom, imućnom i manje imućnom, onome na vlasti i onome ko nije iskušan vlašću, svima nama najbolji je uzor Muhammed, s.a.v.s. Rođen u Meki, u 6. stoljeću, u vremenu koje su ljudi opteretili svojim grijesima, rođen u čestitoj i uglednoj porodici. Otac Abdullah nije doživio da ugleda svoga sina Muhammeda. Preselio je prije njegova rođenja u Medini, gradu svojih daidža, jer je majka Abdullaha porijeklom iz Medine, iz plemena Benu Nedžar. Abdullah se tada vraćao s trgovačkog putovanja u Siriju, a imao je samo 25 godina kada je umro.[3] 

Pitamo se zbog čega je Gospodar čovječanstvu darivao poslanika koji se rodio kao siroče. Poruka za sve nas jeste da iz toga učimo mi koji kažemo da slijedimo Muhammeda, s.a.v.s., da trebamo voditi brigu o onima u našem društvu koji su ugroženi, a zasigurno su među najugroženijima djeca bez roditelja. Resulullah, s.a.v.s., govorio je:

أَنَا وَكَافِلُ الْيَتيِمِ فيِ الْجَنَّةِ هٰكَذَا وَقَالَ بِإِصْبِعَيْهِ السَّبَابَةَ وَالْوُسْطٰى

Ja i onaj ko vodi brigu o siročetu u Džennetu ćemo biti jedan uz drugog.[4]

Ja i onaj ko se stara, ja i onaj ko vodi brigu, ja i onaj ko izdržava siroče, sve su značenja ovog hadisa, u Džennetu će dobiti posebnu počast, društvo Poslanika, s.a.v.s.

U koje je doba dana rođen Resulullah, s.a.v.s.? Oni koji su govorili o njegovu životu spominju lijep događaj kada je Abdullah ibn Revvaha, r.a., pjesnik među drugovima Resulullaha, bio upitan da opiše izgled Resulullaha, s.a.v.s. Pitaoci su bili ljudi kao i mi, tj. oni koji nisu imali priliku susresti Resulullaha, s.a.v.s. Abdullah ibn Revvaha odgovara: “Jednog sam dana išao dok je sunce blistalo na nebu i vidio sam Resulullaha kako prilazi. Tako mi Gospodara, u mojim očima njegovo lice bilo je ljepše od samoga sunca.” Upravo tako, Muhammed, s.a.v.s., rođen je u zoru, u izlazak sunca, 12. rebiul-evela/20. aprila. Onako kako je sunce obasjalo svijet svojim zrakama i pomilovalo sva bića, tako je Gospodar i Njegova milost rođenjem Muhammeda, s.a.v.s., obasjala toga dana sve svjetove. Brigu o Amini, majci Muhammeda, s.a.v.s., i o njemu samom nakon preseljenja oca Abdullaha vodio je djed Abdul-Mutalib, onako kako se čestite porodice uvijek pomažu, a posebno u okolnostima u kojima žele pokazati svome Gospodaru Allahu, dž.š., da su oni jedni drugima odani i da neće dozvoliti sebičnosti i materijalizmu da ugroze jedinstvo i solidarnost u porodici i familiji.

Stoga trebamo čuvati jedni druge i čuvati svoje porodice i familije, kako nas uči životopis Muhammeda, s.a.v.s. Kurejšije, porodica Muhammeda, s.a.v.s., imali su običaj novorođenče rođeno u Meki dati dojiljama koje bi ga nosile u plemena koja su živjela izvan Meke.

Željeli su da im djeca rastu na čistom zraku, da se hrane zdravom hranom i da uče plemenite osobine koje su ta arapska plemena njegovala. Tamo su se učili darežljivosti, hrabrosti i iskrenosti. Za ovaj trud i napor stanovnici Meke davali su naknadu i poklone koji nisu bili beznačajni. Zbog toga su sve dojilje željele da im pripadnu djeca imućnih roditelja. Dojilje iz plemena Benu Sad nisu bile izuzetak, sve su tražile imućne porodice, očeve koji mogu dati vrijedne poklone. Niko nije želio siroče Muhammeda, kojeg je njegov djed Abdul-Mutalib nudio. Sve su ga odbijale uzeti smatrajući da će time što nema oca i one biti uskraćene. Halima Sadija pričala je kasnije da je i ona ušla u Meku zajedno s ostalim dojiljama tražeći dijete koje će uzeti, a kako nije našla drugo, uzela je Muhammeda, s.a.v.s., jer joj je bilo mrsko vratiti se kući bez djeteta. Ovim je Gospodar želio pokazati da mi nekada zbog svoje kratkovidosti ne cijenimo ono što je veliko dobro za nas. Najbolji primjer za to jeste današnji odnos mnogih prema svome namazu; zanemarivanje najbitnijeg stupa svog identiteta i najjače veze sa Stvoriteljem za koju Njegov miljenik Muhammed, s.a.v.s., kaže:

إِنَّ أَوَّلَ مَا يُحَاسَبُ بِهِ الْعَبْدُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ مِنْ عَمَلِهِ صَلاَتُهُ فَإِنْ صَلَحَتْ فَقَدْ أَفْلَحَ

Prvo za šta će rob biti pitan na Sudnjem Danu od djela njegovih je namaz, pa ako je valjan zaista je uspio…[5]

Halima je pričala šta se desilo: “Ušla sam u Meku nakon drugih dojilja i sva imućna djeca već su bila zauzeta; ostao je samo siroče Muhammed. Dojilje ga nisu željele jer nije imao oca koji će davati poklone. Mrsko mi je bilo da se vratim praznih ruku pa sam uzela Muhammeda. Izmorena i stara deva na kojoj sam jedva došla do Meke odjednom postade snažna i hitra te sam pretekla svoje prijateljice na putu nazad u naše pleme. Iako sam do tada jedva imala mlijeka za svoje dijete, kada sam počela dojiti Muhammeda, mlijeko je stalo sve više nadolaziti. Čim je moj muž ugledao Muhammeda, kazao je: ‘Halima, zaista si donijela blagoslovljeno dijete!’ Te je godine bila suša i ovce su se s ispaše vraćale praznih vimena sve dok kod nas nije došao Muhammed. Rastao je i sazrijevao brže nego druga djeca! Moje su mi prijateljice zavidjele na onome koga su one same odbile; zavidjele su mi na Muhammedu!”[6]

Niko neće uzeti ono što mu Gospodar naređuje i kloniti se onoga što mu zabranjuje, a da ga Uzvišeni Stvoritelj neće počastiti, zbog čega će svi drugi u njega gledati i sebi isto priželjkivati. Odrastao je Muhammed, s.a.v.s., u plemenu Benu Sad, učio arapski jezik kao bitan element identiteta svake osobe, jer svako treba dobro znati jezik svoga naroda. Učio je Muhammed, s.a.v.s., arapski jezik među onima koji ga najčišće i najljepše govore. Posmatrao je lijepe osobine marljivosti, odlučnosti i plemenitosti, osobine kojima ga je počastio njegov Gospodar da ih nosi kroz cijeli svoj život.

Majka po mlijeku, hazreti Halima, vratila ga je majci Amini nakon što se pobojala za njega. Na grudima Muhammeda bio je trag koji su ostavili dva meleka u liku ljudi, čija je misija bila da otvore srce i iz njega izvade i najmanji trun na koji je šejtan mogao računati. Dječaci koji su bili s Muhammedom, s.a.v.s., o ovom su događaju govorili i posvjedočili, te je Halima odlučila vratiti Muhammeda, s.a.v.s., kada je imao nepunih pet godina.[7]

Pedeset i pet godina kasnije, u godini oslobođenja Meke, kada su stotine ljudi dolazile i selamile Muhammeda, s.a.v.s., u Meku dolazi i hazreti Halima. Starica s više od 80 godina, oslonjena na štap, gleda Muhammeda, s.a.v.s., dok joj lice blista, raduje se onome koga je podojila, onome koga vidi kao odraslog čovjeka, štaviše Božijeg poslanika. Na pitanje Muhammeda, s.a.v.s., ko je ta žena, odgovoriše mu da je to Halima iz plemena Benu Sad. Lice Muhammeda, s.a.v.s., tada je zablistalo, sišao je sa svoje jahalice i rekao da je to njegova majka, skinuo svoj ogrtač s ramena i sjeo s njom da tiho razgovaraju. Od onih koji su dolazili da ga prekinu, Muhammed, s.a.v.s., tražio je da ga puste malo vremena da porazgovara sa svojom majkom.

Ne smijemo zaboraviti dobročinstvo koje nam bilo ko učini. Onaj ko zaboravi dobročinstvo drugih, zaboravio je sebe. Zaboravio je Gospodara koji nam, zapravo, sve daruje. Ovo je edeb, ovo je ahlak, ovo je moral Resulullaha, s.a.v.s., kojem se moramo vratiti i koji moramo nositi. Činiti dobro i poštovati one koji čine dobro i priznavati dobro koje nam se čini osobine su istinskih vjernika i vjernica. Vrijednost onih koji istinski vrijede znaju samo oni koji su i sami vrijedni. Imaju li naše majke ovakav naš odnos prema njima, naše rođene majke, a kamoli majke po mlijeku ili one hajirli i čestite žene koje su pomagale našim majkama da nas podižu. Da li naši roditelji, profesori, nastavnici, ljudi koji su nam u životu činili dobro, doživljavaju od nas ovakav odnos, kakvih lica mi njih susrećemo? Dobro se širi samo kada se zna i kada se živi.

Molimo Uzvišenog Gospodara da nas učini od onih koji znaju razlikovati dobro od zla, koji čine ono što je dobro i mole Gospodara da svako njihovo djelo primi. Počasti nas, Gospodaru, da svakim svojim djelom idemo u susret Tebi i Tvome Resulullahu, s.a.v.s. Amin!