Trideset i osmi hadis
Hvala Allahu, dž.š., na Njegovim neizmjernim blagodatima. Gospodaru naš, ništa nije lahko osim onoga što Ti iz Svoje milosti učiniš lahkim, pa Te molimo da nam olakšaš na ovom svijetu samo ono što je za nas dobro.
Imam Gazali je u jednom svom djelu rekao:
“Dani pored nas prolaze u skupinama, kao da idemo prema terminu odlaska sa ovog svijeta, a oči to gledaju i ne primjete.”
Ebu Hurejre, Abdurahman ibn Sahr, r.a., je ashab Resulullaha, s.a.v.s., koji je prenio preko pet hiljada hadisa. Na pitanje kako je to uspio, odgovorio je:”Dok ste se vi posvetili svojim prodicama i imetcima, ja sam se posvetio Resulullahu.” Poznati su njegovi nadimci Ebu Hurejre (otac mačke) i Ebu Hir?. Riječ “Ebu” u arapskom jeziku koristi se za opis osobe koja brine o nekome.
Resulullah, s.a.v.s., je rekao:
“Svako živo biće koje nahraniš, je sadaka.” [1]
Trudimo se da svojim djelima pokažemo šta je islam. Riječi koje ne prate djela su poput tijela iz kojeg je izašla duša. U jednom hadisu, Resululullah, s.a.v.s., je rekao: “Allah je oprostio osobi, koja je bila daleko od Njega i činila najveće grijehe, samo zato što je napojila žednog psa.“[2]
Trideset i osmi hadis u zbirci imama Nevevija glasi:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَة رَضِيَ اللهُ عَنْهُ قَالَ: قَالَ رَسُول اللَّهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: إنَّ اللَّهَ تَعَالَى قَالَ: مَنْ عَادَى لِي وَلِيًّا فَقْد آذَنْتهُ بِالْحَرْبِ، وَمَا تَقَرَّبَ إلَيَّ عَبْدِي بِشَيْءٍ أَحَبَّ إلَيَّ مِمَّا افْتَرَضْتُهُ عَلَيْهِ، وَلَا يَزَالُ عَبْدِي يَتَقَرَّبُ إلَيَّ بِالنَّوَافِلِ حَتَّى أُحِبَّهُ، فَإِذَا أَحْبَبْتُهُ كُنْت سَمْعَهُ الَّذِي يَسْمَعُ بِهِ، وَبَصَرَهُ الَّذِي يُبْصِرُ بِهِ، وَيَدَهُ الَّتِي يَبْطِشُ بِهَا، وَرِجْلَهُ الَّتِي يَمْشِي بِهَا، وَلَئِنْ سَأَلَنِي لَأُعْطِيَنَّهُ، وَلَئِنْ اسْتَعَاذَنِي لَأُعِيذَنَّهُ.
Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: ”Uzvišeni Allah je rekao: ‘Onaj ko uznemirava, moga štićenika, ja sam mu obznanio rat. Ničim Mi se Moj rob ne može približiti, osim farzovima. Moj rob Mi se pribižava nafilama, sve dok ga ne zavolim. Kada ga zavolim, bit ću njegov sluh kojim sluša, vid kojim vidi, ruka kojom uzima i daje, i noga kojom korača. Ako Me zamoli, zaista ću mu dati, ako od Mene nešto zatraži dat ću mu, ako od Mene zatraži zaštitu, zaštiti ću ga.'”[3]
Ovaj hadis bilježe Buharija i Muslim, a spada u najveličanstveniji hadis o Allahovim, dž.š., posebnim robovima.
Uzvišeni Gospodar u Kur'anu kaže:
اللَّهُ وَلِيُّ الَّذِينَ آمَنُوا.
“Allah je zaštitnik onih koji vjeruju”[4]
Onaj ko je ušao u okrilje vjerovanja u Allaha, dž.š., i postupa po ovom hadisu – obavlja namaz, posti, srcem priželjkuje da kada obezbijedi sredstva obavi hadž, poštuje svoje roditelje, čini sve ono što Uzvišeni Gospodar od njega traži i svemu tome doda nafile, ne samo da vjeruje u Allaha, dž.š., nego i vjeruje Njemu. Tek kada počnemo vjerovati Allahu, dž.š., postajemo svjesni da je ono što nam je On naredio dobro za nas.
Samo u dvije situacije u Kur'anu i sunnetu, se navodi da je Allah, dž.š., obznanio rat. Za one koji uzimaju kamatu, Uzvišeni Gospodar je rekao:
فَأْذَنُوا بِحَرْبٍ مِّنَ اللَّهِ وَرَسُولِهِ.
“Obznanjen vam je rat od Allaha i Njegovog Poslanika.”[5]
Muslimani su dužni, organizovati svoje finansijsko poslovanje u skladu sa šerijatom. Dozvoljeno je uložiti novac i potom prodati ono u što smo uložili, ali nije dozvoljeno nekome dati novac, a nazad uzeti više nego od datog iznosa. Imam Ebu Hanife, odbijao je sjesti u hlad drveta, u bašči osobe kojoj je posudio novac, kako to ne bi bila neka korist.
كُلُّ قَرْضٍ جَرَّ مَنْفَعَةً فَهُوَ رِباً.
“Svaka posudba, koja za sobom povuče korist je kamata.”[6]
Druga situacija, u kojoj se spominje da je Allah, dž.š., nekome obznanio rat je ovaj hadis. Ako želimo znati kome je On zaštitinik čitajmo o osobinama vjernika u Kur'anu.
إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ إِذَا ذُكِرَ اللَّهُ وَجِلَتْ قُلُوبُهُمْ.
“Vjernici su samo oni, koji kada se Allah spomene, srca im zadrhte”[7]
Vjernici smo onoliko koliko naše srce zatrepti kada se Allah, dž.š., spomene i zapita se šta ima spremno kod Njega.
قَدْ أَفْلَحَ الْمُؤْمِنُونَ. الَّذِينَ هُمْ فِي صَلَاتِهِمْ خَاشِعُونَ .وَالَّذِينَ هُمْ عَنِ اللَّغْوِ مُعْرِضُونَ.
“Uspjeli su vjernici, koji su u namazima svojim skrušeni, koji ostavljaju besposlice.”[8]
Kada nešto radimo, postavimo sebi pitanje zašto to radimo. Ako nešto ima smisao, postupak je opravdan, ali ako nas je šejtan naveo da činimo besposlicu, ostavimo to.
U predajama se za: “Ko uznemirava moga štićenika obznanio sam mu rat” navodi:
مَنْ أَهَانَ لِي وَلِيًّا، فَقَدْ بَارَزَنِي بِالْمُحَارَبَةِ.
“Onaj ko napadne onoga koga Ja štitim, izašao je na dvoboj Allahu.”[9]
Čuvajmo se rečenica čijeg značenja nismo svjesni, a imaju ogromnu težinu kada ih izgovorimo. Prenosi se da je neki čovjek ženi učinio zulum, želeći da joj oduzme zemlju. Rekao je: “Ja ću to uzeti, neka te žaštiti Onaj u koga vjeruješ.” Ona mu reče: “Sjetit ću te se u dovi”, a čovjek ismijavajući se odgovori: “Sjeti me se u zadnjoj trećini noći.” Tu noć, žena je ustala u posljednjoj trećini noći, klanjala dva rekata i proučila dovu: “Gospodaru, Ti prema njemu postupi onako kako priliči nasilnicima.” Dalje se navodi da su tog čovjeka vidjeli u gradu kako puže osakaćen, slijep i gluh. Stigla ga je dova, jedne osobe koj je vjerovala u Allaha, dž.š., a učinio joj je nepravdu.
Za plemenite ashabe, Uzvišeni Gospodar je u Kur'anu rekao:
لَّقَدْ رَضِيَ اللَّهُ عَنِ الْمُؤْمِنِينَ إِذْ يُبَايِعُونَكَ تَحْتَ الشَّجَرَةً.
“Allah je zadovoljan vjernicima, kad su Resulullahu dali prisegu”[10]
Oni su učenici Resulullaha, s.a.v.s., ljudi koje je on odgojio i primjer nama kako trebamo postupati. Nažalost, danas postoje ljudi, koji govore loše o njima. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je to zabranio riječima:
لَا تَتَّخِذُوا أَصْحَابِي غَرَضًا مَنْ أَحَبَّهُمْ فَبِحُبِّي أَحَبَّهُمْ وَمَنْ أَبْغَضَهُمْ فَبِبُغْضِي.
“Nemojte o mojim ashabima ružno govoriti, ko nih voli, voli i mene, a ko njih prezire, prezire I mene.”[11]
Svakog čovjeka koji čini dobro spominjimo po dobrom. A ako učini nešto loše, uputimo dovu Uzvišenom Gospodaru da mu oprosti.
Onaj kome je Allah, dž.š., obznanio rat ne mora to osjetiti samo kao uskraćivanje, to se može ogledati i u tome da mu On toliko otvori dunjaluk i dunjalučke blagodati, te da u potpunosti zaboravi na Njega i povratak Njemu. Uzvišeni Gospodar mu konstantno daje, kako Ga se nikada ne bi sjetio i zavapio.
Suština robovanja Allahu, dž.š., je robovati Mu onako kako nas je naučio preko Kur'ana i Resulullaha, s.a.v.s. Gospodar voli istinu – budi na istini, prezire laž – čuvaj se laži, voli hrabrost – nastoj da budeš hrabar i odvažan, približi se Allahu, dž.š., kroz ono što je on propisao.
Kada bi smo čitavu vjeru saželi u dvije rečenice to bi bilo: “Da Allaha vjeruješ i Njemu robuješ” i “Da činiš dobro”. Činimo dobro sebi i onima oko sebe. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Allah vodi računa o svim stvorenjima, a najdraža su Mu ona koja koriste drugim stvorenjima.”[12]
Odaberimo određenu nafilu za koju će znati samo Allah, dž.š. Izaberimo ono što odgovara našem trenutnom stanju. Dvije stvari su vrlo lahke i dragocjene:
- Zikrullah – spominjanje Allaha, dž.š., jer najdraže djelo Njemu da ti jezik stalno bude vlažan od zikra. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Allah Uzvišeni kaže: ‘Ja sam sa svojim robom, kada me spomene. Ako me spomene u sebi, ja Ga spomenem u Sebi, a ako Me spomene u skupini, Ja ću ga spomenuti u skupini boljoj od njegove.”’[13]
- Učenje Kur’ana, jer Uzvišeni Gospodar u Kur’anu kaže:
وَرَتِّلِ الْقُرْآنَ تَرْتِيلًا.
“Uči Kur'an razgovijetno.”[14]
Glagol ”uči” u ovom ajetu upotrijebljen je kao naredba, iz čega proizilazi da je farz učiti Kur'an. Međutim, često učenje Kur'ana je nafila. Osman, r.a., je rekao: “Da su vam srca čista, nikada se ne bi zasitili Kur'ana.” Također, jedan od ashaba je rekao: “Nema dražeg djela Allahu, nego da učiš ono što je od Njega došlo.”
Onaj ko postigne stepen obavljenih farzova koje Allah, dž.š., od njega traži, i uz to Mu se približava nafilama, On postaje njegov sluh kojim sluša, odnosno čuva njego sluh. Uzvišeni Gospodar će dati da takva osoba kada čuje ogovaranje to odbije slušati i učestvuje u istom. Bit će njegov vid, kojim gleda. Čuvajmo svoj pogled od harama. Prenešeno je da se čovjek ismijavao sa ovim propisom govoreći svom imamu kako prečesto opominje ljude na važnost čuvanja vida. Nakon nekog vremena njegov imam je rekao: “Vidio sam ga, Allah, dž.š., ga je iskušao bolešću spuštenih očnih kapaka, da bi pogledao rukom mora podići očni kapak.”Bit će njegova ruka kojom daje i noga kojom hodi, takva osoba radit će sve u pokornosti Allahu, dž.š.
Neće zatražiti nešto od Uzvišenog Gospodara, a da mu On neće to ispuniti. Jedan od ashaba Resulullaha, s.a.v.s., je bio slijep i među ljudima poznat po tome što mu je zbog njegove čestitosti, Allah, dž.š., uvijek primao dovu. Jedne prilike su ga upitali zašto ne prouči dovu da mu Allah, dž.š., vrati vid, a on je rekao: “Zadovoljan sam sa onim što mi je Allah dao.”
Svako vjerničko srce treba nastojati da ispuni ono što je farz, a zatim da nađe nafilu koju može učiniti shodno svojim mogućnostima. Koliko god se činilo da je neka nafila mala, ako čovjek u njoj ustraje, ona je velika. Farz je voljeti i slijediti Poslanika, s.a.v.s., a nafila je raditi ono što je on preporučio. Ne zanemarujmo ono što je preporučeno vjerodostojnim hadisima. Upitan je Resulullah, s.a.v.s., zašto posti ponedeljkom pa je odgovorio: “Ponedeljak je dan u kojem sam rođen i dan kada sam odabran za Poslanika.” [15] Svaki put, kada neko u našem društvu spomene Resulullahovo, s.a.v.s, ime, donesimo salavat na njega.
Ako je naš krajnji cilj: “Svjedočim da nema drugog Boga osim Allaha”, onda je način na koji prema tom cilju trebamo ići: “Svjedočim da je Muhammed, Njegov rob i Poslanik.”
Molimo Allaha, dž.š., da nas počasti da ne budemo
neprijatelji onima koje je On pod Svoju zaštitu uzeo. Molimo Ga da budemo od
onih koji Mu se približavaju farzovima, a zatim nafilama. Molimo Uzvišenog
Gospodara, da budemo od onih koji kada Ga zamole, On im dovu usliša, i kada Mu
zatraže zaštitu, On ih zaštiti, Amin!
[1] Malik u Muvetti, 1665.
[2] Buhari, 3467, Muslim, 2245.
[3] Buhari, 6137.
[4] El-Bekara, 257.
[5] El-Bekara, 279.
[6] Izreka Alije, r.a., bilježi je između ostalih i imam Es-Sujuti u El-Džami’ es-sagir, 9728.
[7] El-Enfal, 2.
[8] El-Mu'minun, 1-3.
[9] Taberani u Mu'džemu-l-evsetu, 625.
[10] El-Feth, 18.
[11] Ibn Hibban, 7413.
[12] El-Hejsemi, Medžme’ ez-zevaid, 13704.
[13] Muslim, 2675.
[14] El-Muzzemmil, 4.
[15] Muslim, 1984, Ahmed u Musnedu, 21947.
