Prisega Resulullahu, s.a.v.s., na Akabi

Zahvala pripada Uzvišenom Stvoritelju. Molimo Ga najvećim imenom Njegovim da nas počasti svakim dobrom na ovom i na budućem svijetu. Salavat i selam Muhammedu, posljednjem Božijem poslaniku i Njegovu miljeniku, njegovoj časnoj porodici, vrlim ashabima i svima onima koji slijede istinu i uputu do Sudnjega dana.

Tokom dvanaeste godine poslanstva, Muhammed, s.a.v.s., uporno poziva ljude, širi istinu i ulaže napore kako bi ljudima prenio poslanicu. Uzvišeni Stvoritelj u Kur’anu kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن تَنصُرُ‌وا اللَّـهَ يَنصُرْ‌كُمْ وَيُثَبِّتْ أَقْدَامَكُمْ

O vjernici! Ako vi Allaha pomognete, Allah će vas pomoći i vaše korake učvrstiti![1]

Svakoj osobi koja pomogne Allahovu vjeru, Allah dadne uspjeh u svemu što radi. Resulullah, s.a.v.s., susreće se drugi put s delegacijom od 75 muslimana, muškaraca i žena, iz Medine, pripadnika plemena Evs i Hazredž. Prvi put, jedanaeste godine poslanstva, došlo ih je samo 12, a samo godinu kasnije njih 75, a oni su bili samo dio muslimana Medine. Nije bila nijedna kuća a da islam u nju nije ušao makar pričom o islamu i o Muhammedu, s.a.v.s. Promovirati dobro i govoriti o dobru zadaća je svakog muslimana i muslimanke. Resulullah, s.a.v.s., trebao je pažljivo organizirati susret, jer je bilo opasno susresti se u Meki sa 75 muslimana iz Medine. Odredio je da se susret održi na kraju hadžskih obreda, i u mjestu Akaba, koje je mjesto džemreta na koja se bacaju kamenčići tokom hadžskih obreda. Zadužio je Ebu Bekra i Omera da čuvaju stražu bdijući na brežuljcima nedaleko od tog mjesta. Najprije se susreo s Musabom ibn Umejrom, svojim izaslanikom, mladićem umnim i iskrenim, koji je širio islam u Medini i prikupio potrebne informacije za Resulullaha, s.a.v.s.

Iz Sire Resulullaha, s.a.v.s., učimo da ni u jednu situaciju ne ulazimo dok je u potpunosti ne ispitamo i dok ne provjerimo kakvi su ljudi uključeni u to. Ni ashabi Resulullaha, s.a.v.s., koji su bili u Meki nisu znali da će se Resulullah, s.a.v.s., susresti s muslimanima iz Medine. Važne informacije treba davati samo onima kojih se tiču, i to samo onoliko koliko je potrebno kako ne bismo ugrozili druge ljude. Resulullah, s.a.v.s., na susret s muslimanima dolazi u pratnji svoga amidže Abbasa. Abbas posmatra delegaciju ensarija. Riječ ensarija dolazi od arapske riječi nasr, što znači pomoć. Ensarije su oni koji će pomoći Resulullahu, s.a.v.s.. On je tu da se dogovori s njima o preseljenju iz Meke u Medinu, da dobije njihovu podršku kako bi dostavio misiju i poslanicu. Abbas, amidža Resulullahov, s.a.v.s., koji još nije primio islam, kazao je kako porodica Benu Hašima još štiti Muhammeda, bez obzira na zlostavljanja i tlačenja, i da će život Muhammeda i dalje štititi. Kada je Abbas završio, počeo je govoriti Resulullah, s.a.v.s. Najprije je zahvalio Uzvišenom Stvoritelju i podsjetio prisutne na Gospodara, zatim je učio Kur’an i probudio najplemenitije osjećaje u tim ljudima koji su došli iz Medine kod njega. Vrlo bitna stvar jeste ravnoteža emocija i razuma. Moramo planirati i truditi se, ali moramo znati da su naše emocije te koje nas nose, tj. ako nemamo ljubavi prema nečemu, onda to nećemo ni činiti. Moramo voljeti dobro da bismo ga činili. Kada je Resulullah, s.a.v.s., završio, lica prisutnih bila su ozarena te su ga pitali šta želi od njih, a on je zatražio pet stvari:

تُبَايِعُونيِ عَلىٰ السَّمْعِ وَالطَّاعَةِ فيِ النَّشَاطِ وَالْكَسَلِ وَالنَّفَقَةِ فيِ الْعُسْرِ وَالْيُسْرِ وَعَلىٰ الْأَمْرِ بِالْمَعْرُوفِ وَالنَّهْيِ عَنِ الْمُنْكَرِ وَأَنْ تَقُولُوا فيِ اللهِ لَا تَخَافُونَ فيِ اللهِ لَوْمَةَ لاَئِمٍ وَعَلىٰ أَنْ تَنْصُرُونِي فَتَمْنَعُونيِ إِذَا قَدِمْتُ عَلَيْكُمْ مِمَّا تَمْنَعُونَ مِنْهُ أَنْفُسُكُمْ وَأَزْوَاجِكُمْ وَأَبْنَاءَكُمْ وَلَكُمْ الْجَنَّةُ

„Dajte mi prisegu na pokornost, da meni poslušni budete, kada je teško i kada nije teško, da dijelite, kada je oskudica i kada je obilje, tražim od vas da naređujete dobro i da odvraćate od zla, tražim da se ne osvrćete na kritike onih koji vas kritiziraju dok radi Allaha govorite i posljednje, tražim od vas da me zaštitite od svega onoga od čega štitite svoje porodice, svoje supruge i djecu. Nagrada vam je džennet!”[2]

Kako čovjek štiti svoj evlad i svoju suprugu – kao lav koji ne posustaje – to je Resulullah, s.a.v.s., od njih tražio. Razmotrimo ovih pet stvari. Poslušnost, Resulullah, s.a.v.s., traži da ga prihvate za prvog čovjeka Medine. Dijeljenje, traži od njih da ne budu sebični, da budu darežljivi jer dolazi više od 300 muhadžira, onih koji će izbjeći i sa svojom vjerom otići iz Meke u Medinu, da dijele svoj imetak kako bi se na taj način islam pomogao. Traži od njih da naređuju dobro i odvraćaju od zla, jer na tome počiva dobro u društvu. Nas je često stid nekome, kada vidimo da čini nešto loše, kazati: “Nemoj to činiti!”, a one koji čine zlo nije stid nas pozivati tome i kazati nam: “Čini zlo!” Traži da se ne osvrću na kritike; musliman i muslimanka, kada znaju da je ono što čine čestito i dobro i da je time Gospodar zadovoljan, ne gledaju desno i lijevo, čine to odani svome Gospodaru i ne osvrću se na kritike. Traži da zaštite vjeru; vjernik i vjernica dužni su zaštititi vjeru i živote ne samo svoje, nego živote onih koji s njima dijele vjeru i onih drugih koji žive uz njih. Život je velika svetinja i Uzvišeni Gospodar dao je svetost svakom životu. Kada je Resulullah, s.a.v.s., završio, ustao je Bera ibn Maurur, r.a., vođa delegacije, vođa hodočasnika iz Medine, onaj koji je primio islam na putu između Medine i Meke. Vidio je kako se muslimani ophode i primio je islam zbog njihova ponašanja, ne zbog ibadeta, ne zbog robovanja i namaza, nego zbog načina ophođenja. Moramo paziti kako se ponašamo prema ljudima, jer je Gospodar dao da Resulullah, s.a.v.s., bude taj koji upotpunjuje najplemenitije ljudske ćudi. Bera ibn Maurur ustao je i rekao: “Allahov Poslaniče, daj ruku da ti damo obećanje!” Sad ibn Ubade, r.a., jedan od prvaka ensarija, stanovnika Medine, upitao je: “Allahov Poslaniče, ako mi tebi poslušni budemo, dijelimo, naređujemo dobro”, i spomenuo je sve što je Resulullah od njih tražio, “šta je to što ćemo mi dobiti!” Resulullah, s.a.v.s., pogledao ga je i odgovorio mu riječima: “Dobit ćete Džennet!”[3]

Ensarije su za svoju odanost Resulullahu, s.a.v.s., dobili njegovo obećanje da će njihova nagrada biti Džennet. Jedan od prisutnih upita: “Allahov Poslaniče, ako te Allah počasti da pobijediš, hoćeš li ti nas ostaviti i otići svome narodu!” Tada je Resulullah, s.a.v.s., rekao: „Ja sam vaš i vi ste moji!”[4] Kao da kaže Resulullah, r, vaša i moja krv je ista, ja sam vaš do kabura. Prilikom oslobođenja Meke, Resulullah, s.a.v.s., u Meki je proveo samo kratak period, a zatim se vratio u Medinu. Nakon jedne od bitaka kada je plijen podijeljen novim muslimanima, a ensarijama, njegovim pomagačima, stanovnicima Medine Resulullah nije dao ništa, neki od njih bili su povrijeđeni i mislili su da se Resulullah, s.a.v.s., vratio svom narodu i da je njih zaboravio. Jedan od njihovih prvaka rekao je Resulullahu, s.a.v.s.: “Neki kažu da si ti opet našao svoj narod i da si nas zaboravio!” Resulullah, s.a.v.s., okupio ih je i kazao im:

أَلَمْ آتِكُمْ ضُلَّالًا فَهَدَاكُمُ اللهُ وَعَالَةً فَأَغْنَاُكُم اللهُ وَأَعْدَاءً فَأَلَّفَ اللهُ بَيْنَ قُلوُبِكُمْ

„Zar vam nisam došao kada ste bili u zabludi pa vas je Allah uputio, zar niste bili slabašni pa vas je Allah ojačao i obogatio, zar niste dušmani jedni drugima bili pa vam je Allah srca ujedinio…”;

i spomenuo im je blagodati koje im je Gospodar dao, a zatim im je rekao:

أَتَيْتَنَا مُكَذَّبًا فَصَدَّقْنَاكَ وَمَخْذُولاً فَنَصَرْنَاكَ وَطَرِيدًا فَآوَيْنَاكَ وَعَائِلاً فَأَغْنَيْنَاكَ

“Vi da hoćete možete kazati da sam vam došao prognan pa ste me zaštitili, napušten pa ste me vi pomogli, protjeran pa ste mi vi utočište pružili i bez imetka pa ste me vi podržali!”

Prenosi se da su u tom trenutku ensarije oborili glave, jer ih je bilo stid dobra koje su učinili. Istinski vjernik i vjernica stide se dobra koje učine, jer se boje da to djelo zbog spominjanja bude poništeno. Tada je Resulullah, s.a.v.s., njima rekao:

أَوَجَدْتُّمْ فيِ أَنْفُسِكُمْ يَا مَعْشَرَ الأَنْصَارِ فيِ لُعَاعَةٍ مِنَ الدُّنْيَا تَأَلَّفْتُ بِهَا قَوْمًا لِيُسْلِمُوا وَوَكَلْتُكُمْ إِلىٰ إِسْلاَمِكُمْ

أَفَلاَ تَرْضَوْنَ يَا مَعْشَرَ الأَنْصَارِ أَنْ يَذْهَبَ النَّاسُ بِالشَّاةِ وَالْبَعِيرِ وَتَرْجِعُونَ بِرَسُولِ اللهِ فيِ رِحَالِكُمْ

“Zar vam je teško, o ensarije, da dunjaluk dajem ovima  kako bi pridobio njihova srca da islam prigle, a vas sam prepustio snazi islama vašeg! Zar niste zadovoljni, o ensarije, da ljudi odvedu ovce i deve, a da se vi vratite sa Resulullahom!?” [5]

Svi su rekli: “Zadovoljni smo da se s nama Resulullah vrati!” Niz njihove su obraze potekle suze. Resulullah, s.a.v.s., gledao je prisutne, tražio je od njih nešto veliko, tražio je njihovu poslušnost, tražio je da se odreknu sebičnosti, tražio je da naređuju dobro i odvraćaju od zla, tražio je da budu predani dobru i da se ne osvrću na kritike drugih, tražio je da po potrebi zaštite Božijeg Poslanika i da zaštite misiju islama.

Na kraju je Esad ibn Zurare, mladić od 23 godine, onaj koji je bio u prvoj delegaciji ensarija iz plemena Hazredž, sačekavši da emocije obuzmu ljude zbog obećanja Resulullaha, s.a.v.s., da je on njihov i da su oni njegovi, rekao: “Stanite, ako hoćete da date prisegu Resulullahu, znajte da se svi ljudi mogu okomiti na vas, da ćete možda morati sa svima zaratiti samo da zaštitite Resulullaha. Nemojte obavezu prihvatiti ako je nećete ispuniti!” Ozbiljan vjernik i vjernica najprije dobro razmisle o svakom odnosu u koji ulaze i neće prihvatiti obavezu koju ne mogu ispuniti. Oni su kazali. “Mi prihvatamo!” I pružili su svoje ruke, požurili su dati prisegu, obećanje Resulullahu, s.a.v.s. Prenosi se da su se natjecali ko će to prije učiniti. Kada su završili s prisegom u tmini noći posljednjeg dana hadžskih obreda, Resulullah, s.a.v.s., rekao im je da sjednu i zatim je porazgovarao s njima o obavezama koje imaju. Podijelio im je zadaće, jer je dolazilo više od 300 muslimana i muslimanki iz Meke u Medinu koje je trebalo zbrinuti. Dok je s njima razgovarao, s jednog brda neko je povikao: “Kurejšije, Kurejšije, eno muslimani i Muhammed hoće da vas napadnu!” U nekim predanjima kaže se da je to bio šejtan koji ih je želio upozoriti, jer je Gospodar dao da Resulullah, s.a.v.s., posveti pažnju organizaciji ovog susreta u tmini noći do najmanjeg detalja. Oni su se izvukli iz svojih šatora kada ih niko nije vidio i sve se dobro završilo. Kada su završili dogovor, Resulullah im je rekao da se vrate u svoje šatore i niko od stanovnika Meke nije znao šta se te noći desilo. Dani hadža su se završili i ensarije su se vratile u Medinu, njih 75 iz plemena Evs i Hazredž. Resulullah, s.a.v.s., dozvoljava svojim ashabima, odanim muškarcima i ženama, da učine Hidžru iz Meke u Medinu, rekavši im:

أُرِيتُ دَارَ هِجْرَتِكُمْ ذَاتُ نَخْلٍ بَيْنَ لاَبَتَيْنِ

“Vidio sam mjesto vašeg preseljenja, zemlja posađena palmama, između dva brežuljka”[6]

Resulullah, s.a.v.s., dozvolio im je i oni su u grupama počeli odlaziti iz Meke. Bilo im je teško jer su ostavljali sve što su imali, svoje imetke i svoje porodice. Ebu Selema i Ummu Selema, imali su sina i oboje su primili islam. Ebu Selema je poveo svoju porodicu na put u Medinu, međutim dok su izlazili iz Meke, njihove su ih porodice zaustavile i nisu im dopustile izlazak. Porodica Ummu Seleme rekla je Ebu Selemi da nju i njezino dijete ne može voditi i da će ih oni zadržati. Ebu Selema je htio poslušati Resulullaha pa je rekao: “Ja moram ići!” Ummu Selema je ostala sa svojom porodicom i djetetom. Na to porodica Ebu Seleme kaže: “Uzeli ste naše dijete!” Željeli su otrgnuti dječaka od njegove majke. Porodica Ebu Seleme s jedne strane, a porodica Ummu Seleme s druge strane stanu toliko razvlačiti dijete između sebe da su mu ruku iz ramena iščašili. Sve je to majka gledala bez mogućnosti da se suprotstavi. Porodica njezina muža odvela joj je dijete, a njezina ju je porodica zarobila u kući ne dopuštajući joj odlazak s mužem u Medinu. Ummu Selema kasnije je ispričala: “Godinu dana izlazila sam iz kuće na ono mjesto gdje su mi oteli dijete i gdje je moj muž otišao od mene, i plakala sam sve dok nije naišao jedan čestiti čovjek, nemusliman, i pitao me zbog čega plačem. Kazala sam mu da želim ići u Medinu i sa sobom povesti svoje dijete.” Tada je on otišao kod porodice njezina muža i nagovorio ih da dijete vrate majci. Doveli su je i on joj je vratio dijete, a zatim je uzeo svoju devu i odveo Ummu Selemu i njezino dijete do Medine. Ummu Selema opisuje tog čovjeka kao najplemenitijeg insana koji sebi nije dozvolio čak ni da je gleda, nego je čuvao čast supruge drugog čovjeka. Čuvati čast obaveza je svakog ljudskog bića. Ona prenosi da kad god bi htio da se odmori, spustio bi devu i okrenuo joj leđa. Nije bilo lahko Ummu Selemi i Ebu Selemi, nije bilo lahko muslimanima u tim danima, nije im bilo lahko, jer su morali otići iz svoje domovine i ostaviti svoj imetak.

Suhejb Rumi nije bio stanovnik Meke nego je u nju doselio i stekao veliki imetak. Kada je krenuo s desecima deva, mnogobošci su ga zaustavili: “Možeš otići, ali imetak ostaje!” On je kazao: “Ako vam ga ostavim, hoćete li mi dati da izađem!” Odgovorili su: “Hoćemo!” Suhejb im je rekao: “Vaš je imetak, uzmite ga!” Rekli su mu: “Hoćemo i devu na kojoj jašeš!” Mislili su da nipošto neće ostaviti svoj imetak, ali njegova želja da posluša Resulullaha, s.a.v.s., bila je jača pa je rekao: “Evo i deva na kojoj jašem!” Tada su mu kazali: “I ogrtač koji je na tebi!” On je rekao: “Evo vam i ogrtač!” Izašao je iz Meke bez ičega. Kada je došao u Medinu, tamo je već bio Resulullah, r, a o njegovoj ćemo Hidžri govoriti u narednim poglavljima. Resulullah, s.a.v.s., rekao je Suhejbu, r.a., čiji je nadimak Ebu Jahja: “Dobitak na trgovini, o Ebu Jahja!” [7] Sve si ostavio radi Allaha, Allah će ti nadoknaditi. Onoga ko Allaha pomogne, onoga ko pomogne Allahovu vjeru, Allah će pomoći.

Hazreti Omer, r.a., bio je među posljednjim ashabima koji su izašli iz Meke. Resulullah, s.a.v.s., organizirao je odlazak tako da je uvijek s jačim muslimanima išla skupina slabijih, kako im mnogobošci ne bi pravili probleme. Hazreti Omer je, za razliku od drugih muslimana, otišao mnogobošcima i kazao im:

مَنْ أَرَادَ أَنْ تَثْكَلَهُ أُمُّهُ وَيُؤْتَمَ وَلَدُهُ وَتَرْمَلَ زَوْجَتُهُ فَلْيَلْقِنِي وَرَاءَ هَذَا الْوَادِي

“Onaj ko želi da mu mati sina izgubi,  djeca siročad ostanu i supruga postane neka me sačeka iza ove doline.” [8]

Naravno, niko nije smio izaći. Hazreti Omer bio je odlučan i odvažan, u njegovu društvu bilo je dvadesetak čestitih muslimana i muslimanki koji nisu bili toliko jaki da sami učine Hidžru. Iako je bio ugledan, uvijek je prihvatao društvo čak i onih koji nisu bili njegova statusa, jer musliman i muslimanka gledaju ljude kroz vrijednosti koje nose, a ne kroz imetak koji imaju ili položaj koji obnašaju. Prisega Resulullahu, s.a.v.s., na Akabi koju su dale ensarije i žrtva koju su učinili muhadžiri ostavljajući svoju domovinu i svoje imetke podsjeća nas na vrlo važnu stvar. Onoliko koliko vjera ima prostora u našim životima toliko se možemo nadati nagradi od Gospodara. Svi gradimo svoj dunjaluk, a zaboravljamo ahiret.

Molim Uzvišenog Stvoritelja da nas počasti da budemo oni koji pomažu vjeru Njegovu, koji grade kuće Njegove, koji dijele onima koji su u potrebi i koji stječu halal opskrbu na svakome mjestu kojim je Gospodar zadovoljan. Molim Uzvišenog Gospodara da nas počasti da takvi u našim životima budemo. Amin!