Hvala Allahu, dž.š., na Njegovim neizmjernim blagodatima. Molimo Ga da nas počasti da ih spoznajemo kroz njihovo trajanje i da nas zaštiti od toga da blagodati spoznamo samo zato što smo ih izgubili. Salavat i selam Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici i vrlim ashabima. Molimo Allaha, dž.š., da živimo kelime-i-šehadet u našim životima, da nas počasti da to budu naše zadnje riječi na dunjaluku i Njegovom milošću i šefa'atom Njegovog Miljenika, s.a.v.s., budemo od stanovnika dženneta.
Ulema je uvijek nastojala ljudima približiti ono znanje koje im je Allah, dž.š., dao. Među prvim generacijama bilo je pravilo:
إِنَّ الْعِلْمَ لَا يَهْلِكُ حَتَّى يَكُونَ سِرًّا.
“Nauka će propasti, tek onda kada se počne skrivati”
To je najveća blagodat, nakon blagodati vjere i toga što nas je Allah, dž.š., stvorio i uputio, a potom vezao naša nasa srca za Sebe i Svoga Miljenika, s.a.v.s. Muhammed, s.a.v.s., je odgajao ljude, kako će djelovati, šta će govoriti, kakve će emocije imati, šta će voljeti, a šta prezirati.
Jedne prilike Poslanik, s.a.v.s., je upitao: “Gdje je ta i ta žena”, koja je imala običaj da čisti džamiju. Kazali su: “Božiji Poslaniče, ona je preselila.” Tada se Muhammed, s.a.v.s., naljutio i kazao: “Zašto me niste obavjestili?” Nakon toga, sabrao je plemenite ashabe, otišli su na mezar toj ženi i klanjali joj dženazu.”[1]
Jedino džamije Allah, dž.š., naziva Svojim kućama. To su naše mirne luke, koje nas odmaraju od dunjaluka koji nas crpi. Čovjek posjeduje insanijjet (ljudskost) kada vodi računa o džamiji, održava je, jača džamije, mektebe i sve sadržaje vezane za nju. Nadamo se da će nas Allah, dž.š., počastiti Resulullahovim, s.a.v.s., šefa'atom kao što je počastio ovu mubarek ženu kojoj je otišao na mezar klanjati dženazu.
Prenosi se da je Omer, r.a., govorio: “Da znam da nekoj ovci na obali rijeke, zbog toga što nisam uredio korito bude nešto, smatrao bih da će me Allah pitati za to.”
Prije tri stotine godina jedan Bošnjak, alim, napisao je knjigu u kojoj kaže da su mu njegovi učitelji govorili: “Ako hoćeš da budeš Allahov odabrani rob, onda četrdeset dana moli Allaha da popravi stanje ummeta, Muhammeda.”
Razmišljajmo o tome šta nam je Allah, dž.š., dao i imajmo na umu da je On u Kur'anu rekao:
وَإِنْ تَعُدُّوا نِعْمَةَ اللَّهِ لَا تُحْصُوهَا.
“Ako budete brojali Allahovu blagodat, nećete je moći nabrojati.”[2]
Ulema kaže da je ovdje spomenuta riječ u jednini: “Allahovu blagodat”. Kada bi smo gledali samo jedan dan koji nam je Gospodar dao ili blagodat zdravlja koja, ako se malo poljulja, osjećamo teret. Kada bi smo brojali samo blagodati vida, shvatili bi koliko nas je Allah, dž.š., počastio. Zbog toga često učimo dovu: “Gospodaru počasti nas da blagodati spoznajemo kroz njihovo trajanje. Sačuvaj nas od toga da neku od blagodati spoznamo samo zato što smo je izgubili.”
Jedanaesti hadis u zbirci imama Nevevija glasi:
عَنْ أَبِي مُحَمَّدٍ الْحَسَنِ بْنِ عَلِيِّ بْنِ أَبِي طَالِبٍ سِبْطِ رَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ َرَيْحَانَتِهِ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُمَا، قَالَ: حَفِظْتُ مِنْ رَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ: دَعْ مَا يُرِيبُكَ إلَى مَا لَا يُرِيبُكَ.
Od Hazreti Hasana, sina Alije, unuka Resulullaha, Allah bio zadovljan sa njim se prenosi da je rekao: “Zapamtio sam od Resulullaha, s.a.v.s.: Ostavi ono što ti je sumnjivo, a uzmi ono što nije sumnjivo.”[3]
U jednoj od predaja ovog hadisa Resulullah, s.a.v.s., je rekao:
دَعْ مَا يَرِيبُكَ إِلَى مَا لَا يَرِيبُكَ ، فَإِنَّ الصِّدْقَ طُمَأْنِينَةٌ ، وَإِنَّ الْكَذِبَ رِيبَةٌ.
“Ostavi ono što ti je sumnjivo, a uzmi ono što ti nije sumnjivo. Jer je istina smiraj, a laž unosi nemir.”[4]
Mudri ljudi kažu da lažov mora imati dobro pamćenje kako bi zapamtio laž, a onaj koji govori istinu, on nema potrebe da pamti šta je rekao, jer govori onako kako jeste. On u svojim prsima nema laži i obmane prema ljudima. Ovaj hadis je posebno značajan zbog toga što živimo u vremenu kada je puno sumnjivih stvari.
Jedan od velikana je rekao: “Najlakše je biti pobožan! Kada posumnjaš u nešto, nemoj to uraditi.” Čim se u čovjeku javlja sumnja, da li je nešto dobro ili nije, to treba ostaviti. Prenosi se da je čovjek kojem je otac radio kod vladara, nakon njegove smrti odbio uzeti nasljedstvo. Upitan je zašto je to uradio, a on je odgovorio: “Ne znam kako je stečeno, to treba biti vakuf muslimanima.”
Resulullah, s.a.v.s., je rekao:
لاَ يَبْلُغُ الْعَبْدُ أَنْ يَكُونَ مِنَ الْمُتَّقِينَ حَتَّى يَدَعَ مَا لاَ بَأْسَ بِهِ حَذَرًا لِمَا بِهِ الْبَأْسُ.
“Rob neće doći na stepen onih koji su Allaha svjesni, dok ne ostavi ono što na prvi pogled nije sumnjivo, iz straha da ne upadne u ono što je sumnjivo.”[5]
Bilježi se da su plemeniti ashabi ostavljali četrdeset halala iz straha da ne upadnu u jedan haram. Hedija je dozvoljena, ali većina ashaba je odbijala poklone od vladara, gledajući na kontekst davanja te hedije.
Jednog sirijskog učenjaka su jednom prilikom odveli u zatvor na ispitivanje. Tada je rekao: “Ja inače sa sobom nosim ćefin, znajte da ću uvijek govoriti samo ono što je istina.”Pitali su ga zbog čega ljudi govore lijepo o pokvarenom vladaru, a on je odgovorio: “Znajte da će vas oni koji sada hvale, sutra kuditi. Ja hoću da vas popravljam, hoću da govorim istinu.”
Ono što nas Resulullah, s.a.v.s., uči u ovom hadisu za sebe veže i određene fikhske propise:
اَلْيَقِينُ لاَ يَزُولُ بِالشَّك.
”Ono što je sigurno, ne može se otkloniti sumnjom.”[6]
Važno
je utemeljiti svoj život na onome što sigurno znamo. Ljudi kažu da vjeruju u
Allaha, dž.š., u Njegovo postojanje i Jednoću, a obavljanjem naših dužnosti,
namaza, pokazujemo da Mu vjerujemo.
Čitav
ljudski život je borba između vjerovanja Allahu i vjerovanja šejtanu.
الشَّيْطَانُ يَعِدُكُمُ الْفَقْرَ وَيَأْمُرُكُمْ بِالْفَحْشَاءِ وَاللَّهُ يَعِدُكُمْ مَغْفِرَةً مِنْهُ وَفَضْلاً.
”Šejtan vam prijeti siromaštvom, a Allah vam kaže, oprostit će vam i povećati će vam.”[7]
Resulullah, s.a.v.s., je rekao:
“Sadaka neće umanjiti imetak čovjeka, ona će ga oplemeniti.”[8]
Prenosi se da su od jednog alima ljudi tražili da im održi predavanje o stanjima srca i čišćenju duše. Započeo je sa “knjigom o kupoprodaji”, a na pitanje prisutnih zašto kupoprodaja, ako je govor o čišćenju srca, odgovorio je: “Možete li se hraniti haramom, a da vam srce bude čisto? Možete li uzimati od ljudi ono što vam ne pripada, a da vam duša bude čista?”
Prvo što moramo naučiti je šta je halal, a šta haram. Tek kada to spoznamo, možemo krenuti prema onome što je dobro za nas na ovome i spas na budućem svijetu. Osnova je da ne činimo kada smo sami ono što nas je stid činiti pred ljudima. Gospodara Uzvišenog se zastidimo kao što se stidimo nekog čestitog čovjeka među nama.
Velikani su na sumnjive stvari gledali očima
onoga ko je oprezan, a to je jedan od razloga što im je Allah, dž.š., dao
bereket u znanju. Prenosi
se da je imam Malik, jedne prilike, idući na sabah-namaz uzeo granu iz ograde
svoga komšije, a potom je vraćajući se sa namaza taj isti štap vratio na to
mjesto. Njegov učenik koji je to sve posmatrao, upitao je: “Zašto si to
vratio, taj čovjek ti ne bi zamjerio? Zna da si to uzeo kako bi se
zaštitio.” Imam mu na to reče: “Zamisli da svako po jedan štap uzme.
Šta bi od ograde ostalo? Znam da će mi on halaliti i vraćam na mjesto odakle
sam uzeo.”
Drugog
velikana su upitali: “Zbog čega ne jedeš sa svojom majkom iz iste posude,
nego čekaš da ona završi, pa onda ti jedeš?” Odgovorio je: “Ostavi
ono što ti je sumnjivo. Strah me da moja ruka ne uzme ono što je njeno oko
zaželjelo.”
Pobožnost se ogleda u mnogo stvari, posebno kroz pitanje halala i harama. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: ”Čuvaj se onoga što je Allah dž.š zabranio i bit ćeš najpobožniji čovjek.”
Bilježi se da je imam Ebu Hanife imao običaj ljudima posuđivati novac. Jedne prilike, sa učenicima je bio u bašći, oni su sjeli u hladu, a imam na suncu. Upitali su ga, zašto neće da sjedne u hlad, jer je to bašća njihovog prijatelja. Odgovorio je: “Posudio sam mu novac, pa neću da sjedenje u hladu njegovog drveta bude zbog toga što sam mu dao novac.” Kada čovjek oplemeni svoj razum, očisti svoj srce i kada mu Gospodar pomogne da mu duša bude plemenita, onda on pomaže ljudima u čestitosti.
Resulullah, s.a.v.s., je imao običaj poljubiti Hasana, r.a., i reći: “Ovaj moj sin je prvak. Allah, dž.š., će preko njega pomiriti dvije velike skupine muslimana.”[9] Nakon smrti Alije, r.a., Hasan je prepustio vlast i odbio ratovati sa Muavijinom vojskom, samo kako bi sačuvao krv muslimana. Po ovome činu ta godina nazvana je “godina džemata.”
Mudžiza Poslanika, s.a.v.s., je u njegovoj rečenici da će pravedna vlast trajati četrdeset godina. Deset godina je vladao Poslanik, trideset godina i šest mjeseci četvorica pravednih halifa i šest mjeseci Hasan.
Resulullah, s.a.v.s., se za Ummet najviše bojao dunjaluka:
وَاللهِ مَا الفَقْرَ أَخْشَى عَلَيْكُمْ وَلَكنِّي أَخْشَى أَنْ تُبْسَطَ الدُّنْيَا عَلَيْكُمْ.
”Ne bojim se za vas siromaštva, nego se bojim dunjalučkih iskušenja.”[10]
Stoljećima su ljudi ubijani zbog vlasti, a Hasana, r.a., su otrovali. Tražio je da bude ukopan pored Poslanika, s.a.v.s., a Aiša, r.a., mu je prepustila svoje mjesto, ali vlasti to nisu dozvolile. Nije želio da se njegovi sljedbenici kose sa vlastima, i oporučio je da ga pokopaju u Bekijji.
Molimo Allaha, dž.š., da ostavimo ono što je
sumnjivo, a da uzmemo ono što nam nije sumnjivo, jer kada god osjetimo da nas
nešto tišti, ostavimo to.
[1] Buhari, 460, Muslim, 956, Ibn Madže, 1528.
[2] En-Nahl, 18.
[3] Tirmizi, 2520, Nesai, 327-328, Ahmed u Musnedu, 1723.
[4] Ahmed u Musnedu, 1685, Hakim u Mustedreku, 7146.
[5] Tirmizi, 2451, Ibn Madže, 4215.
[6] El-Begavi, Šerh es-sunne, tom 1, str. 354.
[7] El-Bekara, 268.
[8] Bezzar, 1302.
[9] Buhari, 2704.
[10] Muslim, 5395, Ibn Madže, 4028.
