Odgoj duše kroz Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sunnet
Ramazanska halka sa dr. hafizom Kenanom Musićem
Uzvišeni Gospodar u Kur’ani kerimu kaže:
وَأَنْ تَصُومُوا خَيْرٌ لَكُمْ ۖ إِنْ كُنْتُمْ تَعْلَمُونَ
“Da postite bolje vam je, kada biste znali.” (Bekare, 184)
Neprocjenjlivo za jednog vjernika i vjernicu jeste povjerenje koje imaju u svoga Gospodara i Stvoritelja. Neprocjenljivo je to jer nas to vodi kroz život. Povjerenje u Uzvišenog Stvoritelja jeste blago koje nikada ne nestaje. U jednoj našoj bosanskoj čaršiji kazali su jednom od ugostitelja koji je odlučio da bude poslušan Gospodaru i da ne služi alkohol: “Kada bi alkohol služio, još bi ti bolje posao napredovao.” On im je odgovorio: “Vjerujem ja vama da bi možda imao više novca, ali vjerujem i Gospodaru koji kaže da je alkohol zlo. Imam veće povjerenje u Boga, pa ću se udaljiti od toga.”
Zamislimo samo jednu porodicu koja je uništena alkoholom koji je osoba prodala, samo da bi ovosvjetsku dobit dobila. Zamisli majku djece koja je bacana pod noge osobe koja je alkoholizirana samo zato što neko nije imao povjerenje u Uzvišenoga Boga! Biti siguran u ono što je kod Gospodara više nego što smo sigurni u ono što je u našem posjedu, jeste suština povjerenja u Uzvišenog Stvoritelja!
Možemo slobodno kazati da je jedan od glavnih kodova imana, vjere u Gospodara, upravo povjerenje u Njega. Osoba koja odluči da posti jer vjeruje da je u postu dobro, svako dobro i za naše tijelo i naše duše i za naše društvo.
Osoba koja stane na namaz i obavi namaz, osoba koja stavi mahramu i pokrije se hidžabom, jer vjeruje da neće biti ni na koji način uskraćena, jeste osoba koja pokazuje da ima povjerenje u Uzvišenog Gospodara. Kada odbijamo novac koji nam se nudi, jer znamo da je sumnjiv, mi to činimo jer imamo povjerenje u Gospodara, da sumnjiv imetak donosi problem u naš život. Kada odbijamo nepravednog čovjeka da budemo u njegovome društvu ili da njemu podršku iskazujemo, odbijamo jer smo svjesni da naše povjerenje u Gospodara mora nadilaziti bilo koji interes koji možda možemo ostvariti preko ljudi.
U teškim trenucima naših života, pogotovo u ramazanu, se toga sjećamo. U teškim trenucima, suština smiraja kojeg vjernik i vjernica osjete jeste povjerenje u Gospodara. On zna zašto nam je nešto dao i On zna zašto nam je nešto uskratio. Jedan od teških trenutaka koji se spominje u Kur’anu za jednu čestitu Allahovu robinju, majku našega Musa’a, a.s., jeste trenutak kada joj Gospodar kaže:
وَأَوْحَيْنَا إِلَىٰ أُمِّ مُوسَىٰ أَنْ أَرْضِعِيهِ ۖ فَإِذَا خِفْتِ عَلَيْهِ فَأَلْقِيهِ فِي الْيَمِّ وَلَا تَخَافِي وَلَا تَحْزَنِي ۖ إِنَّا رَادُّوهُ إِلَيْكِ وَجَاعِلُوهُ مِنَ الْمُرْسَلِينَ
“I mi nadahnusmo Musaovu majku: ‘Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi čemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti.” (Kasas, 7)
Zamislimo srce majke koja vidi faraonovu vojsku koja ubija djecu i možda misli, ako skloni svoje dijete, da će biti bezbjedno. S druge strane Gospodar joj kaže: “Kada se prepadneš za svoje dijete, baci ga u rijeku. Stavi ga u kolijevku…” Zamislite koje povjerenje je trebala imati ta čestita žena! Koliko je samo trebala vjerovati Gospodaru i koliko je trebala imati povjerenja u Njega da to učini svome djetetu. Kao kada osoba iskoči iz aviona čvršto vjerujući da padobran koji nosi na svojim leđima jeste tako napravljen i tako dizajniran da garantuje bezbjedno spustanje na Zemlju, tako i vjernik mora imati povjerenje da je Gospodar koji sve zna i koji je Najmudriji kroz svoju vjeru svima nama dao ono što će nas činiti sretnim i zadovoljnim na oba svijeta! Nemoguće je poslušati dragoga Gospodara i biti nesretan!
Možda je pravi razlog stanja ummeta islama što upravo nemamo dovoljno povjerenja u Gospodara. Odazivamo se u onim stvarima koje nas nefs, naši prohtjevi lahko private. Međutim, u onim stvarima gdje treba uložiti trud i napor, ne čitamo Kur’an i ne izučavamo sunnet sa potpunim povjerenjem da je to istina koja nas vodi ostvarivanju ciljeva i na ovome svijetu i zadovoljstva Gospodara na budućem.
Onaj ko sumnja, kaže ulema, neće uspjeti! Sumnjaj dok tražiš, ali kada nađeš i kada spoznaš, tada se drži dobro toga. Čitava vjera može stati u jednu rečenicu: “Imam povjerenje u Boga.” Postit će onaj ko ima povjerenje u Boga, klanjat će namaz, davati sadaku, činiti dobročinstvo onaj ko ima povjerenje u Gospodara!
Možda je glavna karakteristika prve generacije muslimana i muslimanki, generacije koju je odgojio Božiji Poslanik, Muhammed, s.a.v.s., jeste da su uprkos slabosti, potlaćenosti i siromaštvu imali bezgranično povjerenje u Gospodara. Njemu su se odazvali, jačali se, organizirali se, radili i sticali da bi na kraju predvodili čovječanstvo u vrijednostima gotovo deset stoljeća!
Uzvišeni Gospodar kaže:
وَمَنْ أَصْدَقُ مِنَ اللَّهِ قِيلًا
“A čije su riječi od Allahovih istinitije?!” (Nisa, 122)
Samo, da li ćemo to čuti? U predajama se kaže: “Neće rob ili robinja Allahova ostaviti nešto radi Njega, a da Allah neće zamijeniti za ono što je za njega ili nju bolje.” Ostavi vezu koja je haram, uspostavljaj onu vezu koja je halal! Ostavi novac koji je haram ili koji je sumnjiv. Ostavi položaj koji ti se nudi u kojem moraš svoju vjeru izložiti, ne daj Bože, riziku! Čestiti Allahovi robovi su uvijek molili, i u ramazanu to je dova koja nas treba pratiti: “Gospodaru, Ti meni proberi ono što je za mene dobro.” Možda nam Gospodar nekada dadne, a onda nam nešto uskrati i možda nam nešto uskrati, pa nam onda dadne. Niti je uskraćivanje pokazatelj Njegove srdžbe, niti je darivanje pokazatelj neke počasti! Povjerenje jesu, između ostalog, i naše riječi kada smo u nedoumicama: “Gospodaru, molim te, Ti meni odaberi ono što je za mene dobro.”
Jedan mladić, hafiz Kur’ana, je bio slijep. Pitali su ga: “Kako se osječaš, ipak ti je uskraćena blagodat vida?” On je kazao: “Meni je Allah dao počast, jer je On mene uskratio za jednu blagodat, a dao mi je mnoge druge. Dao mi je blagodat da sam naučio Kur’an napamet. Moje oči nisu u Kur’an pogledale, ali je moje srce Kur’an zapamtilo.”
Resulullah, s.a.v.s., je hazreti Ebu Bekru kazao u pećini dok su se krili od svojih neprijatelja: “O Ebu Bekre, šta misliš o dvojici kojima je Allah treći?” Zapamti da nikada nisi sam! Zapamti da je Gospodar sa tobom sve dok si ti Njemu onako kako On od tebe traži da budeš! Uzvišeni kaže:
فَلَا وَرَبِّكَ لَا يُؤْمِنُونَ حَتَّىٰ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لَا يَجِدُوا فِي أَنْفُسِهِمْ حَرَجًا مِمَّا قَضَيْتَ وَيُسَلِّمُوا تَسْلِيمًا
“Tako mi tvoga Gospodara, neće vjerovati, istinski vjerovati, dokle god tebe ne uzmu za mjerilo, Božiji poslaniče, tvoj sunnet, tvoj stil života, a onda nikakvu tjeskobu ne pronalaze u onome što primjenjuju.” (En-Nisa, 65)
U svemu nam treba biti mjerilo Božija objava, u svemu nam mjerilo treba biti sunnet, stil života Božijeg Poslanika, s.a.v.s. On je naše mjerilo! Svi se ljudi mogu ogledati u ogledalu Kur’ana i sunneta. Posebno je bitno kazati da je povjerenje vezano za suštinu onoga što imamo, a to su naši životi. Ne smiju se vjernik i vjernica izlagati riziku eksperimentisanja sa vlastitim životom, jer nijedan dan, nijedna sedmica, nijedan mjesec, nijedna godina, ma nijedan trenutak života se ne može vratiti nazad kada ga potrošimo na onaj način na koji Gospodar nije zadovoljan.
Na kraju, ako vjerujemo uistinu u Uzvišenog Boga, Sveznajućeg, onog koji je Najmudriji, bitno je također da Njemu vjerujemo. Kada nam ljekar kaže da nešto činimo, mi to činimo u nastojanju da sačuvamo naše zdravlje. Imajmo povjerenja u Gospodara i Stvoritelja svega na nebesima i na Zemlji. Onoga koji zna šta je za nas najbolje i znajmo da je povjerenje u Uzvišenog Gospodara blago koje nikada ne nestaje!
