Pouke poraza u Bici na Uhudu

Zahvala pripada Uzvišenom Stvoritelju. Molimo Ga najvećim imenom Njegovim da nas počasti srcima u kojima će biti dobro. On je Taj Koji Sebi odabire najčišća srca. Neka je salavat i selam na Muhammeda, posljednjeg Božijeg poslanika i Njegova miljenika. Gospodaru, počasti nas korisnim znanje i pomozi da znanje u djelo pretočimo. Ne dozvoli, najvećim Te imenom molimo, da budemo od robova Tvojih koji su se od Tebe udaljili.

Govorili smo o Bici na Uhudu, govorili smo o teškim trenutcima kroz koje je Resulullah, s.a.v.s., prošao. Zapitajmo se, čime se muslimani bore protiv svojih neprijatelja. Mi se protiv svojih neprijatelja borimo svojom pokornošću Gospodaru i nepokornošću naših neprijatelja Gospodaru. Ako se s njima izjednačimo, onda će sigurno oni nas pobijediti. Koliko su se ashabi Resulullaha, s.a.v.s., žrtvovali u Bici na Uhudu svjedoči nam i hazreti Ummu Amara Nuseiba, kćerka Kaba, koja je štitila Resulullaha, s.a.v.s., svojim tijelom i stajala ispred onih koji su napadali govoreći da ona ne dā da se priđe Resulullahu, s.a.v.s. Jedan od mušrika toliko je udario hazreti Ummu Amaru da joj je koža pukla toliko da se vidjela kost na ruci. Tada je njezin sin Amar prišao da joj pomogne, a ona ga je okrenula i rekla mu da štiti Resulullaha, s.a.v.s. Mi muslimani i muslimanke moramo štititi Resulullaha, s.a.v.s., time što ćemo štititi svoje porodice, što ćemo štititi svoju odanost Gospodaru. Poraz izvire iz srca nemarnih, jer se tridesetak strijelaca udaljilo od Resulullahove, s.a.v.s., naredbe, što je bio uzrok poraza muslimana na Uhudu.

Kakvo je bilo psihološko stanje muslimana nakon Uhuda? Zamislimo koliko je bilo teško vratiti se u Medinu; 70 plemenitih ashaba, među njima i hazreti Hamza, ostali su ležati na Uhudu. Iz Sire Resulullaha, s.a.v.s., učimo kako podnijeti teške situacije, kako podnijeti iskušenja i neuspjehe. Jednom prilikom Resulullah, s.a.v.s., bio je na Uhudu nakon bitke zajedno s Ebu Bekrom, r.a., Omerom, r.a., i Osmanom, r.a. Tada se brdo Uhud zatreslo; učenjaci smatraju da je to bilo od radosti što je na njemu Resulullah. Resulullah, s.a.v.s., dotakao je tlo i rekao:

أُثْبُتْ أَحُدٌ فَمَا عَلَيْكَ إِلاَّ نَبِيٌّ وَ صِدِّيقٌ وَ شَهيِدَانِ

“Smiri se, Uhude, na tebi su poslanik, Sidik (mislio je na Ebu Bekra) i dva šehida (što je mudžiza Resulullaha, s.a.v.s., jer su hazreti Omer i hazreti Osman kasnije preselili kao šehidi).”[1]

U drugom predanju Resulullah, s.a.v.s., govori:

أُحُدٌ جَبَلٌ يُحِبُّنَا وَنُحِبُّهُ

“Brdo Uhud nas voli i mi volimo njega.”[2]

Resulullah, s.a.v.s, ne dozvoljava da musliman i muslimanka svoj poraz vezuju za bilo koje mjesto; zemlja je Allahova, On daje pobjedu kome hoće.

Svi se neprijatelji ujedinjuju protiv muslimana, Kurejšije, munafici, jevreji s kojima su muslimani sklopili ugovore, unosi se sumnja u način odlučivanja kod muslimana, jer se Resulullah, s.a.v.s., za razliku od plemena koja slušaju svoje starješine, savjetuje sa svojim ashabima i znamo da je izašao iz Medine na Uhud zato što je poslušao savjet mlađih ashaba. Uzvišeni Gospodar kur’anskim surama odgaja muslimane. Objava koja je tada dolazila Resulullahu, s.a.v.s., liječila je sumnje koje su neprijatelji ubacivali. Sura Alu Imran govori i o Bici na Uhudu, pa Gospodar kaže Resulullahu, s.a.v.s.:

وَشَاوِرْ‌هُمْ فِي الْأَمْرِ‌

S njima se savjetuj u stvarima, u poslovima i u odlukama![3]

U savjetovanju je bereket, a onda dolazi kur’anski ajet:

أَوَلَمَّا أَصَابَتْكُم مُّصِيبَةٌ قَدْ أَصَبْتُم مِّثْلَيْهَا قُلْتُمْ أَنَّىٰ هَـٰذَا 

Zar kada vas je zadesila nedaća, a vi ste duplo toliko svoje neprijatelje porazili...[4]

U Bici na Bedru ubili su 70 neprijatelja, a 70 zarobili;

قُلْتُمْ أَنَّىٰ هَـٰذَا قُلْ هُوَ مِنْ عِندِ أَنفُسِكُمْ إِنَّ اللَّـهَ عَلَىٰ كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ‌

Odakle ovo, odakle poraz na Uhudu? Reci, to je od vas samih![5]

Vjernik i vjernica najviše se boje svoga grijeha prema Gospodaru, jer znaju da taj grijeh može rezultirati lošim stvarima u njihovu životu. Uzvišeni Gospodar poučava ummet da je pobjeda i da je pomoć od Gospodara. Sura Alu Imran liječi rane ummeta, jer kada je Resulullah, s.a.v.s., pritisnut tim događanjima, Uzvišeni Gospodar objavljuje mu ajet:

فَبِمَا رَ‌حْمَةٍ مِّنَ اللَّـهِ لِنتَ لَهُمْ وَلَوْ كُنتَ فَظًّا غَلِيظَ الْقَلْبِ لَانفَضُّوا مِنْ حَوْلِكَ

Allahovom milošću ti si prema njima blag, Muhammede, a da si ti bio osoran i grub…![6]

Gospodar nas uči kako prema ljudima trebamo biti otvorenog i čistog srca:

وَلَا تَهِنُوا وَلَا تَحْزَنُوا وَأَنتُمُ الْأَعْلَوْنَ إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ

Nemojte se kolebati, niti se žalostiti, vi ćete zaista pobijediti ako ste vjernici![7] 

Resulullah, s.a.v.s., sutradan, odmah nakon Bitke na Uhudu, nalaže da ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, izađe u borbu i krene sa njim, te da ne izađe niko drugi osim onih koji su bili na Uhudu! To je ona već spominjana inicijativa u dobru. Naučimo od Resulullaha, s.a.v.s., da smo mi ti koji vučemo ljude prema dobru, nažalost, puno je onih koji nas vuku lošim stvarima. Svi su kazali: “Izlazimo s tobom, Allahov Poslaniče!” Šesto trideset plemenitih ashaba izlazi, čak ni ranjeni nisu htjeli izostati. Dosta je kritike prema ljudima, trebamo djela, trebamo svojim ponašanjem pokazati ljudima kako je inicijativa u dobru princip života Resulullaha, s.a.v.s. Resulullah nas svojim izlaskom odmah nakon Uhuda uči da neprijateljima ne dozvolimo, kada osjete da su nas pobijedili, da im taj osjećaj ostane nepomućen. Moramo izaći pred neprijatelja, nema ništa bez cijene, a cijena Dženneta jeste odanost Gospodaru i žrtvovanje za misiju vjere. Osjećaj koji trebamo imati za vjeru mora biti jači od osjećaja koji nas obuzme prema dragoj osobi kada je ugrožena. Onako kako otac i majka strahuju nad djetetom, tako bi ummet Muhammeda, s.a.v.s., trebao strahovati za svoju vjeru. Misija je to prenošenja vrijednosti sljedećim generacijama.

Kada je Resulullah, s.a.v.s., izašao na mjesto Hamra el-Esed nedaleko od Medine, mušrici su poslali nekoga da ih uplaši. Kada je on došao Resulullahu, s.a.v.s., i rekao mu kako su se Kurejšije spremile i samo što se nisu obrušile na njih, Resulullah, s.a.v.s, izveo ga je pred mudžahide i proučio im upravo objavljen kur’anski ajet:

الَّذِينَ قَالَ لَهُمُ النَّاسُ إِنَّ النَّاسَ قَدْ جَمَعُوا لَكُمْ فَاخْشَوْهُمْ فَزَادَهُمْ إِيمَانًا وَقَالُوا حَسْبُنَا اللَّـهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ

Oni koji kada im se kaže: ‘Zaista su se ljudi iskupili da vas poraze, pa se vi njih bojite, pa se vi ljudi bojite njima se tada vjerovanje povećalo oni su tada rekli: ‘Allah nam je dovoljan i divan li je On zaštitnik!’[8]

Resulullah, s.a.v.s., sa svoje strane šalje jednog od vjernika iz plemena Huza, zvao se Mabed: “Idi i prepadni ih!” Kada je Mabe došao kod Ebu Sufjana, rekao je: “Došao sam od muslimana, a oni su se iskupili i žude da vas poraze, broj im je puno veći nego što je bio na Uhudu!”[9]

To je bila mudrost Resulullaha, s.a.v.s., vođena Objavom, ona nije proizvod ljudskoga genija, ali nas uči da čovjek vjernik i vjernica trebaju ulagati napor kako bi na svaki mogući dozvoljeni način došao do svoga cilja. Vrijednost muslimana i muslimanke jeste u tome da oni ostvaruju svoje ciljeve poštujući svoje principe. Puno je onih koji ostvare svoj cilj, a pri tome sruše principe. Sve što se dešavalo poslije Bitke na Uhudu bilo je vrlo teško i Resulullah, s.a.v.s., s time se nosio zajedno s prvim muslimanima.

Halid ibn Sufjan, jedan od poglavica nevjerničkih plemena, bio je veoma žestok neprijatelj Resulullaha, s.a.v.s., sakupio je plemena, ali Resulullah, s.a.v.s., tome nije pridavao pažnju. On uči svoj ummet da se uvijek mora fokusirati na ono što je glavno, onaj ko se stalno okreće, neće stići do svog cilja. Svako sebi treba postaviti cilj, završiti fakultet, zaposliti se, hajirli se oženiti ili udati, stjecati halal opskrbu, i taj cilj treba biti pred njim uz iskren nijet da se to čini radi Gospodara. Resulullah, s.a.v.s., morao je riješiti problem ali nije želio sve muslimane okrenuti prema Halidu ibn Sufjanu. Zvao je jednog od ashaba, Abdullaha ibn Unejsa, diverzanta koji je imao 27 godina, i rekao mu: “Abdullah, ti ćeš otići kod Halida i riješit ćeš se njega, ubit ćeš ga!”[10] Abdullah upita: “Allahov Poslaniče, opiši mi tog našeg neprijatelja!” Resulullah, s.a.v.s., kaže mu: “Kada ga vidiš, sjetit ćeš se šejtana!” Abdullah ibn Unejs prenosi: “Otišao sam sām među plemena. Prije nego što sam pošao, uzeo sam od Resulullaha, s.a.v.s., dozvolu da ga mogu po zlu spomenuti kako bi me prihvatili u svoje društvo. Kada sam među njih došao, toliko sam govorio protiv muslimana da me Halid ibn Sufjan uzeo za svog tjelohranitelja. Te dane koje sam proveo među njima namaz sam klanjao išaretom. Kada sam se osamio s Halidom, vođom nevjernika i tih plemena koja su se sakupila da se bore protiv Resulullaha, uzeo sam sablju i ubio ga. Tri sam se noći krio u brdima.” 

Razmislimo, šta se od nas traži? Hazreti Abdullah, r.a., sam je izašao da se bori s neprijateljem i da spasi desetke i stotine života muslimana, ali i onih drugih, jer su se ova plemena nakon što je njihov vođa ubijen razišla i nisu više nepravdu činila. Šta se od nas traži? Traži se da svoju misiju ispunimo na najbolji način, da ono u čemu smo u ovom trenutku, u svom obrazovanju, u svom poslu, u svojim životnim zadaćama budemo od onih koji žive stilom življenja Muhammeda, s.a.v.s.

Kada se Abdullah vratio, Resulullah, s.a.v.s., rekao mu je:

“Abdullah, dobit ćeš od mene nagradu!” Hazreti Abdullah je očekivao nešto veliko. Resulullah, s.a.v.s., ušao je u svoju sobu, koja je bila uz samu džamiju, i izašao s jednim malim štapom. Hazreti Abdullah upita Resulullaha, s.a.v.s.: “Allahov Poslaniče, zar ovo!” Na to mu Resulullah, s.a.v.s., kaže: „Abdullah, ovo je da te prepoznam na Sudnjem danu” Abdullah, r.a., prenosi: “Ništa mi na dunjaluku nije bilo draže od tog štapa. Nikada ga iz svoje ruke nisam ispuštao, nikada nisam iz kuće izašao, a da ga nisam sa sobom ponio i rekao sam, kada me u kabur spuste, neka pored mene bude taj štap.”[11]

Sve što se dešavalo nakon Bitke na Uhudu govorilo je o tome koliko je opasno kada se neka skupina muslimana ne odazove svome Gospodaru. Neka su plemena tražila ljude koji će njihove pripadnike poučiti islamu. Došlo je jedno pleme i između njega i Resulullaha, s.a.v.s., sklopljen je ugovor. Resulullah im je poslao šest ashaba, među njima hazreti Merseda, koji je bio vođa, i hazreti Hubejba ibn Adija. Kada su došli u to pleme, oni su ih zavezali, jer je to traženje nekoga da ih pouči islamu bilo samo varka da se pleme domogne ashaba i da ih proda Kurejšijama. Dok su se ashabi borili da ih pleme ne zaveže, trojica su odmah preselili kao šehidi. Cilj vjernika i vjernice jeste da ispune svoju misiju, a biti šehid na tom putu samo je cijena koju smo spremni platiti, a nikako nije samo sebi cilj. Hazreti Merseda i Hubejba ibn Adija, r.a., mušrici su prodali Kurejšijama. Hazreti Merseda su ubili, a jedan od ove šesterice bio je hazreti Asim ibn Sabit. Mušrici su čuli da jedna žena u Meki želi Asima radi osvete, jer je on ubio njezina oca u Bici na Bedru. Nakon što su ubili Asima, Dragi Gospodar je na njegovo tijelo spustio pčele i bumbare kako bi ga prekrili i na taj način zaštitili njegovo tijelo od masakriranja. Kada damo svoj maksimum i uložimo napor, Dragi Gospodar otvara nam vrata. Nakon što su bumbari i pčele prekrili njegovo tijelo, oni ga nisu mogli osakatiti, zapravo su željeli uzeti njegovu lobanju, jer se ona žena zaklela da će piti iz njegove lobanje. Dragi Gospodar dao je da se te noći spusti obilna kiša koja je u poplavi odnijela njegovo tijelo. Hazreti Asim, t, je izašao na Božijem putu da nekoga pouči vjeri, da nekome prenese vrijednosti čednosti i čestitosti, da nekoga pouči Kur’anu.[12] Neka naše kuće ne budu kaburi, neka naše kuće ne budu mezari, neka se u našim kućama sastaju ljudi koji će zajedno učiti Kur’an i koji će se poučavati Allahovoj vjeri.

Hazreti Hubejba, jednog od šesterice zarobljenih, odveli su u Meku i nisu ga htjeli ubiti tokom časnih mjeseci, nego su čekali da časni mjeseci prođu. Lažna pobožnost kod mnogobožaca, čuvajmo se lažne pobožnosti. Mušrici ubijaju potpuno nedužnog čovjeka, a neće to da učine u mjesecima koji se zovu svetim. Isti je slučaj s nama, ne dozvolimo da samo posebni mjeseci bude posuda u kojoj ćemo činiti dobro, a ostali dani godine žedni su, zovu nas da učinimo dobro. Hazreti Hubejb, r.a., je bio zavezan, a čuvala ga je jedna žena. Zamolio ju je da mu dadne britvu kako bi se uredio i ona mu je dala. Hazreti Hubejb je bio izrazite fizičke ljepote. U njezinom nemaru dijete joj se izvuklo i došlo kod hazreti Hubejba dok je britva bila u njegovoj ruci i dijete se zaigralo s njim. Kada je majka to vidjela, mislila je da će joj Hubejb ugroziti dijete. Hazreti Hubejb ju je upitao: “Je li te strah!” Ona je klimnula glavom sa suzama u očima. On joj je kazao: “Tako mi Allaha, ja mu nikada ne bih ništa nažao učinio!” To su ashabi Resulullaha, s.a.v.s., to su iskreni borci, mudžahidi, oni čuvaju hurmet žena, djece, starijih i nemoćnih. Kada istinski čestiti ratuju, zna se da se čast žena, životi djece i nemoćnih čuvaju. Takav treba biti mudžahid, to je onaj koji se bori na Allahovu putu, to je onaj koji se na tom putu sprema za borbu spominjanjem Allaha, učenjem o vjeri, učenjem o smislu borbe, a smisao borbe jeste sloboda.

Hazreti Hubejb je pustio dijete. Žena je kazala: “Tako mi Gospodara, vidjela sam ga kako jede grožđe, a tada u Meki nigdje nije bilo grožđa!” Primila je islam, a uzrok njezina primanja islama bio je taj što je vidjela zarobljenog muslimana. Nakon što su prošli sveti mjeseci, mnogobošci iz Meke izveli su hazreti Hubejba i počeli ga zlostavljati. Tada je Ebu Sufjan, vođa mekanskih mnogobožaca, rekao: “Hubejbe, bi li volio da je sada Muhammed na ovome mjestu, a da si ti siguran sa svojom porodicom!” Hazreti Hubejb, r.a., je odgovorio: “Tako mi Gospodara, ne bih volio da Muhammeda ni trn u njegovoj kući ubode samo da bih ja bio siguran, pa kako onda da volim da on bude na ovome mjestu!” Kada je Ebu Sufjan to čuo, kazao je: “Tako mi Gospodara, nisam vidio da iko voli nekoga kao što Muhammedovi ashabi vole Muhammeda!” Vjernik i vjernica moraju imati stav; ako nemamo stav, onda nas ljudi ne poštuju i ne uvažavaju, jer naša vrijednost mora biti potkovana stavom. Ja svoju vrijednost štitim, ja je prvi poštujem i tražim od drugih da je poštuju. Kada je Ebu Sufjan vidio njegov stav, upitao ga je: “Želiš li nešto?” On odgovori: “Dozvolite mi da klanjam dva rekata.” Hazreti Hubejb je bio prvi koji je klanjao dva rekata pred pogubljenje. Uzeo je abdest i brzo klanjao dva rekata, a zatim im je rekao: “Da nemam bojazan da ćete reći kako sam se prepao pa zato oduljio namaz, ja bih ovaj namaz oduljio!” Zatim je podigao svoje ruke i proučio dovu u kojoj je rekao: “Gospodaru, sve ove koji će mene ubiti Ti ubij i ni jednog od njih ne ostavi!”[13] Čuvajmo se dove mazluma i dove onoga kome je nepravda učinjena. Najprije se čuvajmo nepravde kako uopće ne bi došlo do te dove. Hazreti Seid ibn Amir, r.a., je prenio: “Bio sam prisutan i Allah me uputio nakon toga, ali s vremena na vrijeme mene uzme padavica. Kada me pitaju zbog čega, kažem im da sam siguran da me pogodila dova hazreti Hubejba!” Čuvajmo se nepravde, jer je nepravda tmina na Sudnjem danu.

Četvrte godine po Hidžri Resulullah, s.a.v.s., poslao je 70 daija, učitelja, plemenima u Nedžd, pod vođstvom Hirama ibn Melhana, jednog od plemenitih ashaba. Svi su bili pobijeni, ta su ih plemena ubila jer su se pretvarala da žele naučiti o islamu. Hazreti Hirama, dok je govorio plemenima, s leđa je kopljem ubo čovjek po imenu Džebar tako da je koplje izašlo na njegov stomak. U tom je trenutku hazreti Hiram rekao:

فُزْتُ وَرَبِّ الْكَعْبَةِ

“Pobijedio sam, tako mi Gospodara Kabe!”[14]

Džebar kaže: “Otišao sam kod Muhammeda i pitao ga, šta je pobijedio, u čemu je pobijedio?” Resulullah, s.a.v.s., odgovorio mu je da je dobio Džennet kroz misiju pozivanja i poučavanja. Hazreti Resulullah, s.a.v.s., poslao je njih 70 i svi su bili pobijeni. Okružila su ih plemena i pobili 70 daija samo da bi ugodili Kurejšijama. Sve su to posljedice poraza na Uhudu. Plemena koja su od ranije imala ugovore s Resulullahom, s..a.v.s., sada su kršila te ugovore zbog jednog poraza. Resulullah, s.a.v.s., mjesec dana dovio je Gospodaru, moleći Ga da kazni ova plemena, a onda je Gospodar objavio:

لَيْسَ لَكَ مِنَ الْأَمْرِ‌ شَيْءٌ أَوْ يَتُوبَ عَلَيْهِمْ أَوْ يُعَذِّبَهُمْ فَإِنَّهُمْ ظَالِمُونَ

Tebi, (Poslaniče), ne pripada ta odluka da li će ih Allah kazniti ili im oprostiti! Oni su zaista nasilnici.[15] 

Nemojmo suditi ljudima, mi ne znamo kakav će čiji kraj biti. Onaj ko zna da je njegov kraj u rukama Gospodara, hoće li preseliti kao vjernik ili vjernica, nikada se ne oholi i ne sudi ljudima. Resulullah, s.a.v.s., prestao je doviti protiv njih. Te godini također se desilo da je pleme Benu Nedir pokušalo ubiti Resulullaha, s.a.v.s. Nagovorili su jednog od svojih pripadnika da baci kamen s kuće na Resulullaha, s.a.v.s. Hazreti Džibril je obavijestio Muhammeda, s.a.v.s., o tome i to je bila mudžiza. Iako su bili stanovnici Medine zajedno s muslimanima, prevarili su i pokušali ubiti Resulullaha, s.a.v.s. Nakon što se Resulullah, s.a.v.s., uvjerio da pleme Benu Nedir sarađuje s Kurejšijama, naredio im je da napuste Medinu, kazavši im: “Nećete stanovati u Medini sa mnom!” Upitali su ga: “Allahov Poslaniče, možemo li iznijeti svoj imetak?” To im je Resulullah, s.a.v.s., dozvolio, međutim, Abdullah ibn Ubejj, vođa munafika, naredio je plemenu Benu Nedir da ostanu, rekavši: “Ja ću vas štititi!” Onda ih je Resulullah, s.a.v.s., opsjedao petnaest dana i konačno su napustili Medinu.[16] U tom je periodu objavljena zabrana alkohola, a s alkoholom su najviše trgovali jevreji. Kada je objavljen ajet da je alkohol nečista i prezrena stvar, ashabi Resulullaha su ga ostavili. Dakle, zabrana alkohola dolazi četvrte godine po Hidžri nakon što su se muslimani čvrsto odgojili u vjeri svoga Gospodara.

Treba spomenuti još jedan događaj iz tog perioda. Resulullah, s.a.v.s., odlazi tri stotine kilometara na jedan vojni pohod koji je bio toliko težak da su plemenitim ashabima počeli otpadati nokti s nogu. Šesterica su se mijenjala na jednoj devi. Taj se pohod zvao Zatul Rika – bitka u kojoj su ashabi morali svoje noge povezivati jer su bile izranjavane. Plemena protiv kojih je Resulullah, s.a.v.s., krenuo, koja su se okupila da napadnu Medinu, razbježala su se i nije došlo do bitke.[17] Jedne večeri desio se događaj koji nam govori o vrijednosti posljednje trećine ramazana. Resulullah, s.a.v.s., ostavio je hazreti Amara ibn Jasira i hazreti Abada ibn Bišra, r.a., da drže stražu i čuvaju muslimane. Hazreti Abad je rekao Amaru: “Hoćeš li ti da stražariš prvi dio noći ili drugi?” Amar je rekao: “Ja ću drugi!” Abad je stražario prvi dio noći. Pomislio je ako već stražarim, mogu gledati u pravca iz kojeg može doći neprijatelj i u isto vrijeme klanjati noćni namaz. Ne dozvoljava da mu izmakne vrijednost noćnog namaza. Učio je suru Kehf kada je doletjela neprijateljska strijela koja ga je pogodila u ruku. On ju je izvukao ne prekidajući namaz. Doletjela je i druga strijela, pa je on pomislio da neprijatelj navaljuje te je probudio Amara. Amar ga upita: “Zašto me nisi odmah probudio?” Hazreti Abad, r.a., odgovori: “Učio sam suru Kehf. Draže mi je da mi duša iz tijela izađe nego da je prekidam!”[18]

Molim Uzvišenog Gospodara da nas počasti time da čuvamo noćni namaz, a posebno u odabranim vremenima. Molim Gospodara da to od nas primi i da nas počasti da budemo među onima koji će na Sudnjem danu biti proživljeni s potpunom svjetlošću. On je naš Gospodar i dovoljan nam je zaštitnik. Amin!

---