Odgoj duše kroz Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sunnet
Ramazanska halka sa dr. hafizom Kenanom Musićem
Uzvišeni Gospodar u Kur’ani kerimu kaže:
وَعِبَادُ الرَّحْمَٰنِ الَّذِينَ يَمْشُونَ عَلَى الْأَرْضِ هَوْنًا
”Robovi Milostivog, robovi Allaha, dž.š., su oni koji hode po zemlji skromno, hode po zemlji ponizno.“ (El-Furkan, 63)
Robovanje Uzvišenom Allahu usko je vezano za poniznost. Koliko je ova osobina bitna govori nam i hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.s., u kojem on kaže: “Neće uči u džennet, onaj u čijem srcu bude koliko trun jedan, najmanji trun oholosti. Jedan od plemenitih ashaba je upitao: ‘Božiji poslaniče, ja volim da mi je odjeća lijepa, da mi je obuća lijepa.’ Tada je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Nije to oholost. Allah je lijep i voli ljepotu. Oholost je odbijati istinu i ljude ponižavati.’”
Onaj ko živi sunnetom, stilom života Božijeg poslanika, s.a.v.s., najprije je ponizan i čestit Allahov rob. On se ne oholi, on se ne uzdiže. On ne hodi nadmeno. Jedna od osobina vjernika koju Gosodar spominje u Kur’anu jeste: ”Oni su ponizni prema vjernicima”, kada vidiš osobu koja je gorda, nadmena, znaj da je to osoba koja mora preispitati svoj odnos prema Gospodaru najprije. Pečat svih poslanika, Muhammed, s.a.v.s., onaj koji je uzor poniznim ali i uzor ponosnim, vjernik i vjernica su ponosni i ponizni, oni su dostojanstveni.
Poslanik je bio toliko ponizan i toliko ponosan i toliko dostojanstven da je bolesne obilazio, da je pratio umrle, dženaze ispraćao. Znao je rob, čovjek koji u to vrijeme nije bio slobodan, zaustaviti Božijeg Poslanika, a Resulullah, Muhammed, s.a.v.s., bi njega tretirao kao svakog drugog čovjeka. Kada ga je neko pozvao da mu bude gost, Božiji Poslanik, s.a.v.s., bi se odazivao. On bi bio na usluzi svojim ukućanima, hranio bi svoju devu. Rukovao se sa ljudima bili oni imućni ili siromašni. Nosio je sam svoje stvari. Čak, kada ga pozovu na šaku suhih hurmi, govorio je: “Ja ću doći”, ne bi odbijao poziv, ma ko ga pozivao. Osmjeh mu je bio na licu, a oči su mu uvijek bile ispunjene iskrenim pogledima. Njegovi učenici, oni na koje je prenio ove vrijednosti, bili su također takvi.
Omer, r.a., drugi halifa svih muslimana je uzeo veliku posudu za vodu, pa ga pitaju: “Ti si halifa svih muslimana, namjesnik Božijeg poslanika, zašto ti to nosiš?” On je tada odgovorio: “Oholost me napala, došla mi jedna delegacija pa sam se osjetio važnim. Želio sam svoju gordost da slomim, tako što ću ja lično služiti te goste svoje.” Jedan drugi plemeniti ashab, Ebu Hurejre, bio je namjesnik Medine, nosio je drva na svojim leđima i govorio je: “Napravite puta za onoga ko je namjesnik.”
Ugled vjernika je u njegovoj neovisnosti od drugih ljudi i ugled vjernika je njegova poniznost prema drugim ljudima. Ne iz osjećaja da manje vrijedi, nego iz osjećaja da je njegova veza sa Allahom na prvom mjestu. Poniznost je lijepa, ali je posebno lijepa kada je imaju oni koje je Allah počastio pretpostavkama koje mogu biti prostor za šejtana da ih skrene sa Pravog puta. Poniznost je lijepa za svakoga, ali je posebno lijepa kod onih koji imaju imetak pa su ponizni. Posebno je lijepa kod onih koji su učeni, pa su uz to što su učeni ponizni. Kod osoba kojima je Gospodar dao fizičku ljepotu, pa mole Gospodara da imaju onako kako im je dao fizičku ljepotu, da im dadne lijepu unutrinu koju će ljudi vidjeti prije te fizičke ljepote, a najljepša stvar kojom to mogu uljepšati jeste poniznost. Poniznost onih na vlasti, koji tretiraju ljude kao da su oni njima emanet, njima povjereni.
Kažu da ko misli da sam vrijedi, a ne kroz ono što mu je Allah dao, nema poniznosti. Suština poniznosti jeste čvrsto znati da sve što imaš jeste dar Gospodara tebi i to bez ikakve zasluge sa tvoje strane. Ti si se Njemu odazvao, ti si se trudio, ali su se mnogi trudili, onako kako si se trudio ti, pa je Gospodar tebi otvorio, a njima nije. Kada osjetiš da si počašćen, bilo čime –znanjem, imetkom, blagodati koju ne vidimo kod drugih ljudi, tada posebno trebamo biti ponizni.
Trebamo biti od onih koji prihvataju istinu, jer smo mi robovi Gospodara i mi smo Njegova stvorenja. Sve ljude mi tretiramo, jer smo ponizni, kao braću i sestre, jer i njih je stvorio Bog kao i nas. Mi slijedimo istinu. Ako smo ponizni slijedimo istinu. Ravnamo se po nebeskim, prije zemaljskih mjerila! Hazreti Alija je rekao: ”Allah dragi se smilovao čovjeku koji me uputi na neku od mojih mahana.” Danas se ljudi okružuju onim ljudima koji im govore ono što vole da čuju, a ne ono što bi trebali da čuju.
Omer ibn Abdul-Aziz, jedan od muslimanskih vladara, bio je toliko ponizan i toliko skroman da je zadužio jednog alima i kazao mu je: “Slušaj me, ako me vidiš, da sam trun jedan, da sam milimetar jedan skrenuo sa pravoga puta, uzmi me za odjeću snažno i reci mi: ‘Omere, budi svjestan Boga i znaj da ćes sutra umrijeti, valja ti pred Gospodara stati.’” Onaj ko traži veličinu u oholosti, jednak je onome ko u vatri vodu traži. Hazreti Omer je znao govoriti: ”Do jučer su mi govorili malehni Omer, a danas mi govore: ‘O Omere, halifo svih muslimana.’”
Uzvišeni Gospodar u Kur’ani kerimu kaže:
هَلْ أَتَىٰ عَلَى الْإِنْسَانِ حِينٌ مِنَ الدَّهْرِ لَمْ يَكُنْ شَيْئًا مَذْكُورًا
”Sjeća li se čovjek vremena kada nije bio ni stvoren, kada mu nije bilo spomena?” (Ed-Dehr, 1)
Poniznost koju trebamo osjećati u svojim srcima je toliko značajna i toliko bitna i nju razvijamo u ramazanu više nego ikad. Posebno je razvijamo kroz druženje sa ljudima. Za sofru našu neka idu svi ljudi koji su čestiti, neka sjednu za našu sofru, bez obzira na njihovo materijalno stanje. Kaže Božiji Poslanik, Muhammed s.a.v.s: “Onaj ko se ponizi radi Allaha, Allah će ga podići.“ Zbog toga, jedno od najbitnijih stanja vjernikovog srca u mjesecu ramazanu mora biti poniznost pred Uzvišenim Allahom. Svijest je da neće ući u džennet ona osoba u čijem srcu bude koliko trun oholosti. Posebna dova u mjesecu ramazanu neka bude ona za onaj dio u koji gleda Allah, dž.š., a to su naša srca! Da Gospodar očisti naša srca od svake primjese oholosti!
