Pohod na Tebuk – vrijeme tegobe

Zahvala pripada Uzvišenom Stvoritelju koji nam dolaskom ramazana otvara vrata Dženneta. Salavat i selam na Muhammeda, posljednjeg Božijeg poslanika i Njegova miljenika, koji nam je rekao:

إِنَّ رَبَّكُمْ حَيِيٌّ كَرِيمٌ يَسْتَحْيِي مِنْ عَبْدِهِ إِذَا رَفَعَ يَدَيْهِ إِلَيْهِ أَنْ يَرُدَّهُمَا صِفْرًا

“Zaista se Gospodar vaš najviše stidi i Najplemenitiji je! Kada njegov rob, muškarac ili žena, podignu svoje ruke da te ruke vrati bez primljene dove!”[1]

Molim Gospodara da nam pomogne da trenutke svijesti iskoristimo za svoje dove, ali da ne zaboravimo ummet Resulullaha, s.a.v.s., kako bismo bili upisani među one koji nisu sebični i koji misle na ummet kojem pripadaju.

Iz Sire Resulullaha, s.a.v.s., učimo lekcije koje svaki musliman i muslimanka trebaju znati. Naš stil življenja treba biti Sunnet Resulullaha, s.a.v.s., te u svakoj pojedinačnoj stvari našega života trebamo pokušati živjeti na njegovoj stazi i na njegovu putu.

Nakon oslobođenja Meke, Resulullah, s.a.v.s., devetnaest dana boravi u Meki. Kada su ga upitali: “Allahov Poslaniče, gdje ćeš odsjesti, hoćeš li u svojoj kući?”, Resulullah, s.a.v.s., odgovori: “Pa zar su mi Kurejšije sačuvali kuću!” Iako je Resulullah, s.a.v.s., bio onaj kod kojeg su Mekelije ostavljali svoje stvari na čuvanje i u kojeg su imali najveće povjerenje, njegovu imovinu nisu sačuvali, nego su je prodali. Resulullah, s.a.v.s., tih devetnaest dana boravka u Meki proveo je u šatoru. Ovdje treba spomenuti osobe koje su se strašno ogriješile o Resulullaha, s.a.v.s., i muslimane. Resulullah, s.a.v.s., svima je obećao sigurnost osim deseterici koji su činili najveće zločine. Međutim, i oni su se vraćali Resulullahu, s.a.v.s., a on ih je primao, njih, njihov islam i njihovu odanost Gospodaru. Jedan od njih bio je Ikrima ibn Ebi Džehel. On se borio protiv Resulullaha, s.a.v.s., a kada je napustio Meku, pokušao je utočište pronaći u Abesiniji. Njegova je supruga zamolila Resulullaha, s.a.v.s.: “Allahov Poslaniče, zašto Ikrimi ne bi dao sigurnost i dopustio mu da se vrati u Meku?” Resulullah, s.a.v.s., rekao je da mu dopušta povratak. Ikrima se ukrcao na lađu koja ga je trebala prevesti iz Afrike na Arabijski poluotok. Kormilar mu je rekao: “Budi iskren u ovom trenutku!” Ikrima ga je upitao: “Kako da budem iskren?” Kormilar je ranije primio islam, pa mu je rekao: “Reci: ‘La ilahe illellah, Muhammedun Resulullah! – Nema drugog boga osim Allaha, Muhammed je Božiji poslanik.’” On reče: “Od toga sam pobjegao iz Meke!” Kada je ušao u Meku kod Resulullaha, s.a.v.s., i primio islam, Resulullah ga je dočekao s osmijehom na licu i darovao mu je svoj ogrtač.

Prilikom oslobođenja Meke Resulullah, s.a.v.s., primijetio je u ponašanju ensarija određenu tjeskobu za koju je znao da je izazvana onim što se dešavalo u Meki. Razgovarao je s njihovim prvakom pokušavajući saznati šta se zbiva s ensarijama, onima koji su pomogli Resulullaha, s.a.v.s., kada je bilo najteže. Njihov mu je prvak kazao: “Božiji Poslaniče, ensarije govore kako si ti sada pronašao svoju porodicu!” Resulullah, s.a.v.s., naredio je da se sve ensarije okupe, a kada su se okupili, Resulullah, s.a.v.s., samo je hazreti Ebu Bekru od onih koji nisu ensarije dozvolio da bude prisutan. Zatim im je rekao:

أَلَمْ آتِكُمْ ضُلَّالًا فَهَدَاكُمُ اللهُ وَعَالَةً فَأَغْنَاُكُم اللهُ وَأَعْدَاءً فَأَلَّفَ اللهُ بَيْنَ قُلوُبِكُمْ

„Zar vam nisam došao kada ste bili u zabludi pa vas je Allah uputio, zar niste bili slabašni pa vas je Allah ojačao i obogatio, zar niste dušmani jedni drugima bili pa vam je Allah srca ujedinio…”

Oni su klimali svojim glavama i kazali: “Zaista su nam Allah i Njegov Poslanik veliko dobro dali!” Tada je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

أَتَيْتَنَا مُكَذَّبًا فَصَدَّقْنَاكَ وَمَخْذُولاً فَنَصَرْنَاكَ وَطَرِيدًا فَآوَيْنَاكَ وَعَائِلاً فَأَغْنَيْنَاكَ

“Vi da hoćete možete kazati da sam vam došao prognan pa ste me zaštitili, napušten pa ste me vi pomogli, protjeran pa ste mi vi utočište pružili i bez imetka pa ste me vi podržali!”

Tada su se glave ensarija pogele i suze su potekle niz njihova časna lica. Iskren vjernik i vjernica ne žele da se njihova dobra djela ponište samo zato što ih neko spominje. Iz Sire Resulullaha, s.a.v.s., učimo kako se treba ponašati prema dobru koje učinimo. Izuzetni Allahovi robovi stide se svoga dobrog djela jer ne znaju da li je Dragi Gospodar to djelo primio ili nije.

Zatim je Resulullah, s.a.v.s., rekao:

أَوَجَدْتُّمْ فيِ أَنْفُسِكُمْ يَا مَعْشَرَ الأَنْصَارِ فيِ لُعَاعَةٍ مِنَ الدُّنْيَا تَأَلَّفْتُ بِهَا قَوْمًا لِيُسْلِمُوا وَوَكَلْتُكُمْ إِلىٰ إِسْلاَمِكُمْ

أَفَلاَ تَرْضَوْنَ يَا مَعْشَرَ الأَنْصَارِ أَنْ يَذْهَبَ النَّاسُ بِالشَّاةِ وَالْبَعِيرِ وَتَرْجِعُونَ بِرَسُولِ اللهِ فيِ رِحَالِكُمْ

“Zar vam je teško, o ensarije, da dunjaluk dajem ovima kako bi pridobio njihova srca da islam prigle, a vas sam prepustio snazi islama vašeg! Zar niste zadovoljni, o ensarije, da ljudi odvedu ovce i deve, a da se vi vratite sa Resulullahom!?” [2]

Govori Resulullah, s.a.v.s., o plijenu koji je podijelio poslije oslobođenja Meke i Bitke na Hunejnu, a plijen je podijelio onima koji su tek ušli u islam, i to je objasnio riječima: dajem ovima kako bi pridobio njihova srca da islam prigle, a vas sam prepustio snazi islama vašeg! Oni su još jače zaplakali i kazali: “Mi smo zadovoljni da budemo s Resulullahom!”

U vrijeme oslobođenja Meke desio se jedan događaj koji nas uči šta znači pravednost. Jedna ugledna žena iz plemena Benu Mahzum ukrala je nešto izrazito velike vrijednosti. Neki su pokušali posredovati kod Resulullaha, jer se šerijatska kazna primjenjuje samo kada je krađa velika, našim jezikom govoreći i u našem podneblju razumijevajući, radilo se o hiljadama maraka. Nagovorili su čak hazreti Usamu ibn Zejda, r.a., onoga koga je Resulullah, s.a.v.s., volio poput svog djeteta da dođe kod Resulullaha, s.a.v.s., i da bude zagovornik za nju. Tada je Resulullah, s.a.v.s., srdit, rekao: “O Usama, zar ti zagovaraš da se ne primijeni šerijatska kazna!” Da se ne primijeni princip pravde i pravičnosti. Žena se zvala Fatima. Tom nas je prilikom Resulullah, s.a.v.s., poučio pravilu da su musliman i muslimanka osobe koje uvijek nastoje sačuvati svoje poštenje i pravednost. Resulullah, s.a.v.s., kaže:

وَأَيْمُ اللَّهِ لَوْ أَنَّ فَاطِمَةَ بِنْتَ مُحَمَّدٍ سَرَقَتْ لَقَطَعْتُ يَدَهَا

“Tako mi Allaha, tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, da je ukrala Fatima, kćerka Muhammedova, ja bih joj ruku odsjekao!”[3]

Neka je Božiji salavat i selam prvaku svih svjetova Muhammedu, koji nas uči šta znači pravednost. Daleko je njegova kćerka od krađe, ali on uzima stvorenje najbliže sebi kako bi nam rekao da budemo pravedni i kada je najteže biti pravedan.

Nad ovom su ženom izvršili šerijatsku kaznu. Spominje se da se ona iskreno pokajala, a Dragi Allah ju je počastio time da ju je oženio čestit čovjek i do kraja života bili su odani Gospodaru.

Prilikom oslobođenja Meke Ummu Hani, sestra hazreti Alije, uzela je u zaštitu jednog od onih ljudi za koje je Resulullah, s.a.v.s., rekao da su ratni zločinci i da ih treba ubiti gdje god da ih nađu. Kada je hazreti Alija vidio da je Ummu Hani u zaštitu uzela jednog od njih, rekao joj je: “Hvala ti, sada ja mogu izvršiti Resulullahovu naredbu; sad ću ga ubiti!” Ummu Hani reče: “Ne! Ja sam njega uzela u svoju zaštitu, ne možeš to učiniti!” Hazreti Alija reče: “Resulullah nam je naredio, ovaj je ratni zločinac!” Kaže Ummu Hani: “Ja odoh pred Resulullaha da mu iznesem situaciju!” Kada je Ummu Hani došla pred Resulullaha, rekla je: “Ja sam u zaštitu uzela tog i tog!” Poslanik, s.a.v.s., reče:

قَدْ أَجَرْنَا مَنْ أَجَرْتِ يَا أُمَّ هَانِئ

“Mi smo, Ummu Hani, zaštitili onoga koga si ti zaštitila!” [4]

Bez učešća i muškaraca i žena ne možemo promijeniti društvo, ne možemo promijeniti našu stvarnost nabolje. Resulullah, s.a.v.s., uči nas tome.

Nakon bitke na Hunejnu hazreti Halid ibn Velid, r.a., bio je ranjen pa je kod njega ušao Resulullah, s.a.v.s. Hazreti Halid je kasnije ispričao: “Tada me je Resulullah, s.a.v.s., pomilovao. Draže mi je bilo to što me je njegova mubarek ruka dotakla nego što sam podnio 1.000 udaraca sablje na Božijem putu!”

Gospodar u Kur’anu kaže:

وَاعْلَمُوا أَنَّ فِيكُمْ رَسُولَ اللَّهِ  

Znajte da je među vama Božiji poslanik![5]

On je među nama onda kada je njegov Sunnet živ među nama, kada primjenjujemo ono dobro s kojim je on došao. Kada je objavljena sura En-Nasr:

إِذَا جَاءَ نَصْرُ‌ اللَّـهِ وَالْفَتْحُ  وَرَ‌أَيْتَ النَّاسَ يَدْخُلُونَ فِي دِينِ اللَّـهِ أَفْوَاجًا 

فَسَبِّحْ بِحَمْدِ رَ‌بِّكَ وَاسْتَغْفِرْ‌هُ  إِنَّهُ كَانَ تَوَّابًا

Kada dođe Allahova pomoć i pobjeda i vidiš ljude kako ulaze u Allahovu vjeru u skupinama – veličaj i hvali svoga Gospodara i Njemu se obraćaj molbom da ti oprosti! On je uvijek pokajanje primao.[6];

ashabima je bilo veoma drago zbog toga, a hazreti Ebu Bekr je zaplakao, jer je znao da je to najava da će Resulullah, s.a.v.s., uskoro preseliti. Hazreti Ebu Bekr plače, jer je svjestan da svaki vjernik i vjernica imaju svoje obaveze i svoje dužnosti, te da je Resulullah, s.a.v.s., ispunio svoju što znači da će uskoro preseliti. Hoćemo li i mi posvjedočiti misiju koju je Resulullah, s.a.v.s., ispunio?! Možda, ako mi svoje misije ispunimo!

Devete godine po Hidžri dogodio se Pohod na Tebuk, mjesto udaljeno više od 1.000 kilometara od Medine. To je bio dalek put i posljednji vojni pohod u kojem je učestvovao Resulullah, s.a.v.s. Bizantija i arapska plemena koja su živjela u Šamu, današnjoj Siriji, skupljali su svoju vojsku i mobilizirali se za borbu protiv muslimana. Resulullah, s.a.v.s., godinu dana pred njegovo preseljenje pozvao je muslimane da izađu u vojni pohod. Na taj je poziv krenulo 30.000 muslimanskih mudžahida. Bio je to pohod koji je Gospodar u Kur’anu nazvao zaatul usre – vrijeme tegobe, zato što se pohod odvijao u augustu, mjesecu žestokih vrućina, a u Medini su plodovi tek počeli pristizati. Trideset hiljada vojnika pedeset dana bili su u vojnom pohodu s Resulullahom, s.a.v.s. Zbog čega je to važno? Družimo se s ljudima koji su čestiti, učimo iz njihova ponašanja kako da svoj život živimo, kako bismo svi zajedno živjeli i išli u susret Resulullahu, s.a.v.s. Pedeset dana trideset hiljada vojnika je uz Resulullaha, s.a.v.s., gledaju kako se on ponaša, gledaju kakav je Resulullahov namaz, kako se Resulullah ophodi prema komandantima i vojnicima, kako je jednako pravedan i jednako susretljiv prema svima. Resulullah, s.a.v.s., dolazi do mjesta Tebuk, ali se bitka nije desila. Kada su Bizantinci čuli da je Muhammed, s.a.v.s., na čelu vojske od 30.000 vojnika, odlučili su pred samu bitku ne slati svoju vojsku. Razlog tome bila su sjećanja na ranije spominjanu Bitku na Mu’ti u kojoj se 3.000 Resulullahovih, s.a.v.s., lavova sukobilo s 200.000 Bizantinaca, koji u takvom odnosu snaga nisu mogli pobijediti muslimane.

Ovo je značajna lekcija iz Sire Resulullaha, s.a.v.s. Kada je Resulullah, s.a.v.s., upitao: “Ko će opremiti vojsku?”, hazreti Osman, r.a., dao je svoj imetak kako bi opremio vojsku; Osman, r.a., bio je izuzetno imućan. Nema dobra u društvu u kojem nema imućnih ali čestitih i poniznih ljudi koji će pomoći da se istina ostvari, koji će dati od svog imetka kako bi se djeca u mektebima poučavala, kako bi se našim imamima pomoglo da ispune svoju misiju u džamijama, kako bi naš komšiluk mirisao islamom. Hazreti Omer je ispričao: “Kada je Resulullah pozvao, ja sam donio polovinu svoga imetka i rekao sam sebi da ću preteći Ebu Bekra u dobru. Resulullah me pitao: ‘Omere, šta si ostavio svojoj porodici?’ Odgovorio sam mu: ‘Ostavio sam im polovinu imetka, a polovinu sam dao kako bi se opremila muslimanska vojska!’ Tada je došao hazreti Ebu Bekr i donio svoj prilog za opremanje vojske. Resulullah, s.a.v.s., upita ga je: ‘Ebu Bekre, šta si ti ostavio svojoj porodici?’ Hazreti Ebu Bekr odgovori: ‘Ostavio sam im Allaha i Poslanika!’ Zaista, ja nikada neću preteći Ebu Bekra. Nijedno dobro nisam uradio, a da nisam prije sebe vidio Ebu Bekra koji je to dobro već uradio!”[7]

Tada su objavljeni ajeti sure Et-Tevba/Pokajanje, sura koja govori upravo o tom vojnom pohodu, o toj bici sa samima sobom kada je svaki ashab pred preseljenje Resulullaha, s.a.v.s., pokazao da je spreman žrtvovati se, poslušati Resulullaha, s.a.v.s., i izaći na poprište kada je najteže.

Uzvišeni Gospodar u istoj suri kaže:

الَّذِينَ يَلْمِزُونَ الْمُطَّوِّعِينَ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ فِي الصَّدَقَاتِ وَالَّذِينَ لَا يَجِدُونَ إِلَّا جُهْدَهُمْ فَيَسْخَرُ‌ونَ مِنْهُمْ سَخِرَ‌ اللَّـهُ مِنْهُمْ وَلَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ

Ima onih koji prigovaraju ljudima koji dijele i prigovaraju i onima koji nemaju nego samo malo od sebe! Allah će kazniti za izrugivanje njihovo, i njih čeka patnja nesnosna.[8]

Gospodar govori o velikanima poput Osmana, Omera i Ebu Bekra, r.a., koji daju pa su licemjeri govorili da to oni daju samo da budu viđeni. Ne dopustimo da našu sadaku spriječe prigovori ljudi. Ono što mi dajemo čisti naša srca i to je između nas i našeg Gospodara; nemojmo stati s dobrom zbog prigovora ljudi. Osobina vjernika jeste da se nikada ne osvrće na neutemeljene kritike drugih; mi trebamo činiti dobro jer nas Gospodar duži.

Resulullah, s.a.v.s., ostavio je hazreti Aliju, r.a., u Medini, a on nije mogao izdržati nego je uzeo svoju sablju i potrčao za muslimanskom vojskom. Kada je došao do Resulullaha, s.a.v.s., on mu reče:

أَلَا تَرْضَى أَنْ تَكُونَ مِنِّي بِمَنْزِلَةِ هَارُونَ مِنْ مُوسَى إِلَّا أَنَّهُ لَيْسَ نَبِيَّ بَعْدِي

„Zar nisi zadovoljan da mi budeš ono što je Harun bio Musau, osim što nema vjerovjesnika poslije mene.“ [9]

Svako ko svojim djelovanjem, svojim radom, učenjem, poučavanjem, svojim dijeljenjem sadake, svojim održavanjem mahalske džamije, pomaganjem siromašnih, svako ko se trudi pomoći vjeru i podržati istinu, bit će drug Resulullahu, s.a.v.s., u Džennetu.

Prilikom pohoda na Tebuk desio se jedan zanimljiv događaj. Jedan mladić, zvao se Abdull Uza – rob Uzaa, jednog od božanstava, živio je u svome plemenu i bio je među najimućnijima, imao je najljepše stvari među kojima i konje, koji su u to vrijeme imali veliku vrijednost. Mladića je izdržavao njegov amidža, jer su mu roditelji preselili. Mladić je primio islam, ali je tri godine krio svoje vjerovanje, pokušavajući pridobiti amidžu. Nakon što ni za tri godine to nije uspio, kazao je svome amidži: “Ja, amidža, odlazim kod Resulullaha!” Amidža mu je rekao: “Sav ću ti imetak uzeti!” Mladić mu je uzvratio: “Uzmi, ja neću mijenjati ništa za Resulullaha; meni su Gospodar i vjera na prvom mjestu, a ja ću to pokazati tako što se odazivam Resulullahu!” Amidža je želio biti još strožiji prema njemu, pa mu je rekao da želi i ogrtač koji je na njemu. Mladić je skinuo svoju odjeću i uzeo dva komada grubog platna kojima je ogrnuo i pokrio svoje stidno mjesto. Čuvajmo svoja stidna mjesta, jer čestitost u odijevanju govori o tome šta je u našim srcima.

Ovaj je mladić bio s Resulullahom, s.a.v.s., u pohodu na Tebuk. Na povratku je rekao Resulullahu, s.a.v.s.: “Allahov Poslaniče, prouči mi dovu da budem šehid!” Resulullah, s.a.v.s., reče mu: “Ima ljudi koje će zadesiti groznica, pa će preseliti na Božijem putu; i oni su šehidi!” Resulullah, s.a.v.s., želio mu je reći da je šehid svaka osoba koja preseli dok je na Božijem putu i pri tome iskrena; to ne znači da je šehid samo onaj ko preseli u samoj bici, a tako se i desilo s ovim mladićem. Resulullah mu je predio ime u Abdullah, a bio je poznat kao onaj koji je nosio dva komada grubog platna.

Hazreti Abdullah ibn Mesud, r.a., ispričao je događaj: “Čuo sam da neko kopa u noći, pa sam izašao i vidio hazreti Ebu Bekra i Omera, r.a., kako drže svjetiljku, a Resulullah, s.a.v.s., kopa. Upitao sam šta se dešava i zašto su pustili Resulullaha da kopa mezar, ko je preselio? Resulullah, s.a.v.s., reče: ‘Preselio je naš brat Abdullah; sinoć ga je zadesila groznica i on je preselio na Božijem putu.’ Resulullah, s.a.v.s., reče: ‘Dodajte mi ga!’ Kada je iskopao kabur, najprije je legao na mjesto gdje će položiti Abdullaha, zatim je svojim rukama Resulullah, s.a.v.s., spustio tog mladića koji je svojevremeno rekao: ‘Meni je Dragi Bog na prvom mjestu!’ i koji se odazvao Resulullahu, s.a.v.s. Kada ga je spustio, rekao je: ‘Gospodaru moj, ja sam zaista zadovoljan njim; molim te, Gospodaru, budi i Ti zadovoljan njim!’” Prenose hazreti Ebu Bekr, Omer i Abdullah ibn Mesud, r.a., da je Resulullah, s.a.v.s., zagrlio Abdullaha, dok su mu suze pale na njegovo tijelo, te je tako ukopan. Ibn Mesud, r.a., rekao je: „Tako mi Allaha, žarko sam želio da sam ja u kabur spušten umjesto njega.“[10]

Resulullah, s.a.v.s., tada je imao gotovo pune šezdeset tri godine. Vraćajući se iz Pohoda na Tebuk, san ga je savladavao, gotovo da je pao s jahalice, ali ashab Ebu Katada, r.a., uspije pridržati Resulullaha, s.a.v.s., na što mu Resulullah prouči dovu. Iz ovog primjera naučimo da, kada nam neko učini nešto dobro, proučimo za njega dovu pred njim, ali je proučimo i kada nas ne vidi. U toj dovi treba reći: “Gospodaru! On je mene pomogao, pa pomozi i Ti njega, sačuvaj ga, daj mu svako dobro i podari mu Džennet!” Resulullah, s.a.v.s., kaže Ebu Katadi:

حَفِظَكَ اللهُ كَمَا حَفِظْتَنَا

“Allah te čuvao onako kako si ti čuvao Resulullaha!”[11]

Dova Resulullaha, s.a.v.s., primljena je, jer se prenosi da je hazreti Ebu Katada, r.a., imao najljepši život bereketom dove.

Ashab Kab ibn Malik, r.a., izostao je iz ovog vojnog pohoda. Prenoseći o tom događaju, on je ispričao: “Nikada nisam bio spremniji, nikada nisam bio jači i nikada nisam kod sebe imao više imetka!” Požurimo s činjenjem dobra prije nego što dođe trenutak kada nećemo moći učiniti dobro, a duša će nam izgarati da ga učinimo. Kab prenosi: “Resulullah je pozvao ljude da se spremaju, a ja sam čekao i odgađao!” Pouka je da ne odgađamo činjenje dobra, jer o izostanku Kaba, r.a., govori sura Et-Tevba. Hazreti Kab je kasnije ispričao: “Resulullah je izašao iz Medine s vojskom, a ja sam pomislio da ću ih sustići. Vidio sam da su ostali samo stari i nemoćni, oni koji su bili slijepi i oni koji su bili hromi, pa nisu mogli izaći, i ostali su licemjeri, tj. oni koji su dolazili i govorili: ‘Allahov Poslaniče, žena mi je bolesna, Allahov Poslaniče, imam ovu ili onu obavezu.’ Resulullah, s.a.v.s.,  ništa im nije kazao. Kada se Resulullah, s.a.v.s., vratio nakon pedeset dana putovanja po vrućini, nakon žeđi i tegoba, ušao sam u džamiju i vidio kako su licemjeri, koji su izostali, počeli izmišljati različita opravdanja. Ja sam sebi rekao da neću lagati Resulullaha!” Ajet o iskrenosti, jedan od najznačajnijih ajeta za nas jeste ajet u suri Et-Tevba, koji glasi:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّـهَ وَكُونُوا مَعَ الصَّادِقِينَ

O vjernici, budite svjesni dragoga Boga i budite u društvu iskrenih![12]

Kab nastavlja: “Kada sam stao pred Resulullaha, s.a.v.s., rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, da hoću sebi pronaći opravdanje, ja bih ga pronašao i ti bi to uvažio, ali će tebi Gospodar reći da to nije tako i da te lažem i zato ti govorim istinu da nemam opravdanje; ja sam tada najjači bio!’” Hazreti Kab, r.a., biva ukoren radi jednog izostanka. Resulullah, s.a.v.s., prihvatio je munaficima izvinjenja koja su izmišljali, ali je Kabu rekao: “Idi dok Allah tebi ne presudi!” Resulullah, s.a.v.s., najprije je rekao muslimanima da ne pričaju s Kabom. Ljudi su ga nagovarali da ode kod Resulullaha, s.a.v.s., i da mu se izvini. Kab je ispričao: “Pitao sam da li ima još neko ko je izostao poput mene, pa da je Resulullahu iskreno rekao da nema opravdanje! Rekli su mi da imaju još dvojica, Mirare i Hilal, r.a., obojica su izostali. Rekao sam da neću mijenjati ono što sam rekao Resulullahu, jer je to istina!” Dani su prolazili, a stanje i osjećaji hazreti Kaba bili su izuzetno teški. O tome je ispričao: “Duša me je pritisla, mislio sam šta ću ako preselim, a niko u Medini neće sa mnom da razgovara, ni Resulullah sa mnom ne razgovara! Ako preselim, hoće li mi Resulullah klanjati dženazu?” Sve to radi jednog izostanka, radi jednog izostanka. Resulullah, s.a.v.s., i Gospodar odgajaju ummet da ne bismo bili od onih koji su izostali u činjenju dobra.

Kab dalje prenosi: “Molio sam Dragog Gospodara da poživi mene i Resulullaha, odlazio sam u džamiju da klanjam, gledao sam u Resulullaha, a on nije gledao u mene. Kada počnem klanjati namaz, Resulullah me pogleda, trudio sam se da me barem on pogleda, kada mu nazovem selam i kažem: ‘Es-selamu alejkum, ja Resulullah’, onda gledam je li makar pomakao usne da mi odgovori. Odlazio sam kod svoga rođaka koji me je dobro poznavao, govoreći mu: ‘Tako ti Gospodara, znaš da volim Allaha i Poslanika’, a on mi ne odgovara. Pitam ga drugi put, a on mi ne odgovara, treći put ga pitam kroz suze: ‘Tako ti Gospodara Dragoga, ti znaš da ja volim Allaha i Poslanika!’ Na to mi je rođak odgovorio: “Allah i Poslanik najbolje znaju!” Pouka iz ovoga jeste da našu ljubav moramo pokazati djelima. Hazreti Kab je klanjao i postio, ali je izostao iz misije, a Gospodar nas odgaja kroz život Resulullaha, s.a.v.s., da znamo da vjernik i vjernica moraju obavljati svoju misiju. Moramo znati šta je naša misija, čime pokazujemo da doprinosimo ummetu Resulullaha, s.a.v.s.

Kab, r.a., nastavlja: “Povukao sam se i klanjao na krovu svoje kuće. Nakon četrdeset dana došao je glasnik od Resulullaha i rekao da mi je Resulullah naredio da se odvojim od svoje supruge u postelji! Upitao sam ga: ‘Je li Resulullah naredio da se razvedem od nje?’ Rekao mi je da nije nego samo da nemamo intimni odnos. Rekao sam svojoj supruzi da ode svojoj porodici!” Mirare i Hilal, r.a., dobili su istu naredbu. Resulullah, s.a.v.s., također im je naredio da se odvoje od svojih supruga u postelji. Supruga hazreti Hilala, r.a., došla je i rekla: “Allahov Poslaniče, on je oslijepio, pa mi dozvoli da ostanem s njim!” Resulullah, s.a.v.s., dozvolio joj je da ostane, kazavši: “Samo neka ti ne prilazi onako kako muž prilazi svojoj supruzi!”

Dani su prolazili, a nova iskušenja dolazila su hazreti Kabu. Naime, kršćanski vladar plemena Gasasina poslao mu je pismo u kojem je stajalo: “Čuo sam, Kabe, a ti si ugledan, kako te tvoj prijatelj zapostavlja. Zato dođi kod mene!” Nudi mu da dođe kod njega i da bude počašćen. Nudi mu sve, utočište, mjesto gdje će se smjestiti, novu porodicu. Hazreti Kab kaže: “Bacio sam ono pismo u vatru!”

Mi uvijek pravimo izbore. Čuvajmo se izbora kojima ćemo kazati da ne vjerujemo u Dragog Boga i da nismo na stazi Resulullaha, s.a.v.s. Vrijeme je prolazilo. Proteklo je pedeset dana, baš onoliko koliko je trajao vojni pohod, toliko je trajao duhovni odgoj ove trojice ashaba, a onda je Gospodar objavio:

وَعَلَى الثَّلَاثَةِ الَّذِينَ خُلِّفُوا حَتَّىٰ إِذَا ضَاقَتْ عَلَيْهِمُ الْأَرْ‌ضُ بِمَا رَ‌حُبَتْ وَضَاقَتْ عَلَيْهِمْ أَنفُسُهُمْ وَظَنُّوا أَن لَّا مَلْجَأَ مِنَ اللَّـهِ إِلَّا إِلَيْهِ ثُمَّ تَابَ عَلَيْهِمْ لِيَتُوبُوا إِنَّ اللَّـهَ هُوَ التَّوَّابُ الرَّ‌حِيمُ

Zaista je Allah oprostio onoj trojici koji su izostali, pa kada im se tjeskobnom zemlja učinila i tjeskobu su u sebi osjetili i sigurno su znali da nema drugog pribježišta nego kod Allaha! On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i milostiv je.[13]

Allah im je oprostio. Sura Et-Tevba nije sura pokajanja samo za grijehe, nego sura u kojoj Gospodar govori o pokajanju onih muslimana i muslimanki koji nisu obavili svoju misiju, koji su u životu propustili svoju misiju. Bila je posljednja trećina noći kada su ovi ajeti došli Resulullahu, s.a.v.s. Resulullah je klanjao sabah-namaz i učio te ajete, a poslije su svi požurili da Kabu, Miraru i Hilalu, r.a., prenesu radosnu vijest i da im kažu kako im je Allah oprostio. Kab je ispričao: “Ja nisam mogao otići na namaz, tako mi je teško bilo. Niko sa mnom nije pričao pedeset dana. Otišao sam kod Resulullaha, s.a.v.s., u džamiju i dok sam išao prema džamiji, svi su mi prilazili, selamili se sa mnom ozareni. Kada sam ušao u džamiju, hazreti Talha ibn Ubejdullah, r.a., ustao je i čestitao mi oprost od Gospodara za prijestup koji sam učinio. Sjeo sam pred Resulullaha, s.a.v.s., a njegovo je lice blistalo!” Drago je bilo Resulullahu, s.a.v.s., što je nekome od njegova ummeta upisan oprost.

Kab je ispričao: “Kada sam sjeo pred Resulullaha, on mi je rekao: ‘Raduj se Kabe, raduj se najboljem danu u svome životu otkad te je mati rodila!’”[14] Najbolji dan za vjernika i vjernicu jeste dan kada im Gospodar oprosti. Molim Gospodara da nas počasti oprostom, da nas počasti da iz priče o Kabu ibn Maliku, r.a., naučimo da je za muslimana i muslimanku važno da imaju svoju misiju. Trebamo se baviti našim društvom i pokazati vrijednosti islama u svakodnevnom životu.

Molim Gospodara da nas počasti time da budemo iskreni, da se udaljimo od svake vrste laži i da budemo od onih koji su Njemu istinski odani. Amin!

---