Oproštajni hadž i preseljenje

Zahvala pripada Uzvišenom Stvoritelju na početku i na kraju. Molimo Ga Njegovim najvećim imenom da nas počasti time da kraj našega života bude sa šehadetom, svjedočenjem da nema drugog boga osim Njega i da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Salavat i selam Muhammedu, posljednjem Božijem poslaniku i Njegovu miljeniku, koji je kazao:

يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّمَا أَنَا رَحْمَةٌ مُهْدَاةٌ

O ljudi! Zaista sam ja poklonjena milost![1]

Desete godine po Hidžri Resulullah, s.a.v.s., obavio je Oproštajni hadž. Tada je obrede hadža s Resulullahom, s.a.v.s., obavilo preko stotinu hiljada ljudi. Sjetimo se pećine Hira i prvih dana islama, sjetimo se Resulullaha, s.a.v.s., dok klanja sa svojom suprugom Hatidžom i svojim amidžićem hazreti Alijom, sjetimo se da je od njih troje Uzvišeni Gospodar dao da poslije dvadeset tri godine stotinu hiljada ljudi prisustvuje Oproštajnom hadžu.

               Na posljednji susret s muslimanima Resulullah, s.a.v.s., kreće iz Medine u Meku i kada je ušao u Meku odlučuje obrede hadža obaviti pješice; odlučuje da pečat njegova života bude upravo hadž. Resulullah, s.a.v.s., uči telbiju:

لَبَّيْكَ اللَّهُمَّ لَبَّيْكَ لَبَّيْكَ لَا شَرِيكَ لَكَ لَبَّيْكَ إِنَّ الْحَمْدَ وَالنِّعْمَةَ لَكَ وَالْمُلْكَ لَا شَرِيكَ لَكَ

“Odazivam Ti se, Gospodaru, odazivam, Ti druga nemaš, odazivam Ti se, Tebi zahvala pripada, sve su blagodati od Tebe i vlast je jedino Tvoja! Ti sudruga nemaš!”

Melek Džibril dolazi Resulullahu, s.a.v.s., i kaže mu: “Zaista ti Gospodar naređuje da ti i tvoji ashabi podignete svoje glasove!” Stotinu hiljada ljudi podiže svoje glasove izgovarajući ove časne riječi: “Odazivamo Ti se, Gospodaru!” Onako kako se Resulullah, s.a.v.s., odazvao svakim detaljem svog života, svakim događajem, svakom riječju i svakim djelom. Pečat života Resulullaha, s.a.v.s., jesu i riječi: “Uzmite od mene svoje obrede!” Muslimani do Sudnjega dana obavljaju hadž onako kako ga je Resulullah, s.a.v.s., obavio. Krenuo je pješice iako je imao 63 godine, a zatim je morao uzjahati devu kako bi ga ljudi vidjeli. Bacanje kamenčića na džemretima također je Sunnet Resulullaha, s.a.v.s. Na Oproštajnom hadžu Resulullah, s.a.v.s., držao je hutbe kojima je dao smjernice ummetu, muslimanima i muslimankama, kako živjeti idući Pravim putem.

Na dan Arefata Resulullah, s.a.v.s., kaže:

فَإِنَّ اللَّهَ قَدْ حَرَّمَ بَيْنَكُمْ دِمَاءَكُمْ وَأَمْوَالَكُمْ وَأَعْرَاضَكُمْ كَحُرْمَةِ يَوْمِكُمْ هَذَا فِي شَهْرِكُمْ هَذَا فِي بَلَدِكُمْ هَذَا

“Zaista je Allah učinio vašu krv (živote), vaše imetke i vašu čast među vama nepovrediva. Sveti su poput ovih dana, ovog mjeseca i ovog mjesta.[2]

Resulullah, s.a.v.s., uči nas da čuvamo čast ljudi, zato ne dopustimo da naši jezici napadaju na ljude, ne povodimo se za medijima i njihovim prljavštinama. Vjernik i vjernica čuvaju svoj jezik, oni ne optužuju ljude bez dokaza i ne sude ljudima. Resulullah, s.a.v.s., kaže: “Zaista su vaši životi, zaista su vaši imeci, zaista je vaša čast među vama zaštićena, jer je ona haram onako kako je častan ovaj vaš dan, ovaj vaš mjesec i ovo vaše mjesto!” Resulullahu, s.a.v.s., na Arefatu bivaju objavljeni ajeti:

الْيَوْمَ أَكْمَلْتُ لَكُمْ دِينَكُمْ وَأَتْمَمْتُ عَلَيْكُمْ نِعْمَتِي وَرَ‌ضِيتُ لَكُمُ الْإِسْلَامَ دِينًا

Danas sam vam upotpunio vašu vjeru i blagodat Svoju vama darovao. Zadovoljan sam da vam islam bude vjera![3]

 Jedini odnos koji Gospodar prihvata od svojih stvorenja jeste islam, jeste predanost. Hazreti Ebu Bekr je zaplakao, a hazreti Omer se osmjehnuo. Hazreti Omer je rekao: “Elhamdulillah! Vjera nam je upotpunjena!”, a riječi hazreti Ebu Bekr bile su: “Ovo je najava da nam Resulullah odlazi!”

Resulullah, s.a.v.s., tada je ljudima rekao: “Zaista su muslimani braća!” Zatim je rekao: “Zaista ću se ja ponositi vama na Sudnjem danu!” Također je muslimanima rekao: “Nemojte mene osramotiti!” Zato ne dopustimo da svojim postupcima Resulullaha, s.a.v.s., osramotimo, da na Sudnjem danu bude nas koji ćemo učiniti djela zbog kojih će se Resulullah, s.a.v.s., stidjeti, jer smo mi dio njegova ummeta. Tokom Oproštajnog hadža Resulullah, s.a.v.s., zabranjuje neke običaje koji su se njegovali u predislamsko doba, kao što je krvna osveta koja je bila duboko ukorijenjena među Arapima, tako da Resulullah, s.a.v.s., počinje sa svojom porodicom. Najprije naređuje svojima da ostave krvnu osvetu! Također zabranjuje kamatu. Resulullah, s.a.v.s., na Oproštajnom hadžu naglašava koliko je zlo u kamati. On, s.a.v.s., kaže:

فَاتَّقُوا اللَّهَ فِي النِّسَاءِ فَإِنَّكُمْ أَخَذْتُمُوهُنَّ بِأَمَانِ اللَّهِ وَاسْتَحْلَلْتُمْ فُرُوجَهُنَّ بِكَلِمَةِ اللَّهِ

“Budite svjesni Boga; bojte se Boga kada se radi o ženama. Uzeli ste ih za supruge, povjerenjem koje vam je Allah dao“[4]

Time su one su prešle iz kuća svojih očeva u vaše kuće! Resulullah, s.a.v.s., uči nas na Oproštajnom hadžu koliko je važan odnos među supružnicima. Nema budućnosti muslimanskoj zajednici bez jakog i stabilnog braka, bez porodica koje drže jedne do drugih, bez porodica u kojima se odgajaju djeca nema budućnosti. Resulullah, s.a.v.s., zatim poziva prisutne svaki put kada im se obraća:

أَلَا هَلْ بَلَّغْتُ

“Da li sam vam dostavio!”[5]

Ashabi Resulullaha, s.a.v.s., u suzama odgovaraju: “Jesi, Allahov Poslaniče!” Kako bi prošao pored skupine, tako bi ih opet pitao: “Jesam li dostavio!”, a oni bi ponavljali: “Jesi, Allahov Poslaniče!” I još bi jače zaplakali.

Resulullah, s.a.v.s., došao je do Kabe, između vrata i Hadžerul-esveda, dijela Kabe koji se zove Multezem, zagrlio je časnu Kabu i dugo učio dovu. Ne znamo kojim je Resulullah, s.a.v.s., riječima molio, ali znamo da je molio za ummet, da je molio za sve generacije muslimana. Neka i u našim dovama bude dova za ummet; da Allah, dž.š., sačuva ummet, da ga Allah opskrbi i da Allah počasti Muhammedov ummet, mladiće i djevojke svoga ummeta, čednošću i čestitošću.

Kada je hazreti Omer vidio Resulullaha, s.a.v.s., kako plače, i on je počeo plakati. Resulullah, s.a.v.s., reče mu:

يَا عُمَرُ هَاهُنَا تُسْكَبُ الْعَبَرَاتُ

“Plači, Omere, ovo je mjesto gdje se suze trebaju proliti!”[6]

Dok je napuštao Meku nakon obavljenog hadža, Resulullah, s.a.v.s., bio je s Fadlom ibn Abasom, svojim amidžićem. Jedna lijepa djevojka naišla je i upitala nešto Resulullaha. Fadl ju je pomno gledao, a Resulullah, s.a.v.s., vidjevši to okrenuo je Fadlovu glavu prema sebi.[7] Resulullah, s.a.v.s., osmjehnuo se, a Fadl kaže: “Zastidio sam se Resulullaha.”

Resulullah, s.a.v.s., uči nas pred samo svoje preseljenje koliko je bitno da vjernik i vjernica obore svoje poglede, da ne gledaju pogledom kojim čine izdaju Gospodara, jer je svaki zabranjeni pogled Iblisova strijela kojom gađa naša srca.

Kada se Resulullah, s.a.v.s., vratio u Medinu, kazao je muslimanima: “Zaista mi je Gospodar dao da vidim zajednice na Sudnjem danu, pa sam vidio veliki broj ljudi; vidio sam i vjerovjesnika koji je došao s jednim čovjekom, a vidio sam i vjerovjesnika koji je došao sam!”[8] Nemojmo, ako smo u istini, ako smo čedni i čestiti, ne osvrćimo se na one koji to nisu bez obzira koliko oni brojni bili. Neka nam radost bude to što smo na putu svoga Gospodara. Resululllah, s.a.v.s., kaže: “Zatim sam vidio veliki broj ljudi, pa sam povikao: ‘Moj ummet, moj ummet!’ Gospodar mi reče: ‘Nije to tvoj ummet, to je ummet Musaov.’ Zatim sam na horizontu vidio još više ljudi, pa sam povikao: ‘Moj ummet, moj ummet!’ Rekli su mi da je to moj ummet. U Džennet će bez kazne i polaganja računa ući njih 70.000.” [9]

فَاسْتَزَدْتُ فَزَادَنِي مَعَ كُلِّ أَلْفٍ سَبْعِينَ أَلْفًا

„Zamolio Gospodara da taj broj poveća, pa je na svaku hiljadu dao još 70.000!”[10]

Resulullah, s.a.v.s., posljednje dane svog života između Oproštajnog hadža i preseljenja, nešto više od tri mjeseca, proveo je u Medini. Hazreti Omer je jednom prilikom ušao kod Resulullaha, s.a.v.s., i zatekao ga kako klanja sjedeći. Kako bi razveselio Resulullaha, s.a.v.s., reče mu: “Vidim, Allahov Poslaniče, kako imaš sijedih!” Resulullah, s.a.v.s., odgovori mu: “Osijedila me je sura Hud, jer je u njoj ajet:

فَاسْتَقِمْ كَمَا أُمِرْ‌تَ

Budi ustrajan kao što ti je naređeno![11]

Onoliko smo vrijedni kod Gospodara koliko smo ustrajni u odanosti Njemu. Naša se vrijednost svakim danom povećava ako smo odani Gospodaru. Resulullahu, s.a.v.s., objavljen je i posljednji ajet. Uzvišeni Gospodar u posljednjem objavljenom ajetu kaže:

وَاتَّقُوا يَوْمًا تُرْ‌جَعُونَ فِيهِ إِلَى اللَّـهِ ثُمَّ تُوَفَّىٰ كُلُّ نَفْسٍ مَّا كَسَبَتْ وَهُمْ لَا يُظْلَمُونَ

Bojte se dana kada ćete se Allahu vratiti i svakoj osobi dat će se ono što je uradila i nikome nepravda neće biti nanesena![12]

 Kao da se Resulullah, s.a.v.s., u tom trenutku sjeća svega što je u svome životu prošao kako bi misiju svoju ispunio. Sjeća se vremena kada je u Meki bio zlostavljan, kada su na ahiret preselili hazreti Sumeja i hazreti Jasir, kada su Bilala, r.a., na užarenom pijesku zlostavljali. Onaj ko je svjestan dana povratka, dana kada će svoju dušu pred Gospodarom pustiti, taj nastoji svakim svojim djelom biti odan Dragom Gospodaru. Pred samo preseljenje Resulullah, s.a.v.s., odlazi da posjeti šehide Uhuda, tj. odlazi na mezarje. Sjećamo se kako se odvijala Bitka na Uhudu, sjećamo se Talhe, r.a., koji je pokazao na svoj vrat i rekao: “Neka moj vrat bude posječen, a neka Resulullahov vrat bude siguran!” Sjećamo se hazreti Ummu Amare koja je izgubila ruku braneći Resulullaha, s.a.v.s., pa kada je Resulullah rekao: “Ko to može podnijeti što ti podnosiš?”, ona je rekla: “Mogu podnijeti i podnijet ću, podnijet ću!” Šta se to od nas traži? Traži se da imamo dobro u svojim srcima i da ga prenesemo u stvarnost.

Zatim je Resulullah, s.a.v.s., uzdahnu, pa su ga pitali: “Zašto uzdahnu, Allahov Poslaniče?” Resulullah, s.a.v.s., odgovori:

وَدِدْتُ أَنَّا قَدْ رَأَيْنَا إِخْوَانَنَا قَالُوا أَوَلَسْنَا إِخْوَانَكَ يَا رَسُولَ اللَّهِ

“Poželio sam da smo vidjeli našu braću!” Ashabi, njegovi drugovi, upitaše ga: “Zar mi nismo tvoja braća?”

قَالَ أَنْتُمْ أَصْحَابِي وَإِخْوَانُنَا الَّذِينَ لَمْ يَأْتُوا بَعْدُ

Resulullah, s.a.v.s., im odgovori: “Ne! Vi ste moji ashabi. Moja su braća oni koji će doći iza mene.“[13]

يَوَدُّ أَحَدُهُمْ لَوْ رَآنِي بِأَهْلِهِ وَمَالِهِ

„Jedan od njih bi me volio vidjeti više nego što voli porodicu svoju i imetak svoj!“[14]

Resulullah, s.a.v.s., posjetio je također medinsko mezarje Bekiju, s jednim od ashaba kojem je, dok su se vraćali, kazao:

يَا أَبَا مُوَيْهِبَةَ إِنِّي قَدْ أُوتِيتُ مَفَاتِيحَ خَزَائِنِ الدُّنْيَا وَالْخُلْدَ فِيهَا ثُمَّ الْجَنَّةَ وَخُيِّرْتُ بَيْنَ ذَلِكَ وَبَيْنَ لِقَاءِ رَبِّي عَزَّ وَجَلَّ وَالْجَنَّةِ قَالَ قُلْتُ بِأَبِي وَأُمِّي فَخُذْ مَفَاتِيحَ الدُّنْيَا وَالْخُلْدَ فِيهَا ثُمَّ الْجَنَّةَ قَالَ لَا وَاللَّهِ يَا أَبَا مُوَيْهِبَةَ لَقَدْ اخْتَرْتُ لِقَاءَ رَبِّي عَزَّ وَجَلَّ وَالْجَنَّةَ ثُمَّ اسْتَغْفَرَ لِأَهْلِ الْبَقِيعِ

“O Ebu Muvejhibe, zaista mi je Gospodar dao izbor između ključeva riznica dunjaluka i vječnosti na njemu ili susret sa Njim i džennet.“ Ebu Muvejhibe reče: „Izaberi, otkupio te i ocem i majkom ključeve dunjaluka i vječnost, a zatim džennet.“ Resulullah, s.a.v.s., odgovori: „Ne tako mi Allaha, o Ebu Muvejhibe, zaista sam odabrao susret sa svojim Gospodarom i džennet!” Zatim je zamolio Allaha, dž.š., da oprosti onima ukopanima u El-Beki'u, medinskom mezarju.[15]

Posljednjih trinaest dana života Resulullaha, s.a.v.s., obilježila je teška bolest. Resulullah, s.a.v.s., nije mogao klanjati stojeći, nego je klanjao sjedeći, posljednja četiri dana zamolio je svoje supruge da mu dopuste da bude u kući hazreti Aiše da ga njeguju kod nje. Sve su mu dale svoj pristanak. Resulullah, s.a.v.s., uči nas pred samo preseljenje da poštujemo pravo drugih ljudi. Bez obzira na to koliko je teška situacija uvijek moramo poštovati pravo koje drugi imaju kod nas, pa će Dragi Gospodar dati da se i naše pravo poštuje i čuva.[16]

Hazreti Aiša prenosi: “Resulullah čak nije mogao predvoditi džemat, nego je naredio da Ebu Bekr klanja umjesto njega!” Kako bi kazao ummetu da misija nije završena i da njegovo preseljenje nije razlog da se zaustavi dobro koje čovječanstvo treba da čini. Hazreti Aiša kaže: “Brisala sam lice Resulullahu od znoja njegovom rukom!” Pitali su je: “Zašto njegovom rukom?” “Zato što je njegova ruka mubarek.” U trenucima kada je njegova duša trebala napustiti tijelo, Resulullah, s.a.v.s., govorio je:

لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ إِنَّ لِلْمَوْتِ سَكَرَاتٍ

“La ilahe ilellah ine lil mevti le sekerat! – Zaista nema drugog boga osim Allaha, a trenutak smrti ima svoju tegobu!”[17]

Hazreti Aiša kaže: “Nikome nisam pozavidjela koliko onome ko lahko preseli nakon što sam vidjela kako je Resulullah, s.a.v.s., u znoju govorio: ‘Zaista smrt ima svoju tegobu!’” Život je prolazan pa ne dozvolimo da nam ovaj svijet pomuti pamet. Gospodar kaže:

“Ti ćeš umrijeti i oni će umrijeti!”

Svako ko se rodio preselit će. Hazreti Aiša priča: “Sjetila sam se dove:

أَذْهِبْ الْبَاسَ رَبَّ النَّاسِ اشْفِ أَنْتَ الشَّافِي لَا شِفَاءَ إِلَّا شِفَاؤُكَ شِفَاءً لَا يُغَادِرُ سَقَمًا

‘Gospodaru moj, Ti si Gospodar ljudi! Udalji bolest, izliječi me na način da ne ostane bolesti u meni.’ Resulullah, s.a.v.s., kaže mi, dok sam učila tu dovu, da ona sada ne može pomoći!”[18]

Ljudi su čuli da je Resulullah, s.a.v.s., bolestan. Vidjeli su da ne dolazi na namaze i da ga hazrei Ebu Bekr mijenja. Nekada kada bi mu došla snaga, Resulullah, s.a.v.s., izašao bi i pogledao ashabe kako klanjaju, a zatim bi išaretom pokazao Ebu Bekru da nastavi klanjati. Kada su mu kazali da su se ljudi pobojali za njega, rekao je da ga ponesu u džamiju kako bi se obratio ashabima, muškarcima i ženama, koji su zadužili čovječanstvo noseći istinu i dobro. Sedam posuda vode izlili su na Resulullaha, s.a.v.s., kako bi ga osvježili i izveli pred muslimane koji su žarko očekivali da ga vide.

Pred preseljenje Resulullah, s.a.v.s., upozorava ummet:

فَوَاللَّهِ مَا الْفَقْرَ أَخْشَى عَلَيْكُمْ وَلَكِنِّي أَخْشَى أَنْ تُبْسَطَ الدُّنْيَا عَلَيْكُمْ كَمَا بُسِطَتْ عَلَى مَنْ قَبْلَكُمْ فَتَنَافَسُوهَا كَمَا تَنَافَسُوهَا فَتُهْلِكَكُمْ كَمَا أَهْلَكَتْهُمْ

“Tako mi Gospodara, ne bojim se da ćete biti siromašni, bojim se dunjaluka, tj. da ćete se u dunjalučkim dobrima natjecati; pa će vas uništiti kao što je uništio one prije vas!”[19]

Resulullah, s.a.v.s., uči nas šta je to čega se čovjek treba bojati. To su iskušenja zaljubljenosti u ovaj svijet. Također je rekao, s.a.v.s:

عَبْدٌ خَيَّرَهُ اللَّهُ بَيْنَ أَنْ يُؤْتِيَهُ زَهْرَةَ الدُّنْيَا وَبَيْنَ مَا عِنْدَهُ فَاخْتَارَ مَا عِنْدَهُ فَبَكَى أَبُو بَكْرٍ وَبَكَى فَقَالَ فَدَيْنَاكَ بِآبَائِنَا وَأُمَّهَاتِنَا

“Zaista je Allah svome robu dao izbor između ovoga svijeta i susreta s Njim, pa je rob izabrao da se susretne s Njim!”[20]

Ashabi ovo nisu razumjeli, samo je Ebu Bekr počeo plakati i govoriti što nije bilo uobičajeno: “Otkupio te, Allahov Poslaniče, sobom, ocem svojim, majkom, imetkom svojim!” Znao je Ebu Bekr da je taj rob Resulullah, s.a.v.s., da on govori o sebi. Resulullah, s.a.v.s., svakome je vratio njegovo pravo i kazao da ukoliko nekome ima nešto dužan, to će mu vratiti, jer čist želi Gospodara sresti.

Ljudi su ušutkivali Ebu Bekra dok je govorio: “Otkupio te, Allahov Poslaniče!” Resulullah, s.a.v.s., rekao je:

إِنَّ أَمَنَّ النَّاسِ عَلَيَّ فِي مَالِهِ وَصُحْبَتِهِ أَبُو بَكْرٍ وَلَوْ كُنْتُ مُتَّخِذًا خَلِيلًا لَاتَّخَذْتُ

 أَبَا بَكْرٍ خَلِيلًا وَلَكِنْ أُخُوَّةُ الْإِسْلَامِ لَا تُبْقَيَنَّ فِي الْمَسْجِدِ خَوْخَةٌ إِلَّا خَوْخَةَ أَبِي بَكْرٍ

“Nema čovjeka u mom životu koji me je pomogao imetkom i društvom svojim više od Ebu Bekra, a da sam uzimao najbližeg prijatelja nikoga drugoga osim Ebu Bekra ne bih odabrao, međutim islamsko bratsvo među nama. Svi ulazi u džamiju osim Ebu Bekrovog neka se zatvore!”[21]  Sjetimo se Hidžre, sjetimo se žrtve Ebu Bekra, sjetimo se kako su ga zlostavljali, sjetimo se kako je ovaj velikan sve što je imao podredio misiji. Onda je Resulullah, s.a.v.s., muslimanima i muslimankama rekao: “Allaha budite svjesni i čuvajte namaz!” Posljednji vasijet Resulullaha, s.a.v.s., njegova posljednja oporuka jeste čuvanje namaza. Kada ezan zauči sve drugo treba ostaviti i odmah namaz klanjati.

Resulullah, s.a.v.s., dalje muslimanima oporučuje da čuvaju rodbinske veze i opet se vraća stupu društva, porodici, i kaže:

اسْتَوْصُوا بِالنِّسَاءِ خَيْرًا

“Preporučujem vam da se prema suprugama lijepo ophodite!”[22]

Zatim je Resulullah, s.a.v.s., učio dovu: “Allah vas zaštitio, Allah vas pomogao, Allah vas sačuvao, Allah vam pomoć dao!”[23]  Tako je Resulullah, s.a.v.s., učio dovu dok su ga plemeniti ashabi slušali.

Posljednje dane svoga života Resulullah, s.a.v.s., proveo je u sobi hazreti Aiše. Hazreti Aiša je ispričala: “Ušla je njegova kćerka Fatima. Resulullah, s.a.v.s., zovnuo ju je i prošaptao joj nešto u uho, pa je ona zaplakala, a zatim ju je opet pozvao i šapnuo joj nešto zbog čega se ona nasmijala. Pitali smo je kasnije šta joj je Resulullah, s.a.v.s., kazao, a hazreti Fatima je odgovorila da joj je rekao da će preseliti, pa je ona zaplakala. Zatim joj je rekao da će ona biti prva koja će se njemu pridružiti, koja će nakon njega preseliti, pa se na to osmjehnula.”[24]

U ponedjeljak na sabah-namazu Resulullah, s.a.v.s., pogledao je svoje plemenite ashabe, muškarce i žene, kako obavljaju namaz. Otkrio je zastor koji je dijelio njegovu sobu od mesdžida, pogledao ih je i osmjehnuo se, jer je vidio da je njegov ummet na onome što je stup vjere, vidio je svoj ummet na namazu. Plemeniti ashabi kažu da mu je lice bilo toliko blistavo, kao da je sunce izašlo, ljepšega od tog dana nisu ga vidjeli.

Resulullah, s.a.v.s., rodio se dok je sunce izlazilo i njegova najplemenitija duša, duša najboljeg Božijeg roba napustila je ovaj svijet upravo dok je sunce izlazilo. Kao da nam se kaže da misija nije završena i da mi imamo obavezu nastaviti širiti dobro. Posljednjih stoljeće ili dva mraka, ili činjenica da smo danas gotovo na kraju povorke ljudske civilizacije ne znači da je gotovo. Hazreti Aiša prenosi: “Meni je u naručju bio, podigao je svoj prst i govorio je nešto što nisam razumjela, kao da razgovara s nekim. Shvatila sam da mu je došao melek Džibril, jer je najprije rekao: ‘Ve alejkumu selam.’ Razumjela sam da je melek ušao, zatim je Džibril rekao: ‘Allahov Poslaniče, sa mnom je melek smrti; traži dopuštenje da ti dođe, sada ga traži i više ga ni od koga neće zatražiti kada ga Gospodar pošalje!’”

Resulullah, s.a.v.s., rekao je da mu dođe melek smrti, a on mu reče: “Allahov Poslaniče! Gospodar me je poslao da ti dadnem izbor između dunjaluka i vječnosti na dunjaluku i susreta s Gospodarom!” Resulullah, s.a.v.s., podigao je svoj prst i rekao:

اللَّهُمَّ الرَّفِيقَ الْأَعْلَى

“Allahu moj, u najuzvišenije društvo!”

Resulullahu, s.a.v.s., melek smrti tada je rekao ono što će svako od nas pojedinačno doživjeti na kraju svog životnog puta. “O lijepa dušo, dušo Muhammedova, sina Abdullahova, izađi u susret zadovoljstvu Gospodara svoga. Izađi u Džennet, izađi Gospodaru Koji je s tobom zadovoljan i nije srdit!” Šta će nama reći melek smrti? Onako kako smo živjeli tako ćemo i preseliti. Hazreti Aiša kaže: “Pala je Resulullahova ruka nakon što je pokazivao prstom prema nebesima.” Hazreti Aiša je izašla i rekla: “Preselio je Resulullah!” Svi su u džamija počeli plakati.

Hazreti Aiša prenosi: “Preselio je u mom naručju!” Koliko je poruke i pouke u tome svakom muslimanu i muslimanki. Posljednji Božiji poslanik preselio je u naručju svoje supruge. Brak je ono što musliman i muslimanka moraju čuvati. Mogao je preseliti na sedždi, ili u bitci, ali je Gospodar odabrao da Njegov posljednji poslanik preseli u naručju svoje supruge, da nam time kaže da čuvamo svoje porodice tako što ćemo zajedno činiti dobro, tako što ćemo zajedno učiti Kur’an, tako što ćemo zajedno dijeliti sadaku, tako što ćemo zajedno odgajati djecu. Predanja govore da su se ljudi zbunili. Hazreti Omer je uzeo sablju i rekao: “Ko kaže da je Resulullah preselio ja ću ga posjeći. On je otišao kao što je Musa otišao i vratit će se!” Hazreti Osmana su vodili kao malo dijete, a junaku hazreti Aliji, noge su se odsjekle. Tada je hazreti Ebu Bekr ušao u sobu Resulullaha, r, i svoje kćerke Aiše i rekao:

طِبْتَ حَيًّا وَطِبْتَ مَيِّتًا

“Lijep si bio živ, Allahov Poslaniče, lijep si i mrtav!”[25]

Poljubio je Resulullaha, s.a.v.s., i izašao. Ebu Bekr, koji je svojim učenjem Kur’ana znao rasplakati druge, rekao je ljudima odlučno: “O ljudi, ko je robovao Muhammedu, Muhammed je preselio, a ko robuje Allahu, Allah je Jedan, Živi, Vječni, On ne umire.” Zatim je proučio kur’anske ajete:

وَمَا مُحَمَّدٌ إِلَّا رَ‌سُولٌ قَدْ خَلَتْ مِن قَبْلِهِ الرُّ‌سُلُ أَفَإِن مَّاتَ أَوْ قُتِلَ انقَلَبْتُمْ عَلَىٰ أَعْقَابِكُمْ

Muhammed je poslanik i prije njega je bilo poslanika, ako bi on umro ili poginuo, zar bi ste se vi vratili starim putevima![26]

Tada je hazreti Omer spustio svoju sablju i sjeo. Opremili su Resulullaha, s.a.v.s., a u isto vrijeme su odredili da Ebu Bekr nastavi voditi ummet, da najbolji Resulullahov prijatelj bude taj koji će dalje voditi misiju. Nakon što su ga opremili, ljudi su ulazili u sobu Resulullaha, s.a.v.s.[27] Hazreti Omer je ušao s prvom grupom, s Ebu Bekrom i drugim velikanima, i rekao: “Allahov Poslaniče, svjedočim da si misiju svoju ispunio, da si svoju zadaću izvršio, da si ummet najljepšim savjetom počastio i da si se borio sve dok ti smrt nije došla!”

Hazreti Enes prenosi: “Resulullah je došao u Medinu i ona je zasjala, Resulullah je preselio u Medini i ona je tamna postala.” Hazreti Bilal je učio ezan nakon preseljenja Resulullaha, s.a.v.s., i kada je došao do riječi: “Ešhedu enne Muhammeden Resullullah”, svjedočim da je Muhammed Allahov Poslanik, nije mogao dalje, pa je zamolio Ebu Bekra, vođu muslimana, da ga oslobodi obaveze učenja ezana. Hazreti Bilal je rekao: “Gledam u kuću Resulullaha i očekujem da on izađe, a on preselio.”

Nakon što su Resulullaha, r, pripremili i gasulili, a gasulili su ga hazreti Alija, Abas, Fadl i jedan od ensarija, s.a.v.s., koji je tražio da i ensarije učestvuju u opremanju Resulullaha, ukopali su ga na mjestu gdje je preselio, jer Gospodar naređuje da se vjerovjesnici ukopaju tamo gdje su preselili. Hazreti Mugira, r.a., je bio tu, pa je rekao: “Ispao mi je prsten. Dozvolite mi da siđem i da ga nađem.” Sišao je dolje i zagrlio Resulullaha, s.a.v.s., u mezaru, rekavši: “Želim da budem posljednji koji te je zagrlio!”

Kako da ne osjećamo ljubav prema Resulullahu, s.a.v.s., kada znamo koliko je on učinio, koliko je truda uložio, a on je pečat svih vjerovjesnika, kako bi mi danas bili muslimani i muslimanke. Znamo kada je Resulullah, s.a.v.s., dobio minber da je panj pored kojeg je Resulullah govorio plakao kao malo dijete, pa mu je prišao Resulullah, s.a.v.s., i zagrlio ga, a panj se poput djeteta smirio. Hazreti Fatima se susrela s Enesom, r.a., slugom Resulullaha, s.a.v.s., i pitala ga:

كَيْفَ سَخَتْ أَنْفُسُكُمْ أَنْ تَحْثُوا التُّرَابَ عَلَى رَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ

“O Enese! Kako ste mogli baciti zemlju na Resulullaha?”[28]

Enes joj je odgovorio: “Hvala Bogu pa smo te vidjeli nakon što smo ga ukopali. Da smo te vidjeli prije toga, ne bismo ga mogli ukopati, bilo bi nas stid da to učinimo!”

Resulullah je preselio u 63. godini života nakon što je pokazao da musliman i muslimanka trebaju dati posljednje atome snage u svojoj misiji. Dragi Allah otvara vrata Svojim robovima, Allah nas preseljenjem Resulullaha, s.a.v.s., uči koliko je važno da čuvamo namaz, koliko je važno da čuvamo porodične veze, koliko je važno da čuvamo svoje brakove i koliko je važno da imamo svoju misiju.

Čovjek bez misije jeste čovjek koji nema smisla, obezvrijedio je vlastiti život. Gospodar nam tome poučava veličanstvenim životom Resulullaha, s.a.v.s. Molim Uzvišenog Stvoritelja da nas počasti time da živimo Resulullahovim, s.a.v.s., stilom življenja i da u svakoj situaciji pokušamo djelovati i raditi onako kako bi Resulullah, s.a.v.s., radio.

Molim Gospodara Njegovim najvećim imenom da nas počasti proživljenjem u društvu Njegova miljenika Muhammeda, s.a.v.s., pečata svih poslanika. Amin!