Hvala Dragom Gospodaru na Njegovim blagodatima. Gospodaru naš, ništa nije lahko osim onoga što Ti iz Milosti Svoje ne učiniš lahkim, pa Te molimo da nam olakšaš ono što je za nas dobro za nas na oba svijeta. Salavat i selam Tvome Miljeniku, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici i vrlim ashabima. Gospodaru, počasti nas istinom i da nju slijedimo, te da odemo sa ovoga svijeta sa istinom. Proživi nas u društvu onih koji su istinu svjedočili i molimo Te Milošću Tvojom da uđemo u Džennet sa Tvojim Miljenikom Muhammedom, s.a.v.s.
Uistinu, dani brzo prolaze, pa ih ispunimo onim čime ćemo se ponositi kada kod Gospodara vidimo. Kada ispraćamo dan sa akšamom, Gospodara zamolimo da ono što smo ostavili u ovom danu budu djela kojih se nećemo stidjeti.
Dvadeset i osmi hadis u zbirci imama Nevevija glasi:
عَنْ أَبِي نَجِيحٍ العِرْبَاضِ بْنِ سَارِيَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ قَالَ: وَعَظَنَا رَسُولُ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ مَوْعِظَةً وَجِلَتْ مِنْهَا الْقُلُوبُ، وَذَرَفَتْ مِنْهَا الْعُيُونُ , فَقُلْنَا: يَا رَسُولَ اللهِ، كَأنَّهَا مَوْعِظَةُ مُوَدِّعٍ فَأَوْصِنَا. قالَ: أُوصِيكُمْ بِتَقْوَى اللهِ عَزَّ وَجَلَّ، وَالسَّمْعِ وَالطَّاعَةِ، وَإِنْ تَأَمَّرَ عَلَيْكُمْ عَبْدٌ حَبَشِيٌّ، فَإِنَّهُ مَنْ يَعِشْ مِنْكُمْ فَسَيَرَى اخْتِلاَفًا كَثِيرًا, فَعَلَيْكُمْ بِسُنَّتِي وَسُنَّةِ الْخُلَفَاءِ الرَّاشِدِينَ الْمَهْدِيِّينَ , تَمَسَّكُوا بِهَا , وَعَضُّوا عَلَيْهَا بِالنَّوَاجِذِ، وَإِيَّاكُمْ وَمُحْدَثَاتِ الأُمُورِ؛ فَإِنَّ كُلَّ مُحْدَثَةٍ بِدْعَةٌ , وَكُلَّ بِدْعَةٍ ضَلاَلَةٌ.
Od Ebu Nedžiha El-Irbada Ibn Sarije, r.a., se prenosi da je rekao: ”Jedne prilike nam je Resulullah držao govor od kojeg su srca zatreperila i oči zaplakale, pa smo kazali: ‘O Božiji Poslaniče, kao da je ovo oprosni govor, pa te molimo da nam nešto oporučiš.’ Rekao je: ‘ Oporučujem vam da budete svjesni Allaha, te da budete pokorni i poslušni onima koji vas predstavljaju pa makar nad vama vlast imao abesinski rob. Onaj ko od vas poživi, vidjet će mnoga razilaženja. Držite se moga sunneta i sunneta pravednih i upućenih halifa, čvrsto ga čuvajte, očnjacima se prihvatite toga. Čuvajte se novotarija (onoga što nema utemeljenje u Kur'anu i sunnetu), jer je svaka novotarija zabluda’.”[1]
Resulullah, s.a.v.s., je ovaj vaz održao na sabah-namazu. Čuvajmo sabah-namaz, jer je jedan od znakova licemjerstva odsustvo sa sabaha i jacije-namaza. Ulema nas uči da se vjernik boji licemjerstva, a od nifaka misli da je bezbjedan isključivo munafik.
Detalj u kojem se spominje da je Resulullah, s.a.v.s., držao govor ashabima je jako važan. Jezik čuva identitet, a našim govorom možemo biti razlogom nečije upute. Čuvajmo se toga da ”vaz” predstavljamo negativno konotirajući. Vaiz je osoba koja želi dobro svojim govorom, jer je Resulullah, s.a.v.s., bio vaiz. Takve osobe daju materijal koji će popraviti čovječanstvo na ovom svijetu i dati dobro na Onom svijetu. Uzvišeni Gospodar je u Kur'anu rekao Resulullahu, s.a.v.s.:
وَعِظْهُمْ وَقُل لَّهُمْ فِي أَنفُسِهِمْ قَوْلًا بَلِيغًا.
”Savjetuj ih i govori im riječi koje će ih dotaći.”[2]
Jednog učenjaka su upitali zašto plače na predavanjima, kao i ljudi koji ga slušaju. On je odgovorio da je to iz razloga što je to isto stotinu puta sebi govorio i plakao. Ako riječ ne krene iz srca, ona je poput sjemena koje pada na kamenje, koje ne prima sjeme. Uzvišeni Gospodar je također naredio Resululahu, s.a.v.s., da poziva lijepom riječju i mudrošću. Ulema nas uči da u toku držanja govora, ne spominjemo isključivo Džehennem i kazne, već da spomenemo i Džennet i nagrade kako bi ih motivisali.
Držanje govora je bila povremena praksa Resulullaha, s.a.v.s., a nije to činio svakodnevno. Tu se krije velika mudrost, jer kada nam neko od govornika dosadi zbog prečestog govora, jednostavno ga možemo prestati pratiti, ali ako nam dosadi Resulullah, s.a.v.s., tada imamo problem sa drugim dijelom svog šehadeta u kojem svjedočimo da je on Allahov rob i Poslanik. Svjesno je Resulullah, s.a.v.s., govorio s vremena na vrijeme kako bi duše bile žedne govora Resulullaha, s.a.v.s.
Resulullah, s.a.v.s., je u svemu bio umjeren. U jednoj od predaja ashabi ga opisuju na sljedeći način:
كَانَتْ صَلَاتُهُ قَصْدًا، وَخُطْبَتُهُ قَصْدًا.
”Njegov namaz je bio umjeren i hutba je bila umjerena.”[3]
U hadisu se spominje da su srca zatreperila od govora kojeg je kazivao Resulullah, s.a.v.s, i to nije bez razloga. Uzvišeni Gospodar u Kur'anu kaže:
إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ إِذَا ذُكِرَ اللَّهُ وَجِلَتْ قُلُوبُهُمْ وَإِذَا تُلِيَتْ عَلَيْهِمْ آيَاتُهُ زَادَتْهُمْ إِيمَانًا وَعَلَىٰ رَبِّهِمْ يَتَوَكَّلُونَ.
”Vjernici su samo oni koji kada se Allah spomene, njihova srca ustrepere. A kada im se ajeti kazuju, poveća im se vjerovanje.”[4]
Resulullah, s.a.v.s., u ovom hadisu oporučuje svojim ashabima, te nas uči da oporuka ne smije biti duga, već vrlo kratka, kao što je praktično pokazao. Prvo što im je oporučio je svjest o Allahu, dž.š., jer nas Gospodar uči da prima samo od onih koji su Njega svjesni. Jedna lijepa izreka glasi:
مَنْ كَانَ رَأْسُ الْمَالِ تُقَى عَجِزَتْ أَلْسِنَةُ عَلَى وَصْفٍ فَوْزَهُ.
”Onaj čiji je glavni kapital svijest o Allahu, nema tog jezika koji može opisati šta je sve dobio.”
U nastavku hadisa Resulullah, s.a.v.s., nam naređuje da budemo poslušni. Kada izgradimo svoje institucije, nastojmo ih očuvati. Držimo se životnog stila Resulullaha, s.a.v.s., jer je to institucija sama po sebi. Često pričamo o životnim stilovima, ali nikako se ne želimo uporediti sa životnim stilom Resulullaha, s.a.v.s., kako bi vidjeli njegovu organizaciju društva. Da li se moglo desiti u njegovo vrijeme da njegov komšija zanoći gladan ili da udovica ostane bez izdržavatelja?! Poštujmo izgrađen sistem, jer se ljudi vrlo lahko dogovore da ruše, ali kada treba izgraditi, razilaze se. Osoba koja ima takvaluka nastoji popraviti stanje koliko može. Zato nam Resulullah, s.a.v.s., naređuje poslušnost nadređenim, jer je to jedini način opstanka muslimana.
Jedan od najvećih izazova muslimanima u savremnom dobu je institucionalni rad. Džemat je institucija koju moramo sačuvati. Kada Resulullah, s.a.v.s., traži od nas da čuvamo njegovog stila života, probudimo svjest da u njegovom stilu ima farzova. Kada nastane smutnja, dogodi se najveći nered. Naša dužnost je poslušnost pretpostavljenim dok ne oponiraju Allahovoj, dž.š., odredbi, i dok naše namaze možemo obaviti i živjeti slobodno islamke vrijednosti. Imam Šafija bi govorio da kada bi znao da mu je jedna dova primljena, učio bi je za one koji vode muslimane. Kada Allah, dž.š., popravi njih, oni će pomoći nama i našoj djeci da živimo svoj identitet.
U posljednjem dijelu hadisa Resulullah, s.a.v.s., nas upozorava da se čuvamo novotarija. Postoje novine i novotarije. Novina ima utemeljenje u Kur'anu i Sunnetu, dok je novotarija u koliziji sa dva osnovna izvora vjere. Kada se Kur'an sabirao u jednu zbirku (Mushaf), jedan od pisara Objave se prepao da možda čine novotariju. Ebu Bekr i Omer, r.a., su kazali da će u tom sabiranju Kur'ana u Mushaf biti veliko dobro za muslimane. Ovako su muslimani vremenom činili dobra djela koja su utemeljena. Ono što se ne smije desiti je potiskivanje sunneta prilikom pojave određene novine. Navest ćemo jedan primjer: kada osoba preseli na Ahiret, od sunneta Resulullaha, s.a.v.s., je da mi napravimo hranu i odnesemo porodici umrlog, jer su oni zauzeti teškim iskušenjem koje ih je zadesilo. Novotarija je da ih obavežemo kuhanjem hrane, nakon čega dolaze ljudi zbog jela, kod porodice kojoj treba utjeha. Komšije i bližnji bi trebali priskočiti njima u pomoć u njihovim obavezama, tako što će obaviti neke njihove poslove. Istinski vjernik je onaj koji doživljava vjernikovu bol kao svoju. Resulullah, s.a.v.s., je pred tijelom Mus'aba ibn Umejra, r.a., plakao kao da je preselio neko od njegove porodice.
Jedna od velikih
novotarija današnjice je doživljavati druge muslimane kao svoje neprijatelje. Aiša, r.a., spominje da je prva
novotarija nakon Resulullaha, s.a.v.s., bila prejedanje, jer u vrijeme
Resulullaha, s.a.v.s., nisu jeli onako kako to mi danas radimo. Lijepa bi
novina bila da odemo ponekad na mezarje ljudi koji su prema nama dobra djela
činili, te da ih se sjetimo dovom i zamolimo Allaha, dž.š., da im se smiluje.
Ovo bi promijenilo naš odnos prema životu, jer se drugačije ponašamo kada smo
svjesni svoje prolaznosti. Naši osjećaji za vlastitu prolaznost su otupili. Resulullah,
s.a.v.s., je pred preseljenje otišao na mezarje šehida Uhuda, te nad njihovim
mezarima kazao kako im je on svjedok. Moramo se ispuniti iskrenim namjerama i
osjećajima, učiti dovu za muslimane i nemuslimane, da nas Allah, dž.š., sve
počasti razboritošću, da volimo i slijedimo istinu, te da zovemo pravdi i
dobru.
[1] Ebu Davud, 4607, Tirmizi, 2678, Ibn Madže, 42.
[2] En-Nisa, 63.
[3] Muslim, 1439, Ahmed u Musnedu, 20569.
[4] El-Enfal, 2.
