Nepovredivost ljudskog života – 14. hadis

Hvala Allahu Uzvišenom na Njegovim neizmjernim blagodatima. Molimo Ga da nas počasti spoznajom Njegovih blagodati kroz njihovo trajanje i da nas sačuva dana kada ćemo neku blagodat spoznati zato što smo je izgubili. Molimo Gospodara da nas pouči korisnim znanjem i učini da se time okoristimo na najbolji način. Gospodaru, podari nam Svoju milost i ne prepusti nas samima sebi ni koliko treptaj oka!

Onaj ko vjeruje u Allaha, dž.š., i Poslanika, s.a.v.s., počašćen je time što se može družiti sa riječima Resulullaha, s.a.v.s., i Kur'anom kao direktnom Objavom Uzvišenog. Kada čovjek odabere da se druži sa hadisom, onda ulazi u krug ljudi koji rade ono što Allah, dž.š., voli, jer je Allahu, dž.š., Muhammed, s.a.v.s., najdraži od svih ljudi, te ako želimo da nas On voli, trebamo voljeti i slijediti Vjerovjesnika, s.a.v.s.

Svaki dan koji nam je prošao, bit će svjedok na Sudnjem danu, za ili protiv nas. Ako smo u njemu ostavili dobro, svjedočit će za nas, a ako smo ga zaprljali nekim od grijeha, svjedočit će protiv nas. Vjernik i vjernica trebaju iskoristiti svaki trenutak koji im Allah, dž.š., pokloni, jer ne znaju da li će dobiti sljedeći. Jedan od velikana je rekao: “Svaki dan vidimo, kao da se dani otkidaju poput lišća na drvetu. Samo čekamo da naše drvo života ogoli.” Jedna od glavnih dužnosti čovjeka je da cijeni vrijeme i koristi ga u onome čime će Allah, dž.š., biti zadvoljan. Nastojmo iskoristiti vrijeme da posijemo djela za koja će znati samo Allah, dž.š. Ko bude tako radio, moći će moliti Allaha, dž.š., za oprost tim djelom.

Gospodar Uzvišeni u Kur'anu kaže:

الْأَخِلَّاءُ يَوْمَئِذٍ بَعْضُهُمْ لِبَعْضٍ عَدُوٌّ إِلَّا
الْمُتَّقِينَ

“Na Sudnjem danu i najbliži prijatelji će jedni drugima postati neprijatelji, osim onih koji su Allaha svjesni.”[1]

Kada idemo na mjesta gdje se Allah, dž.š., spominje, neka nam nijet bude da se družimo sa ljudima koji su Allaha, dž.š., svjesni, jer će takvi na Sudnjem danu pomagati jedni drugima.

Četrnaesti hadis u zbirci imama Nevevija glasi:

عَنِ
ابْنِ مَسْعُودٍ رَضِيَ اللهُ تَعَالَى عَنْهُ قَالَ: قَالَ
رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: لَا
يَحِلُّ دَمُ امْرِئٍ مُسْلِمٍ يَشْهَدُ أَنْ لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ، وأَنِّي
رَسُولُ اللَّهِ، إِلَّا بِإِحْدَى ثَلَاثٍ: الثَّيِّبُ
الزَّانِي، والنَّفْسُ بِالنَّفْسِ، والتَّارِكُ لِدِينِهِ الْمُفَارِقُ
لِلْجَمَاعَةِ.

Prenosi se od Abdullaha ibn Mesuda, r.a.: “Resullulah, s.a.v.s., je rekao: ‘Krv čovjeka muslimana je zabranjena osim u tri situacije: oženjenog i udate koji počine blud, onog ko ubije nedužnu osobu i onoga ko ostavi svoju vjeru i napusti zajednicu’.” [2]

U jednoj predaji se navodi da će u Džehennemu biti ljudi koji će jesti lešinu, a pored njih će biti nešto lijepo, što predstavlja ljude koji su imali halal, a išli su u haram.

Na oprosnom hadžu Resulullah, s.a.v.s., je rekao da je svetost ljudskih života kao svetost Kabe, Mekke i Dana Arefata. Ono što nam poručuje ovaj hadis, pravo je države i ona to uređuje. Čovjeku nije dopušteno uzeti pravdu u svoje ruke i svojevoljno nekome oduzeti život, čak iako postoji neki od razloga navedenih u hadisu.

Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Pred Sudnji dan će biti mnogo heredža.” Ashabi upitaše šta je to heredž, Božiji Poslaniče, a on odgovori: “Heredž je ubijanje.”[3]Prvo za što će čovjek odgovarati na Sudnjem danu je namaz, a prvo što će se rješavati u međuljudskim odnosima je:

أَوَّلُ
مَا يُقْضَى بَيْنَ النَّاسِ يَوْمَ الْقِيَامَةِ في الدِّمَاءِ

“Prvo što će se suditi jeste pitanje života.” [4]

Svetost ljudskih života nadilazi sve druge svetosti, osim u situacijama kada je ugrožena svetost vjere. Koliki je blud grijeh govori nam činjenica da je tu osobu dozvoljeno ubiti, ali i za to je potrebno ispuniti određene uslove (koje uređuje država). Ako osoba nema četiri svjedoka koja su vidjela intimni čin, nije dozvoljeno izvršiti kaznu, jer je temeljna vrijednost, vrijednost porodice. Narodi žive, dok žive njihove vrijednosti. U predajama se bilježi da će pred Sudnji dan u Ummetu biti ljudi koji će javno činiti blud, a najbolji od ljudi tog vremena bit će onaj koji im kaže: “Da si je barem iza zida sklonio.” [5] U drugim predajama se još navodi da će ta osoba u vrijednosti biti poput Omera, r.a., i Ebu Bekra, r.a., među ashabima, jer opominje ljude udaljavajući ih od zla.

U vrijeme potvore Aiše, r.a., jedan od ashaba je upitao svoju suprugu da li vjeruje u to što se priča, a ona mu odgovara: “Žena koja je slobodna i želi da sačuva svoje dostojanstvo, nikada neće ući u razvrat.” Gospodar Uzvišeni nas je zaštitio dozvolom bračnog života i zabranom bluda. Dar od Allaha, dž.š., je saznanje žene da njen muž izalzeći iz kuće čuva njihovu čast, i saznanje muža da njegova žena ostajeći ili izlazeći iz kuće, također čuva njihovu čast. Grijeh bluda je izuzetno opasan, te trebamo nastojati pomoći i olakšati omladini stupanje u brak. Poznata je težina kazne za onoga ko počini blud, a kakva li je tek nagrada za onoga ko pomogne mladića i djevojku da stupe u brak i pomaže taj bračni par?! Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Allah uzima sebi u obavezu da pomogne onoga ko se oženi ili onu koja se uda da bi se sačuvali grijeha.”[6]

U nemuslimanskim zemljama, država gradi zgrade i osniva fondove za pomoć mladim bračnim parovima, samo kako bi ih podstakla da stupaju u brak. Jedan od nemuslimana je rekao: “Moralna vrijednost jednog društva, najbolje se ogleda u njihovom odnosu prema dvije kategorije: odnosu prema omladini i odnosu prema slabima, bez obzira ko oni bili.”U islamskom svijetu su poznati primjeri vakufa namjenjenih samo za finansiranje ljudi koji će pomagati slijepim osobama.

Drugi grijeh naveden u hadisu je također velik, a to je ubistvo nedužnog čovjeka. U tom trenutku država ima pravo da mu oduzme život kao sankciju za zločin. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Neće se na zemlji niko nepravedno ubiti, a da prvi sin Ademov neće imati udio u njegovoj krvi, jer je on prvi koji je ubio.” [7] Ljudski život je svetost koju treba poštovati. U vrijeme smutnji, upitali su Abdullaha ibn Omera, r.a., zašto ne učestvuje u sukobima, a on je odgovorio: “Ne želim da uprljam svoje ruke muslimanskom krvlju.” U jednom hadisu, Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Kada se dva muslimana sa sabljama sukobe i onaj koji je ubio i onaj koji je ubijen su u vatri.”[8] Ulema nas uči da prilikom zaštite svog života radimo onoliko koliko je potrebno, ali da ne nastojimo oduzeti život drugome bez valjanog razloga.

U jednoj bitci Alija, r.a., je savladao svog protivnika, nemuslimana, a u trenutku kada ga je mogao ubiti, nevjernik ga je pljunuo. On vrati svoju sablju u korice i na pitanje protivnika zašto ga nije ubio, odgovori: “Ja se borim protiv tebe, zbog svoje vjere i da sam te ubio bilo bi zbog toga. Kada si me pljunuo, povrjedio si moj nefs i da sam te u tom trenutku ubio, to bi bilo zbog mene.” Ovaj događaj bio je razlog da spomenuti nevjernik primi islam.

Prenosi se da je jedne prilike kroz Medinu prolazila sahrana i Poslanik, s.a.v.s., je ustao da je isprati, a ashabi rekoše da je riječ o saharani jednog Jevreja. Resulullah, s.a.v.s., na to odgovori: “Zar i on nije ljudsko biće.” [9] Velika je vrijednost podsjećati ljude na značenje ljudskog života. Najveći dar od Allaha, dž.š., je naše stvaranje, a zatim Uputa.

Posljednje na što nas Resulullah, s.a.v.s., upozorava u hadisu je ostavljanje vjere. Poseban dar koji imamo kao muslimanski narod je vjera koju su mnogi dobili samim rođenjem u muslimanskim porodicama, a ljudi to često ne cijene. Gospodar Uzvišeni  kaže:

وَلَا يَحْزُنكَ ٱلَّذِينَ يُسَٰرِعُونَ فِى
ٱلْكُفْرِ إِنَّهُمْ لَن يَضُرُّواْ ٱللَّهَ شَيْـًٔا

“Neka te ne žaloste oni koji srljaju u nevjerstvo, oni nimalo neće Allahu nauditi.”[10]

Od svakoga možemo pobjeći, osim od svoga Gospodara. Ostavljanje vjere, jedna je od najopasnijih stvari i pitanje je da li će čovjek imati vremena da se vrati. Nastojmo pomoći ljudima da razumiju vjeru. Blago li onome ko to uradi i nauči ljude da znaju šta je najbitnije u vjeri, a to su riječi: “La ilahe illallah, Muhammedun Resulullah. ” Ključ vrata ulaska u vjeru je čuvanje ovih riječi. Kada učimo o islamu, Gospodaru i Poslaniku, s.a.v.s., neka naš nijjet bude da to znanje prenesemo drugima. Ako nam svi zatvore vrata, Allah, dž.š., je Taj koji ih neće zatvoriti, ako nas svi razočaraju On nas neće razočarati, dokle god je naša nada kod Njega i u Njega.

Od pokazatelja zdrave vjere je njeno čvrsto čuvanje. Kada je Heraklije upitao Ebu Sufijana, ostavlja li neko Muhammedovu, s.a.v.s., vjeru, njegov odgovor je glasio: “Ne ostavlja, već se njihov broj samo povećava.” Na to Heraklije reče: “Takva je prava vjera, kada uđe, osvaja.” Onaj ko pomogne svoga imama, mekteb, džemat, okupljanje džemata ili drugi hajr, ako to radi kako bi ljudi mogli živjeti svoju vjeru, pomaže ljude da ne zapadnu u ono što je najgore i da dođu pred Gospodara Uzvišenog svijetla obraza.

 Molimo Allaha, dž.š., da budemo čestiti i čedni, jer kada smo mi takvi i naši bračni drugovi će biti isti, pa u našim kućama neće biti razvrata. Resulullah, s.a.v.s., je kazao ovaj hadis, kako bi nas upozorio koliko su to krupni grijesi i kako je značajno raditi na onome što je suprotno njima. Čuvajmo porodicu i uspostavljajmo brak. Čuvajmo svoj jezik da govori loše o drugima, jer time možemo udariti na čast drugoga i ugroziti njegov život. Svačiji život je svetost. Čuvajmo vjeru u našim srcima. Razgovarajmo sa ljudima oko nas, pomozimo im da razumiju vjeru na ispravan način i da osjete slast življenja vjere. Odgoj Resulullaha, s.a.v.s., je pomoći omladini da stupi u brak, jer time čuvamo porodicu, ali i pomoći ljudima da razumiju vrijednost ljudskog života i vjeru.

Molimo Gospodara Uzvišenog da sačuva naše vrijednosti, da budemo čedni, čestiti i marljivi robovi Njegovi. Molimo Ga da poštujemo svetost svih ljudi, da nikada vjeru svoju ne ostavimo i da pomognemo ljudima da žive vjeru, Amin!