Nepovredivost (hurmet) muslimana – 8. hadis

Hvala Dragom Gospodaru na Njegovim blagodatima, molimo Ga najvećim Imenom Njegovim da nas počasti najvećom blagodati, džennetom. Salavat i selam Njegovom Miljeniku Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici, vrlim ashabima. Molimo Gospodara da nikada u zabludi ne budemo i da nekoga u zabludu odvedemo. Molimo Ga da nas sačuva od zuluma koji će se prema nama učiniti i da mi bilo kome zulum učinimo.

Jedne prilike je jedan od ashaba utrčao na pijacu i kazao drugima da požure, jer se nasljedstvo Resulullaha, s.a.v.s., dijeli u džamiji. Većina je potrčala u džamiju misleći da se materijalne stvari dijele. Kada su ušli u džamiju našli su ljude koji slušaju hadise Resulullaha, s.a.v.s. Znanje je bolje od imetka, jer onaj koji ima imetak, a nema znanje može sebe uništiti. Često razmišljajmo o kur'anskom ajetu koji glasi:

مَّا يَفْعَلُ اللَّهُ بِعَذَابِكُمْ إِن
شَكَرْتُمْ وَآمَنتُمْ.

”Allah vas neće nikada kazniti ako budete zahvalni i u Njega vjerovali.”[1]

Kada nam čovjek koji drži do svoje riječi kaže nešto slično, znamo da je to završeno. U ovom slučaju govori nam Gospodar nebesa i Zemlje. Dva su uvjeta da nas Allah, dž.š., sačuva da ikada budemo kažnjeni: ako budemo zahvalni Allahu i u Njega vjerovali. Učenjaci su kazali jedne prilike:

لَزَوَالُ السَّمَوَاتِ وَالْأَرْضِ أَهْوَنُ مِنْ
مُخَالِفَةِ وَعْدِهِ.

”Nestanak nebesa i Zemlje je lakši nego da se jedno Allahovo obećanje ne ispuni.”

Allah, dž.š., je stvorio nebesa i Zemlju i nikada neće prekršiti ono što je obećao. Čestiti Allahovi robovi koje je Resulullah, s.a.v.s., odgajao, kada bi ih zadesila nedaća, tražili bi prazninu u svom odnosu prema Allahu, dž.š. Smatrali su kako sigurno postoji neki grijeh koji su učinili, pa je Allah, dž.š., dozvolio da se nedaća desi. Razmišljajmo o tome koliko smo Allahu, dž.š., zahvalni. Onaj ko je zahvalan gleda ono što mu je Allah, dž.š., dao, a ne ono što misli da mu treba. Često imamo pri sebi onoliko koliko je dovoljno, a tražimo više. Kada nam dođe više, postanemo nezahvalni. Jedan ashab je tražio od Resulullaha, s.a.v.s., da bude imućan čovjek. On mu je pruočio dovu i postao je imućan Allahovom Voljom. Prvo što je ovaj insan ostavio bila je džuma-namaz, jer je otišao da se bavi svojim imetkom. Kada je trebao izdvojiti zekat kazao je da odu kod drugih, pa ako oni budu izdvojili zekat i on će isto učiniti. Da nas Gospodar Uzvišeni sačuva promjene na loše.

Osmi hadis u zbirci imama Nevevija glasi:

عَن ابْنِ عُمَرَ رَضِيَ اللَّه عَنْهُمَا قَالَ: قَالَ رَسُولُ
اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: أُمِرْتُ أَنْ أُقاتِلَ النَّاسَ
حَتَّى يَشْهَدُوا أَن لَا إِلَهَ إِلاَّ اللَّه وأَنَّ مُحَمَّدًا رَسُولُ
اللَّهِ، ويُقِيمُوا الصَّلاةَ، وَيُؤْتُوا الزَّكاةَ، فَإِذَا فَعَلُوا ذَلِكَ،
عَصَمُوا مِنِّي دِمَاءَهُمْ وَأَمْوَالَهُمْ إِلاَّ بِحَقِّ الْإِسْلَامِ،
وَحِسَابُهُمْ عَلَى اللَّهِ.

Od Abdullah ibn Omera, r.a., se prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., kazao: ”Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, dok ne uspostave namaz, daju zekat. Kada to učine sačuvali su od mene svoje živote i imetak, osim kada islam iziskuje da se nešto od njih uzme, a račun će polagati pred Allahom.”[2]

Kada spominjemo Abdullaha koji prenosi ovaj hadis, i njegovog oca Omera, upamtimo dvije stvari: prvo, Omer je bio u krilu svoga sina kada je uboden u mihrabu džamije i zatražio je da spusti babinu glavu na prašinu, nebi li se Allah, dž.š., smilovao njemu, a on je najbolji insan nakon Resulullaha, s.a.v.s., i Ebu Bekra, r.a. Drugo, kada je bio izbor za halifu, Omer, r.a., je rekao svome sinu da može učestvovati u izboru halife, jer je čestit, jer ga je i Resulullah, s.a.v.s., pohvalio, ali da ne bude halifa, jer je dovoljno da jedan iz njihove kuće Allahu, dž.š., mora odgovarati za ummet. Onaj koga Allah, dž.š., počasti porodicom, odgovarat će pred Allahom, dž.š., za njih, kome dadne vlast, odgovara će za to. Ashabi su na taj način posmatrali vlasti.

Neki muhaddisi smatraju da čak dvanaest ashaba prenose ovaj hadis. Zbog početka ovog hadisa neki zlonamjerno tumače da se islam širio sabljom. Istinu uvijek treba tražiti u činjenicama. Nakon mjesec dana rada, čovjek ne traži lijepe riječi, već gleda koliko je na računu novca dobio. Ako mu poslodavac oduzme polovinu plate, ne postoje lijepe riječi kojima se može iskupiti. Činjenica je između ostalog Indonezija. Ona je najmnogoljudnija muslimanska zemlja, jer blizu dvije stotine miliona muslimana živi u njoj. Nikada niti jedan muslimanski vojnik nije kročio u ovu zemlju, kao ni u Maleziju također. Pogledajmo primjer Južne Amerike i Indonezije. U Južnoj Americi su sve izgubili, vjeru, jezik, imena, tako da im ništa nije ostalo od izvornog identiteta. U Indoneziji su dobili vjeru, a ostala im je njihova kultura i jezik. Iz kulture su izbacili samo ono što je vjerom zabranjeno, alkohol, svinjetinu i sl. Zato se kaže da islam kao vjera oplemenjuje, a ne ruši, osim onoga što čovjek u sebi mora srušiti, tj. robovanje bilo kome osim Uzvišenom Gospodaru.

U prvom dijelu hadisa se navodi da je Resulullahu, s.a.v.s., naređeno da se bori protiv ljudi, međutim kada se kod nas žargonski spomene u rečenici ”kažu ljudi”, ne mislimo na sve ljude generalno već na određene pojedince. Osnova borbe između muslimana i nemuslimana u našoj vjeri nije zbog vjerske razlike, već zbog agresije koja se čini nad muslimanima. Ovo je mišljenje većine imama utemeljitelja mezheba ehlu-s-suneta. Podsjetimo se na riječi Uzvišenog Gospodara:

وَإِن جَنَحُوا لِلسَّلْمِ فَاجْنَحْ لَهَا
وَتَوَكَّلْ عَلَى اللَّهِ.

”Ako oni budu naginjali miru i ti isto učini i osloni se na Allaha.”[3]

Najopasnija stvar je da čitajući ovaj hadis neko protumači da je osnova u međuljudskim odnosima da budu u ratu. Ne samo da su ljudi različitih vjera u ratu, već su muslimani između sebe u ratu. Glavnina muslimana strada od ruku drugih muslimana zbog nepravilnog razumjevanja vjere.

Resulullah, s.a.v.s., je ukupno imao dvadeset i devet bitki i trideset i osam pohoda za vrijeme života. Kada pogledamo broj ljudi koji su preselili u tim bitkama uviđamo istinitost kur'anskog ajeta kada Gospodar kaže:

وَمَا أَرْسَلْنَاكَ إِلَّا رَحْمَةً
لِلْعَالَمِينَ.

”Poslali smo te kao milost svjetovima.”[4]

Statistike nam kazuju da je manje od hiljadu ljudi stradalo na svim stranama. Kada je Resulullah, s.a.v.s., išao iz Medine u Mekku kako bi obavio umru priželjkivao je da je mnogobošcima dosadilo da ratuju, pa ako bude prilike da postigne mirovni ugovor.

”Džihad” kao termin označava svaki trud i nastojanje na putu dobra. Muslimani se sistematično udaljavaju od svog identiteta, a vjera se spominje u najružnijim kontekstima. Spominju se paralele koje su neprimjerene jednom muslimanu. Namaz je tu kako bi nas oplemenio i naša je sigurna luka. Svaki trud na Allahovom, dž.š., putu je džihad. Uzvišeni u Kur'anu kaže:

وَالَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا

”Oni koji ulažu trud da spoznaju Allaha, Mi ćemo ih uputiti.”[5]

Džihad je spoznaja Gospodara. Samo jedna od mnogih značenja ove riječi je borba. Prenosi se da je jedan od ashaba želio da ide u džihad, a imao je roditelje kojima je trebao hizmet činiti. Resulullah, s.a.v.s., mu je rekao da kroz dobročinstvo roditeljima bude u džhadu. Pored termina džihad, za borbu se upotrebljavaju još dva termina a to su: kital (borba, ima uže značenje od riječi džihad), Gospodar kaže:

وَقَاتِلُوا
فِي سَبِيلِ اللَّهِ الَّذِينَ يُقَاتِلُونَكُمْ وَلا تَعْتَدُواإِنَّ اللَّهَ لا
يُحِبُّ الْمُعْتَدِينَ.

”Borite se protiv onih koji se protiv vas bore i nikako ne pretjerujte u tome. Allah ne voli one koji narušavaju granice. ”[6]

Treća riječ koja označava borbu je harb (rat). Gospodar Uzvišeni je kazao onima koji jedu kamatu, onima koji je ne ostavljaju i zloupotrebljavaju ljudsku potrebu za novcem:

فَإِن
لَّمْ تَفْعَلُوا فَأْذَنُوا بِحَرْبٍ مِّنَ اللَّهِ وَرَسُولِهِ.

”Ako ne prestanu, objavi im rat od Allah i Poslanika Njegova.”[7]

Nakon toga možemo vidjeti da novac gubi vrijednost, jer ga ljudi prodaju. Novac je sredstvo, a ne može postati sam po sebi roba koja se prodaje. Spomenut ćemo još jednom, džihad je najširi pojam. Ako uradimo nešto plemenito i kažemo da je to naš džihad (trud kojeg smo uložili), to nažalost ima aluziju na nešto neprihvatljivo.

Engleska riječ ”Crusade”označava križarski rat. Naša historija sa križarskim ratovima je krvava i bolna. Znali su blizu deset hiljada ljudi ubiti na bedemima gradova u Palestini, a kada su ušli u Kuds, križari su ubijali starce, žene i djecu. Značenje ove riječi je veoma lahko provjeriti na društvenim mrežama, ona primarno označava križarski rat. Merriam-Webster, jedan od najreferentnijih riječnika: ”Najveći napor da nešto promjeniš je crusade. Kampanja da nešto unaprijedimo u društvu.” Ovo su značenja riječi džihad, unaprijediti stvari, pomoći mladim ljudima da sklope brak, te da žive u ovoj zemlji i jačaju je. ‘Cambridge’ rječnik tumači značenje ove riječi u kojem stoji: ”Duga i odlučna borba i pokušaj da se ostigne nešto u što čvrsto vjeruješ je Crusade.” Nažalost džihad se danas izjednačava sa terorizmom, a ako neko želi dati ime djetetu Mudžahid, to se percipira kao opasnost.

Od riječi ”Crusade” postoji i glagolski oblik, kao kada bi od riječi džihad postojao glagol ”džihaditi”. Kada bi postojao ovaj glagol u našem jeziku, imao bi značenja poput: truditi se na Božijem putu da nema gladnih u našem komšiluku, da djeca mogu studirati iako im roditelji nemaju novca za školovanje, a to jesu suštinska značenja džihada. U trenutku kada je napadnuta vjera, do izražaja dolazi oružana borba. U najveće grijehe se ubraja okrenuti leđa neprijatelju kada napada imetak, čast, domovinu i vjeru muslimana. Alija, r.a., je u jednoj od bitki savladao neprijatelja koji je pao ispred njega. Kada je ovaj časni ashab krenuo da ga ubije, neprijatelj ga je pljunuo u lice. Alija, r.a., je vratio sablju u korice i otišao od njega. Objasnio je da se protiv njega borio radi Uzvišenog Allaha, a da ga je ubio u onom trenutku to bi bilo zbog pljuvanja. Tako postupaju velikani koj je odgajao Resulullah, s.a.v.s.

Najopsanije što nam se može desiti je da nemamo sened (niz prenosilaca) u vjeri. Kada nas neko u vjeri poučava, moramo znati od koga je to uzeo, sened mora biti povezan do Resulullaha, s.a.v.s., mora ići preko Omera, r.a., koji moli svoga sina da mu spusti glavu, nebi li mu se Allah, dž.š., smilovao, preko Alije koji je pljunut u lice rekao neprijatelju da ga ne želi ubiti. Ovo je najljepši stepen kontrole. Možemo li zamisliti ashabe kako muče zarobljenike ili masakriraju vojnike!?

Najbolje tumačenje ovog hadisa je Resulullahov, s.a.v.s., ulazak u Mekku. Ušao je u ovaj grad na čelu vojske od deset hiljada ljudi. Da su htjeli, sve su nemuslimane mogli ubiti, ali Resulullah, s.a.v.s., je te prilike kazao: ”Ko uđe u svoju kuću, bezbijedan je, ko uđe u Ka'bu bezbijedan je, ko uđe u kuću Ebu Sufjana bezbijedan je.”[8]

Prenosi se u predajama da je Safvan ibn Umejje, koji je bio mnogobožac, u prvoj bitci iza ovog događaja izašao sa muslimanima, iako on nije bio od njih. Resulullah, s.a.v.s., ga je zamolio da im posudi štitove, te mu objasnio da ih ne želi uzurpirati. Nakon bitke Resulullah, s.a.v.s., Safvanu vraća štitove, a Safvan gleda u jednu dolinu punu ovaca (ratni plijen Resulullaha, s.a.v.s.) i pita čije su one. Resulullah, s.a.v.s., je tada učinio nešto neopisivo, kako bi srce njegovo pridobio, te mu je rekao da su ovce njegove. Safvan se vratio među svoje ljude i rekao im da povjeruju u Muhammeda, s.a.v.s., jer ne želi živote i imetke drugih da ugrozi, on želi ljude na Pravi put da uputi. Ljudi od kojih uzimamo vjeru moraju imati sened do Resulullaha,s.a.v.s., jer ako sened nedostaje, takav insan može uzeti ajet: ”Ubijajte ih gdje god stignete”[9] izvaditi iz konteksta i ubijati ljude, iako se ovaj ajet odnosi samo na bojno polje, a zaboraviti ajet koji govori o naginjanju miru ili zaboraviti da je Resulullah, s.a.v.s., rekao:

لَا
تَمَنَّوْا لِقَاءَ الْعَدُوِّ.

”Nemojte priželjkivati da se sa neprijateljima borite.”[10]

Insan ne zna kako će se u tim trenucima ponašati. Mir je jedino normalno međuljudsko stanje i to treba graditi, osim ako nam je ugrožena i napadnuta vjera i čast, tada se moramo boriti. Nosimo ovo značenje na umu, naša domovina je jedan svijetli obrazac kao i naša Armija Republike Bosne i Hercegovine koja je bila časna i moralna. Ovo su potvrdili i britanski oficiri i generali, američki senatori i brojni drugi, a nije mala stvar kada nam to posvjedoče ljudi koji ne dijele naš identitet. Molimo Gospodara da takvi uvijek budemo, Amin!