Neki propisi vezani za opravdanja zbog kojih se dozvoljava prekid posta

Prvo, mudžahid – onaj koji je nasuprot neprijatelja i preovladava mišljenje da će zbog posta biti slab u borbi. Njemu je također dozvoljeno da prekine post i da nadoknadi. Bez obzira kojim oružjem rukovao, jer je stanje jela i pića daleko jače od onog u kojem je čovjek postač u odnosu na neprijatelja.

Što se tiče vojnih jedinica koje su mobilizirane unutar nekog mjesta tokom rata, oni će uvijek nijjetiti post za svaki dan dokle god ne dođe do sukoba sa neprijateljem, kada im je dozvoljeno da prekinu post.

Drugo, ona osoba koju zadesi žestoka žeđ ili glad, zbog koje se boji da će stradati, izgubiti pamet ili neki od osjećaja, bez da je sam sebi uzrokovao taj umor, dozvoljeno je da prekine post i da taj dan nadoknadi dan za dan, zbog Riječi Uzvišenog:

فَمَنِ اضْطُرَّ غَيْرَ بَاغٍ وَلَا عَادٍ فَلَا إِثْمَ عَلَيْهِ.

”Onaj ko bude prisiljen, a ne zbog želje, nema grijeha.”[1]

To mu je poznato zbog preovladavajućeg mišljenja ili ga je ljekar musliman čestit, upućen, o tome obavijestio.

Treće, vojnici koji odlaze na manevre imaju tretman musafira. Dozvoljeno im je da prekinu post čim izađu na manevar, ukoliko izlaze na mjesto koje je udaljeno osamdeset i jedan kilometar zbog kojeg se mogu skraćivati namazi, u suprotnom, nanijjetit će, postit će i ponijet će sa sobom hranu. Ukoliko nekoga od njih zadesi tegoba i preovlada mišljenje da ukoliko nastavi s postom da će se razboliti ili izgubiti snagu, pa neće moći obaviti svoj zadatak, tada će prekinuti post i nadoknaditi.

Četvrto, osobe koje rade teške poslove, poput žetelaca, pekara, ložača, kovača ili onih koji rade u rudnicima, i drugih čiji je posao sličan ovome, i nemaju drugi posao koji se mogu izdržavati i nemaju načina da sebe izdržavaju u danima ramazana, oni će započeti svoj dan kao postači, a ukoliko se desi da ih zadesi teška žeđ ili glad, zbog koje se boje štete ili nesreće, dozvoljeno im je da prekinu post. U slučaju da je sigurno da će sebi naijeti štetu postom, onda im je obaveza da prekinu post, jer je Uzvišeni rekao:

وَلَا تَقْتُلُوا أَنْفُسَكُمْ. إِنَّ اللَّهَ كانَ بِكُمْ رَحِيماً.

 ”Nemojte ubijati sebe, zaista je Allah prema vama milostiv.”[2]

Nakon toga će napostiti dan za dan u onom vremenu koje im je povoljno.

Peto, postaču nafile je dozvoljeno da prekine post ukoliko je pozvan u goste od jutra do pred podne namaz, nakon toga mu nije dozvoljeno, izuzev ako ga ne pozovu roditelji i ako ga je strah da će se to razumjeti kao neposlušnost njima. Treba nadoknaditi dan nafile koji je prekinuo, pokuđeno mu je da prekine post bez nekog opravdanja, jer je Uzvišeni rekao:

”Nemojte poništavati svoja dobra djela.”[3]

Izuzetak od ovoga je ukoliko započne post dobrovoljni u pet dana, a to su dva dana bajrama i tri dana tešrika, nije mu obaveza njih napostiti ako pokvari post, jer mu je naređeno da prekine post u tim danima i ovo je kod Ebu Hanife, dok Ebu Jusuf i Muhammed kažu da je dužan da naposti te dane.

Ukoliko ženu zadesi hajz ili se porodi, post joj je time pokvaren i obaveza joj je da prekine post, jer je post radi Allaha, a hajz je nečistoća i uznemiravanje i uznemirava ženu, a:

إنَّ اللَّهَ طَيِّبٌ لَا يَقْبَلُ إِلَّا طَيِّبًا.

”Allah je Dobar i prihvata samo ono što je dobro.”[4]

Žena u hajzu ne bi trebala pred drugim ljudima ili pred svojom djecom jesti, kako ne bi bili u nedoumici i ne bi je pratili u tom njenom stanju. Kada se prekine hajz tokom dana nakon pojave zore, ona je obavezna suzdržati se od jela ostatak dana iz poštovanja prema vremenu, a zatim nadoknaditi taj dan. Isto je sa musafirom koji se vrati u svoje mjesto ili postane mukim (onaj koji boravi), bolesnikom koji ozdravi, onim ko je izgubio razum, pa mentalno ozdravio, kao i dječaku i nepunoljetnoj osobi kada postane punoljetna, nevjerniku koji primi islam i svkao kome je pokvaren post. Čak ukoliko je to sa opravdanje, a zatim nestane to opravdanje, dužan je ustegnuti se od jela i pića ostatak dana iz poštovanja prema ramazanu i hurmetu mjeseca kod imama Ebu Hanife. Kod šafija mu je sunnet da to učini.

Oni koji budu prekinuli post zbog pomenutih stvari, trebaju nadoknaditi ono što su pokvarili nakon što nestane izgovor i smetnja, osim dječaka koji postane punoljetan i nevjernika koji primi islam. Ove dvije kategorije nisu dužne da naposte, jer u trenutku kada su bili u drugom položaju, nije im bila obaveza da poste. Isto je i sa osobom koja je izgubila pamet, pa se vratila pameti.

Nije obavezno da bude uzastopno nadoknađivanje, zato što su tekstovi Kur'ana i sunneta općeniti, a pohvalno je da dani budu uzastopni i da se ne odgađa u odnosu na vrijeme kada je osoba u stanju, kako bi se što prije učinilo dobro i oslobodilo se obaveze. Ukoliko dođe sledeći ramazan, a nije se naposti prošli, dat će se prednost obavljanju posta ramazana koji je nastupio u odnosu na nadoknađivanje ili napoštavanje ranijih dana. Nema fidje (otkupa) kod hanefija.

Sedmo, ukoliko preseli prije nego se ukloni opravdanje, nije obavezan da stavi u oporuku da se dadne za njega otkupnina onoga što nije postio. To je zato što nije sustigao onaj broj dana u kojima bi mogao postiti. Primjer obog pitanja je, ukoliko se čovjek razboli u ramazanu, pa prekinuo post zbog nemogućnosti da posti, pa preseli prije nego se izliječi, nema nikakve obaveze. Ukoliko ode ta smetnja, nadoknadit će koliko može, a ukoliko ne nadoknadi, obaveza je da oporuči nadoknadu ili keffaret prema broju dana koje je živio zdrav i nije imao opravdanje.

Drugi primjer je putnik i prekinuo post tokom svoga putovanja četiri dana, npr., zatim se vratio u svoje mjesto uvečer na bajram. Tu je boravio tri dana, pa nakon toga preselio. Oporučit će da se da otkupnina samo za tri dana, a kod šafija treba oporučiti za sve dane u ovom slučaju. Onaj ko preseli prije nego nadoknadi, ili je situacija da mu je prošao post sa opravdanjem ili bez opravdanja. U prvom, ukoliko je bio u stanju da naposti (nije bio bolestan, niti na putu), a nije napostio, griješan je, i to se treba izdvojiti iz njegovog nasljedstva. Za svaki da, jedna količina hrane ”mudd” ukoliko nije bio u stanju, kao nakon smrti nakon što je došlo vrijeme da nadoknadi, zavjetuje si i dadne keffaret ili je nastavilo opravdanje do njegove smrti, tada nema nikakve obaveze, niti da dadne otkupninu, niti da naposti, niti ima bilo kakvog grijeha. U drugom slučaju, kada mu prođe vrijeme bez opravdanja za prekid posta, tada je griješan. Iz njegovog imetka će se uzeti za svaki dan po jedan ”mudd”, bez obzira da li je mogao nadoknaditi ili ne.

Obaveza davanja jednoga ”mudda” kod šafija, a kod hanefija je pola ”sa'a” ječma. Ukoliko ostane živ, a dođe sljedeći ramazan i nije napostio ono što je dužan i nije završio napoštavanje, dat će prednost postu ramazana koji je nastupio nad napoštavanjem. Nije obavezan dati fidju zbog zakašnjenja. Ukoliko te dane nanijjeti kao napoštavanje, nije valjano i računa se samo kao obavljanje posta obaveznoga ramazana.

Iz svega što je prethodilo, vidi se da Uzvišeni nije dao nikakvu tegobu i da je svakome dao u obavezu samo ono što može ponijeti.

Osmo, mijenjanje ili zamjena u postu; onaj ko preseli, a ima namaze koje nije klanjao ili post nekih dana, nije dozvoljeno da neko klanja ili posti za njega, osim ukoliko je oporučio da se za njegov post daje otkupnina i to je dozvoljeno iz trećine njegovog imetka, za svaki dan posta će se dati otkupnina, tj. nahraniti siromah sa pola ”sa'a” (dva kilograma pšenice) ili kilogram hurmi i ječma. Abdullah ibn Abbas, r.a., je rekao: ”Neka niko ne klanja za bilo koga, niti posti za bilo koga, međutim, nahranit će za njega svaki dan koliko mudd jedan ječma.”