Karakteristike imana – 15. hadis

Hvala Uzvišenom Allahu na Njegovim neizmjernim blagodatima. Molimo Ga da nas počasti spoznajom kroz njihovo trajanje i da nikada ne dođe dan kada ćemo početi cijeniti blagodati samo zato što smo ih izgubili. Molimo Allaha Uzvišenog da cijenimo sve ono što nam je On dao, da cijenimo blagodat postojanja, upute i čestitih ljudi u našem životu. Salavat i selam Njegovom Miljeniku Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici i vrlim ashabima. Molimo Allaha, dž.š., da nas počasti njegovim zagovorništvom na Sudnjem danu.

U arapskoj književnosti spominje se događaj čovjeka koji je nastojao izbjeći opasnost govora. Kada bi ga neko nešto upitao, on bi napisao odgovor. Jednog dana, jedan od alima je prolazio pored njega, poselamio ga i postavio mu pitanje ko je on. Zatim mu čovjek u stihu napisa odgovor:

مُنِعَ اللِسَانُ مِنَ الْكَلَامِ لِأَنَّهُ          كَهْفُ الْبَلَاءِ وَ جَالِبِ الْآفَاتِ
فَإِذَا نَطَقَتْ فَكُنْ لِرَبِّكَ          لَا تَنْسَهُ وَ احْمَدَ فِي الْحَالَاتِ

“Jeziku sam svome zabranio da priča, jer stalno mi donosi belaje i nedaće. Ako ćeš šta progovoriti, onda ti Allaha spomeni i ne zaboravi hvaliti Ga u svim stanjima.”

Alim uze papirić, pročita odgovor, okrenu ga na drugu stranu i napisa stih koji mu je u tom trenu naumpao:

وَمَا مِنْ كَاتِبٍ إِلَّا سَيُبْلَى           وَيَبْقَي الدَهْرُ مَاكَتَبَتْ يَدَاهُ

فَلَا تَكْتُبْ بِكَفِّكَ غَيْرَ شَىْءٍ              يَسِّرُكَ فِي الْقِيَامَةِ أَنْ تَرَاهُ

“Nema nikoga ko je nešto napisao da nije preselio, a vrijeme će ostaviti ono što je on napisao. Zato nemoj pisati svojom rukom, osim ono što ti je drago vidjeti na Sudnjem danu.”

Istog trena, taj čovjek se onesvjestio. Mislio je da je pobjegao od problema, a zapravo je upao u nešto još gore. Koliko li je ljudi sa sobom odnijelo ono što je on napisao. Ulema kaže da je svaka knjiga koju insan iza sebe ostavi, kao dijete koje ga naslijedi. Sve što uradimo, u nekoj formi ostaje iza nas. Neka nam uvijek ta činjenica bude na pameti.

Petnaesti hadis u zbirci imama Nevevija glasi:

عَنْ
أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ، أنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ
وَسَلَّمَ قَالَ: مَنْ كَانَ يُؤْمِنُ بِاللهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ
فَلْيَقُلْ خَيْرًا أَوْ لِيَصْمُتْ، وَمَنْ كَانَ يُؤْمِنُ بِاللهِ وَالْيَوْمِ
الْآخِرِ فَلْيُكْرِمْ جَارَهُ، وَمَنْ كَانَ يُؤْمِنُ بِاللهِ وَالْيَوْمِ
الْآخِرِ فَلْيُكْرِمْ ضَيْفَهُ.

Prenosi se od Ebu Hurejre da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka kaže dobro ili neka šuti. Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka počasti svoga komšiju. Ko vjeruje u Allah i Sudnji dan neka počasti svoga gosta.”[1]

Ovo je jedan od četiri najbitnija hadisa. Ostala tri su:

1.  “Halal je jasan i haram je jasan.”
2. “Djela se cijene prema namjerama.”
3. “Od ljepote čovjekovog islama je da ostavi ono što ga se ne tiče.”

Ulema nas uči da će naše pridržavanje onoga što nam Allah, dž.š., naređuje i čemu nas Resulullah, s.a.v.s., podučava, biti jako onoliko koliko smo ubijeđeni u trenutak stajanja pred Allahom Uzvišenim. Osnova ophođenja muslimana prema drugima mora biti utemeljena na ove tri vrijednosti navedene u hadisu. Gospodar Uzvišeni u Kur'anu kaže:

وَقُل
لِّعِبَادِي يَقُولُوا الَّتِي هِيَ أَحْسَنُ 

“Reci robovima Mojim neka govore samo ono što je najbolje.”[2]

Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Ko mi garantuje ono što mu je između dva nepceta i stidni organ, garantujem mu Džennet.”[3] Jedna riječ može pomiriti, ali i zavaditi, pa čak i rat započeti. Gospodar Uzvišeni u Kur'anu riječ poredi sa lijepim drvetom, koje na kraju daje plod. Jedan od velikana je rekao: “Kada hoćeš nešto da kažeš, pomisli da li u tome ima Allahovog zadovoljstva. Ako ima – reci, bit ćeš nagrađen za to, ako nema – šuti.” Samo jedna lijepa riječ može uputiti insana na dobro do kraja života.

Prvi ljudi koji su prihvatili islam su bili oni koji su Poslanika, s.a.v.s., najbolje poznavali. Preispitujmo sebe, jer ako istinski slijedimo Poslanika, s.a.v.s., ljudi koji su nam najbliži trebali bi slijedeći naš primjer biti na Pravom putu.

Uzvišeni Gospodar u Kur'anu kaže:

وَلَا تَقْفُ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ 

“Nemoj govoriti o onome o čemu znanja nemaš.”[4]

Imajmo na umu da trebamo govoriti samo o onome što znamo, i to samo onda kada je potrebno. Ne bacajmo bisere tamo gdje ih ne prihvataju. Time uništavamo ono što ima vrijednost dajući nekome ko to ne želi. Jedan od osnovnih principa islama je priznati kada nešto ne znamo. Imama Malika su četredest puta nešto pitali, a od toga je trideset i sedam puta rekao da ne zna.

Prenosi se da je jedan od ashaba, Abdullah ibn Amr, r.a., poslije klanja kurbana upitao: “Jeste li dali našem komšiji nemuslimanu.” Upitaše ga: “Zbog čega njemu?” “Tako mi Allaha čuo sam Poslanika da toliko spominje komšiju i pravo komšije, čak nam je jednom rekao: Džibril mi je stalno ponavljao pazi komšiju, pazi komšiju, da sam pomislio da će imati udio i u nasljedstvu.”[5]

 Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Imaš komšiju koji kod tebe ima jedno pravo, koji ima dva prava i koji ima tri prava. Onaj koji ima jedno pravo je komšija nevjernik. Njemu pripada pravo dobrosusjedskih odnosa. Onaj koji ima dva prava je komšija musliman. Ima pravo kao komšija i kao musliman. Onaj koji ima tri prava je komšija, musliman i rod. Ima pravo kao komšija, kao musliman i kao rod.”[6]

U drugim predajama se navodi: “Na Sudnjem danu, prvi koji će se između sebe sporiti pred Allahom, bit će komšije.”

Od sunneta Resulullaha, s.a.v.s., je da gost odsjedne tri dana. U predajama se navodi četrnaest stvari koje teku i nakon čovjekove smrti, a jedna od njih i je vakuf kuća za putnike. Ko sagradi kuću u kojoj će se moći odmoriti i boraviti putnici, i nakon smrti graditelja-vakifa, dolazit će dobra djela.

Imam Ahmed bilježi hadis u kojem Resullah, s.a.v.s., kaže: “Ono mjesto u kome jedan insan osvane gladan, neka znaju da se Allahova zaštita podigla nad tim mjestom.”[7] U naše zajedničke obaveze spada da u čaršiji imamo mjesto koje će dočekivati musafire, da se brinemo jedni za druge, kako neko od nas ne bi bio gladan.

Resullah, s.a.v.s., je rekao: “Kada neko od vas pravi hranu, neka napravi više kako bi mogao podjeliti sa komšijom.”[8]Ako nismo u mogućnosti podjeliti, od edeba je da pokrijemo hranu prilikom nošenja u kuću. Molimo Uzvišenog Gospodara da nam podari ispravno razumjevanje vjere i snage da ovaj hadis primjenimo u svojim životima, Amin!