Izgradnja zajednice općeg dobra

Zahvala pripada Uzvišenom Stvoritelju. Molimo Ga da nas počasti time da se okoristimo životopisom Muhammeda, s.a.v.s., da nam dadne da živimo njegovim stilom življenja i da budemo oni koji stalno na njega donose salavate i selame.

Putovanje Resulullaha, s.a.v.s., između Meke i Medine poznato je pod nazivom Hidžra. Spominjali smo kako je Resulullah, s.a.v.s., gledajući Meku, govorio: “O Meko, znam da si od Allahove zemlje najbolje mjesto i Njemu najdraže mjesto! Da me stanovnici tvoji nisu istjerali, ja zaista ne bih izašao!”[1]

 Kazali smo da je jedna od značajnih lekcija životopisa Muhammeda, s.a.v.s., odanost. Resulullah, s.a.v.s., odan je ljudima koji mu čine dobro, odan je svima koji čine bilo šta dobro, odan je i mjestima, svome gradu, svojoj čaršiji, odan je Meki.

Tri dana boravka u pećini i jedanaest dana putovanja petsto kilometara puta. Nagradu za naša dobra djela možemo očekivati prema trudu i naporu koji uložimo i iskrenosti koja to prati.

Spomenuli smo da je hazreti Alija, r.a., nakon što je Resulullah, s.a.v.s., odlučio napustiti Meku i učiniti Hidžru, ostao u njegovoj postelji. Kada je osvanuo, nije mogao izdržati nego je požurio u Medinu pješice bez jahalice, petsto kilometara. Spominje se da su mu noge bile krvave kada je došao. Resulullah, s.a.v.s., najprije dolazi desetak kilometara pred Medinu u mjesto Kuba gdje su ga dočekali muslimani tog mjesta. Prvi posao Resulullaha, s.a.v.s., kojim nam je pokazao smjer kojim treba ići muslimanska zajednica bila je izgradnja džamije. Presretan je svaki čovjek, svaki vjernik i vjernica, kada vidi kako se diljem naše Bosne otvaraju džamije, kako ljudi hrle da pomognu kada čuju da se džamija gradi, jer znaju da onaj ko sagradi džamiju i učestvuje u izgradnji džamije ima nagradu u Džennetu kao da tamo sebi gradi kuću.[2] Međutim, kada Resulullah, s.a.v.s., gradi džamiju, on gradi prostor u kojem će se okupljati oni koji su odani Gospodaru, oni koji redovno obavljaju namaz. Prenosi se da je džamiju u Kubau Resulullah, s.a.v.s., gradio lično. Iako je bio umoran od putovanja, nije dozvolio da propusti tu vrijednost i nagradu. Izgrađujmo svoje džamije tako što ćemo u njih ići, ne dozvolimo da naše mahale ostanu puste, jer primjer onoga ko spominje Allaha, obavlja namaz, uči Kur’an i onoga ko to ne čini, isti je kao primjer živoga i mrtvoga. Ne dozvolimo da naše mahale izgube svoje mahalske džamije, otiđimo sa svojim porodicama, sa svojom djecom i suprugama. Imajte svoje dane kada odlazite u džamiju, ako vam obaveze ne dozvoljavaju da to bude svaki dan.

Prva osoba koja je vidjela Resulullaha, s.a.v.s., da ulazi u Medinu bio je jevrej koji se popeo na palmino stablo. Enes ibn Malik, opisujući trenutak ulaska Resulullaha, s.a.v.s., u Medinu, kaže: “Resulullah, s.a.v.s., u Medinu je ušao u ponedjeljak i cijela je Medina tada zasjala. Bio je ponedjeljak i kada je Resulullah, s.a.v.s., preselio na ahiret, a tada je cijela Medina tamna postala.” Najveći dan u povijesti Medine bio je dan kada je Resulullah, s.a.v.s., u nju ušao. Od tog trenutka Medina postaje stjecište dobra, mudrosti, čestitosti, čednosti, ljepote i dobrote. Resulullah, s.a.v.s., ulazi u Medinu dok s usana i iz srca ashaba, muškaraca i žena, odjekuju tekbiri, a niz njihova lica teku suze radosnice. Dočekuju ga kasidom:

طَلَعَ الْبَدْرُ عَلَيْنَا مِنْ ثَنِيَّاتِ الْوَدَاعِ  

Izašao nam je puni mjesec iz mjesta Senijetul-Veda. Upravo je Resulullah, s.a.v.s., Medini prilazio kroz to mjesto.

To svjedoči da su oni u tom trenutku izrekli tu kasidu, ona je odraz stanja njihovih srca, tj. njihovo duševno stanje dalo je da potekne ta kasida. Nažalost, često ne čujemo one najbitnije stvari. U toj prelijepoj kasidi kažu:

وَجَبَ الشُّكْرُ عَلَيْنَا  مَا دَعَا للهِ دَاعٍ

Mi smo dužni Allahu se zahvaljivati! Tome nas poziva onaj koji Allahu zove!

Zašto? Zato što nam je dao Kur’an, zato što nam je dao Muhammeda, zato što nam je dao stil življenja kojim je On zadovoljan, stil življenja koji nam garantira sreću na ovom svijetu i sreću na budućem svijetu. Ne može biti sretan onaj ko živi daleko od Gospodara. Takvoga štošta može zadovoljiti, ali to je samo privremeno.

أَيُّهَا الْمَبْعُوثُ فِينَا جِئْتَ بِالأَمْرِ الْمُطَاعِ

O ti, koji si poslan među nas, došao si s nečim čemu se lahko pokoriti!” Kao što Resulullah, s.a.v.s., kaže: “Zaista je vjera lahka!”

Čuvajmo se onih koji otežavaju ljudima. Daleko su oni od stila življenja Resulullaha, s.a.v.s., i njegovih riječi:

إِنَّ هذَا الدِّينَ يُسْرٌ وَلَنْ يُشَادَّ الدِّينَ أَحَدٌ إِلاَّ غَلَبَهُ

“Vjera je lahka. Niko u vjeri neće pretjerati, a da ga vjera neće savladati.“[3]

Mi moramo vjeru savladati u smislu da je trebamo živjeti životno, dinamično, onakvu kakva ona jeste. Kasida kaže:

جِئْتَ شَرَّفْتَ الْمَدِينَةَ مَرْحَبًا يَا خَيْرَ دَاعٍ

Došao si, počastio si Medinu, dobro nam došao, najbolji pozivaču!”

Resulullah, s.a.v.s., onaj je koji poziva Gospodaru. Stanovnici Medine kažu: “Počastio si nas što si došao!” Jedan od velikih učenjaka Šama jednom je prilikom doživio da mu njegovi učenici prouče ovu kasidu nakon njegova povratka s hadža. To ga je ganulo toliko da su mu suze počele teći niz obraze, pa im je rekao: “Tu kasidu učite isključivo iz poštovanja prema Resulullahu, s.a.v.s., i iz zahvalnosti Allahu, dž.š. Nikome je drugom nemojte učiti, niti radi ijednog drugog Božijeg roba!”

Kada je Resulullah, s.a.v.s., ušao u Medinu, svaki je njezin stanovnik priželjkivao da Resulullah, s.a.v.s., bude upravo njegov gost, tj. da će Resulullah, s.a.v.s., kod njega odsjesti. Resulullah, s.a.v.s., rekao im je:

خَلوُّا سَبيِلَهَا فَإِنَّهَا مَأْمُورَةٌ

“Ostavite moju devu, njoj je Allah naredio šta da radi!”[4]

Mudrost Resulullaha, s.a.v.s., vođena je Objavom. Pustio je devu da ide i ona je sjela na zemlju u vlasništvu plemena Benu Nedžar. Koje je to pleme Benu Nedžar? Nas životinja uči jednoj od najbitnijih lekcija u našem životu, lekciju koju moramo naučiti iz životopisa Muhammeda, s.a.v.s.. Benu Nedžar su rođaci Muhammeda, s.a.v.s., po majci, jer je njegova nana bila iz tog plemena, a njegov je otac, kao što smo spomenuli, preselio na povratku iz Medine upravo nakon posjete plemenu Benu Nedžar.

Čuvajmo rodbinske veze. Resulullah, s.a.v.s., kaže:

لَا يَدْخُلُ الْجَنَّةَ قَاطِعٌ

“Neće ući u džennet onaj koji kida rodbinske veze” ^[5]

U drugom predanju se kaže:

إِنَّ الرَّحْمَةَ لَا تَنْزِلُ عَلىٰ قَوْمٍ فِيهِمْ قَاطِعُ رَحِمٍ

“Allahova milost ne silazi na narod u kojem ima makar jedan koji prekida rodbinske veze.” [6]

Nemojmo biti razlogom da se milost Gospodara ne spušta na naš narod, pogotovo u posebnim danima pokornosti. Telefonom ili kratkom posjetom održavajmo rodbinske veze, mi trebamo jedni drugima, trebaju nam naše uzajamne dove, naše iskrene želje da, ako Bog da, budemo u Džennetu s Resulullahom, s.a.v.s., i da mu kažemo: “Allahov Poslaniče! Čuli smo tvoj hadis, čuli smo da je rodbinska veza nešto što ima posebnu nagradu kod Gospodara.”

Kada je deva stala, ljudi su bili okupljeni oko Resulullaha, s.a.v.s., a jedan od ensarija, pomagača Resulullaha, domaćina koji su dočekali muhadžire, uzeo je Resulullahove stvari i unio ih u svoju kuću, dakle imao je inicijativu u dobru. Pošto na zemlji na koju je deva sjela nije bilo kuće, kazali su: “Gdje će Resulullah biti?” Resulullah, s.a.v.s., rekao je: “Gdje su mi stvari?” Ebu Ejub je tiho kazao: “Božiji Poslaniče, ja sam ih unio kod sebe!” Resulullah, s.a.v.s., reče: “Čovjek je tamo gdje su mu stvari!” Kao da mu se dopalo da musliman i muslimanka imaju inicijativu u dobru. Oni pokreću dobre stvari, oni pokreću da se u mahali put napravi, da se napravi rasvjeta, da se nahrani onaj ko je gladan, da se udovicama i siročadi pomogne, pogotovo u trenucima kada im je najteže, da se pomogne finansijski neko ko uči i stječe nauku. Vjernik i vjernica uvijek imaju inicijativu u dobru.[7]

Razmislimo o prvom govoru Resulullaha, s.a.v.s.. Njegove riječi uzmimo kao vodilju u svom djelovanju prema ljudima.

أَفْشُوا السَّلاَمَ

“O ljudi, širite selam!” Nazivajte jedni drugima selam i širite mir jedni s drugima. Medina je grad plemena Evs i Hazredž koja desetljećima ratuju. Zašto? Zbog toga što je jedna deva pretekla drugu dva se plemena godinama sukobljavaju i krv proljevaju. Resulullah, s.a.v.s., hoće da popravi njihove odnose: “O ljudi, širite selam!” Širite mir, jer je mir primarno stanje u kojem moramo biti; rat je izuzetak, rat je trenutak kada moramo odbraniti svoju čast, svoju vjeru i svoju slobodu. Tada se vjernik i vjernica ne premišljaju i ne čekaju ni jednog trenutka. Međutim, mir je primarno stanje slobode u kojoj uživamo, to je nešto što čuvamo primjerenim odnosom prema svima. Nazivajmo jedni drugima selam. Želimo drugim ljudima da uđu u ovu vjeru, jedinu vjeru kojom je Gospodar zadovoljan, vjeru predanosti Njemu, što je, zapravo, prijevod riječi islam.

Dalje Resulullah, s.a.v.s., kaže:

وَأَطْعِمُوا الطَّعَامَ

“I nahranite gladne!”

Više od 300 muhadžira, izbjeglica, dolazi u Medinu. Da bi oni živjeli normalno, prije svega nužno je da se nahrane. Resulullah, s.a.v.s., kaže: “Nahranite one koji su u potrebi!” Ne smijemo dozvoliti da u našim mahalama bude iko gladan. Moramo znati da u našim mahalama ima Božijih robova kojima je potrebna pomoć, a njih je stid da zatraže, radije bi umrli nego da od nekoga pomoć zatraže. Pitat će nas Gospodar jesmo li tražili one koji su u stvarnoj potrebi. O ljudi, širite selam, širite mir, hranite one koji su u potrebi, one koji su gladni.

Treća poruka Resulullaha, s.a.v.s., bila je:

وَصَلوُّا وَالنَّاسُ نِيَامٌ

“Klanjajte u noći kada ljudi spavaju!”

Dok ljudi spavaju, vi namaz obavljajte, jačajte svoju vezu s Gospodarom. Najljepši trenuci vjerniku i vjernici jesu oni trenuci u kojima oni namazom dozivaju svoga Gospodara, kada uče: Hvala Tebi, Gospodaru, Ti si Gospodar svih svjetova…; to su najljepši trenuci vjernika i vjernica, te trenutke ni za šta na svijetu ne bi dali.

Nagrada je slijedeća, Resulullah, s.a.v.s., kaže:

تَدْخُلوُنَ الْجَنَّةَ بِسَلاَمٍ

“Ući ćete u džennet nazivajući selam!”[8]

Ebu Ejub je prenio da kada je Resulullah, s.a.v.s., došao njegovoj kući, koja je bila na dva sprata, upitao ga je: “Allahov Poslaniče, gdje želiš biti?” Resulullah, s.a.v.s., odgovorio je: “Volio bih biti na prvom spratu jer mi dolaze gosti, pa ne bih želio tebe i tvoje ukućane uznemiravati!”^[9] Takav je pravi gost, uvijek nastoji svog domaćina što manje uznemiriti. Isto tako ako domaćin nije u stanju primiti gosta u kuću, platit će mu smještaj i na taj način olakšati svojoj porodici.

المُؤْمِنُ كَيِّسٌ فَطِنٌ

“Vjernik i vjernica”, kaže se u predanjima su: “oštroumni su i pronicljivi!”^[10] 

Vjernik je oštrouman, trudi se ugostiti gosta na primjeren način, a pri tom sebi ne napraviti teret.

Ebu Ejub reče: “Allahov Poslaniče, mi ćemo se smjestiti gore, a ti budi dolje.” Resulullah, s.a.v.s., smjestio se na donji sprat, a hazreti Ebu Ejub kaže: “Hodali smo uz zidove našeg sprata, kako se ne bi desilo da naša stopala budu nad glavom Resulullaha, s.a.v.s.”

Jednom je prilikom supruga hazreti Ebu Ejuba prosula vodu, pa se Ebu Ejub pobojao da voda ne prokapa na Resulullaha, s.a.v.s., i njegovu porodicu na prvom spratu. Nabrzinu je strgnuo svoju odjeću i počeo kupiti onu vodu. Jedan od velikana i učitelja, koji je nedavno preselio, kada bi ovo citirao o Ebu Ejubu, r.a., govorio bi: “Tako mi Gospodara, Ebu Ejube, ja tebe zaista volim; volim te zbog tvog poštovanja prema Resulullahu, r.a.!” Ulema kaže:

مَنْ صَدَقَ مَعَ اللهِ صَدَّقَهُ اللهُ

“Onaj ko je iskren prema Allahu, dž.š., Allah njegovu iskrenost potvrdi!”

Kada je taj velikan preselio, nije dozvoljeno da bude vraćen u svoju domovinu, nego je ukopan u Istanbulu gdje bio i to pored Ebu Ejuba el-Ensarije. Poštujmo ljude koji su učinili dobro. Imajmo snage da se nosimo s obavezom da idemo stazom koja vodi u susret velikanima i dobrim Allahovim robovima kojima je prvak Muhammed, s.a.v.s..

Ebu Ejub, r.a., je sišao kod Resulullaha, s.a.v.s., i zamolio ga da oni ipak pređu gore, jer je njima bilo teško da su iznad njega. Resulullah, s.a.v.s., pristaje i Ebu Ejub sa svojom porodicom prelazi na prvi sprat u jedan sobičak, a na drugom spratu, također u jednoj sobici, bio je Resulullah, s.a.v.s. Mjesec dana je Ebu Ejub redovno slao hranu Resulullahu, s.a.v.s., a hrana bi bila vraćena, jer je Resulullah, s.a.v.s., poučavao redu koji musliman i muslimanka trebaju imati u životu. Kada domaćin iznese hranu, gost ne treba pretjerivati, nego treba znati da je domaćin iznio sve što ima i najbolje što ima. Treba ostaviti nešto i njegovim ukućanima, možda im treba za sehur sljedećeg dana.

Hazreti Ebu Ejub, r.a., prenosi: “Kada bi nam se hrana vratila, gledali bismo s kojeg je mjesta jeo Resulullah, s.a.v.s., pa bismo tražili bereket jedući s onih mjesta odakle je Resulullah, s.a.v.s., jeo.” U Medini je bilo tri stotine muhadžira i svi su bili zbrinuti. Resulullah, s.a.v.s., bratimio je ensarije i muhadžire. Ensarije su bili velikodušni i nudili su muhadžirima pola imetka, međutim oni su odbijali nastojeći sami raditi i izdržavati svoje porodice. Ugradimo tu vrijednost u svoj evlad, neka naša djeca znaju cijeniti rad, nastojmo ih naviknuti da rade. Neka imaju svoje obaveze, ne dozvolimo da su nam djeca besposlena, besposlenost rađa samo zlo i nevolje. Neka nauče šta znači na halal način zaraditi jednu marku i neka to poštuju. Resulullah, s.a.v.s., bratimio je muhadžire i ensarije. Odgoj Resulullaha, s.a.v.s., iz Meke stopio se s odgojem koji je bio u Medini preko Musaba ibn Umejra, r.a.

Resulullah, s.a.v.s., zajedno s ashabima gradi džamiju, objekt koji je poseban u svakom pogledu. Moramo znati da sve što je na nebesima i na zemlji vlasništvo je Uzvišenog Stvoritelja i svi smo mi Njegovo vlasništvo. On je naš Gospodar, On je naš Stvoritelj. Gospodar samo za neke objekte kaže:“To su Moje kuće!”, a ti su objekti džamije. Zašto? Da bi se pokazao naš odnos prema Gospodaru kroz naš odnos prema džamiji. Ako ideš u džamiju, ti daješ težinu vjeri, ti si taj koji poštuješ Uzvišenog Stvoritelja i ti si taj kod kojeg islam ima vrijednost.

Osnovne aktivnosti Resulullaha, s.a.v.s., u to vrijeme bile su bratimljenje muslimana i izgradnja džamije, objekta u kojem se odgajala cijela generacija ljudi, generacija koja je napasala stoku i bavila se zemljoradnjom, a nakon 40 godina vodila je svijet u dobru. Za dvije godine ekonomske politike, politike međuljudskih odnosa, Resulullah, s.a.v.s., ujedinio je plemena Evs i Hazredž, ujedinio je muhadžire i ensarije, ujedinio je u dobru sve ljude koji su bili u Medini. Medinska povelja precizirala je prava i dužnosti svih građana tog društva. Zato oni koji plaše ljude islamom, stalno pokušavajući prikazati islam kao nešto radikalno, neće se vratiti onome koji jedini može govoriti o islamu u smislu primjene Kur’ana, a to je Resulullah, s.a.v.s.

Koliko je bilo poštovanje prema svima govori primjer da kada je prošao sprovod jednog jevreja, Resulullah, s.a.v.s., ustao je na noge. Jedan od ashaba reče mu:

يَا رَسُولَ اللهِ إِنَّهَا جَنَازَةُ يَهُودِيٍّ

“Božiji Poslaniče, to je sprovod jevreja!” Resulullah, s.a.v.s., odgovori:

أَلَيْسَتْ نَفْسًا

“Pa zar nije ljudsko biće!” [11]

Pazimo od koga uzimamo vjeru, to je naš sened, naš niz kojim se vezujemo za Gospodara. Ako taj niz ne ide preko učenjaka, pobožnih i čestitih ljudi do Resulullaha, s.a.v.s., našeg imama i vođe, onda smo zaista u opasnosti da krivo razumijemo vjeru. Onaj ko uzima vjeru samo iz knjiga i ne sjedi pred učenim ljudima, od takvih se udaljite, jer oni mogu krivo pročitati pa mnogim ljudima štetu nanijeti. Resulullah, s.a.v.s., uči nas na koji način da bratimimo ljude, pogotovo muslimani između sebe trebaju pokazati onima koji još nisu muslimani šta znači bratstvo u ime Gospodara, kada svi drugi interesi padaju. Resulullah, s.a.v.s., stopio je društvo u zajednicu čije je jedino obilježje bilo opće dobro. Međutim, jevrejima tog vremena nije se dopadalo to što dolazi Resulullah, s.a.v.s., nije im se dopalo to što plemena Evs i Hazredž više ne ratuju, jer su oni pomagali ljude da međusobno ratuju. Sve se to nije dopadalo ni munaficima, kojima je na čelu bio Abdullah ibn Ubej ibn Selul. Svi su oni danima i mjesecima spletkarili protiv Resulullaha, s.a.v.s.

Molim Gospodara da lekcija koju ćemo naučiti iz Sire Resulullaha, s.a.v.s., bude da čuvamo rodbinske veze, da čuvamo činjenje dobra u našem društvu, da čuvamo svoje džamije, da gradimo džamije i da se trudimo da odnosi među nama i odnosi među građanima naše zemlje budu primjereni i zasnovani na dobru i na istini. Molim Dragog Boga da nas pomogne da to povjerenje nosimo na primjeren način. Amin!

---