Trideset i peti hadis
Hvala Allahu na blagodatima Koji nas je počastio Uputom nakon stvaranja. Salavat i selam njegovom Miljeniku, s.a.v.s., časnoj porodici i plemenitim ashabima. I dalje se odgajamo kroz hadise koje je zabilježio imam Nevevi, u svojoj maloj, ali vrijednoj zbirci.
Jedna mudrost kaže: ”Najgori je onaj zatvor u kojem ne vidiš rešetke.” To su ljudi koji misle da uživaju slobodu, a zarobljeni su. Blago li onome ko je spoznao Uzvišenog Gospodara, tek su tada njegovo srce i duša slobodni. On ne robuje ničemu što je stvoreno, već Allahu, dž.š., koji je Stvoritelj svega. Kada bi Resulullah, s.a.v.s., Bilala pozivao da uči ezan kazao bi mu:
أَرِحْنَا بِهَا يَا بِلَالُ.
”Odmori nas sa namazom Bilale!”[1]
Ko želi da pronađe mirnu luku, mora ići Allahu Uzvišenom. U našem srcu ima praznina koju ništa osim vjere ne može popuniti. U trenucima dok čitamo hadise, bitno je da se sjetimo najposebnijeg čovjeka kod Uzvišenog Gospodara, a to je Muahmmed, s.a.v.s. Ovo je druženje sa njegovim naslijeđem, jer je to najvrijednije što je ostavio. Blago onome ko uzme znanje, primjeni ga i prenese drugima.
Trideset i peti hadis u zbirci imama Nevevija glasi:
عَنْ أَبِى هُرَيْرَةَ قَالَ: قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: لاَ تَحَاسَدُوا وَلاَ تَنَاجَشُوا وَلاَ تَبَاغَضُوا وَلاَ تَدَابَرُوا وَلاَ يَبِعْ بَعْضُكُمْ عَلَى بَيْعِ بَعْضٍ وَكُونُوا عِبَادَ اللَّهِ إِخْوَانًا. الْمُسْلِمُ أَخُو الْمُسْلِمِ لاَ يَظْلِمُهُ وَلاَ يَخْذُلُهُ وَلاَ يَحْقِرُهُ. التَّقْوَى هَا هُنَا. وَيُشِيرُ إِلَى صَدْرِهِ ثَلاَثَ مَرَّاتٍ بِحَسْبِ امْرِئٍ مِنَ الشَّرِّ أَنْ يَحْقِرَ أَخَاهُ الْمُسْلِمَ كُلُّ الْمُسْلِمِ عَلَى الْمُسْلِمِ حَرَامٌ دَمُهُ وَمَالُهُ وَعِرْضُهُ.
Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je rekao: ”Rekao je Resulullah, s.a.v.s.: ‘Nemojte jedni drugima zavidjeti, nemojte jedni druge varati, nemojte jedni druge mrziti, nemojte jedni drugima leđa okretati, nemojte jedni drugima otimati kupoprodaju, budite Allahovi robovi braća! Musliman je brat muslimanu, ne smije mu nepravdu učiniti, ne smije ga ostaviti na cjedilu, ne smije ga slagati, niti ga smije poniziti. Svijest o Allahu je ovdje (rukama je pokazao na prsa, tri puta). Dovoljno ti je zla da učiniš da poniziš svoga brata. Muslimanu su prema drugom muslimanu zabranjeni njegova krv, imetak i čast’.”[2]
Prvi dio hadisa govori o zabrani zavisti. Ako zavidimo, trebamo preispitivati u čemu zavidimo drugima. Zavidimo li onim ljudima koji u kontinuitetu duži niz godina čine dobra djela na način da bi i mi željeli to isto raditi, ili zavidimo osobi kod koje vidimo bolji automobil?! Ibn Kajjim je jedne prilike kazao: ”Ljudi su zavidni zato što žele dunjaluk, a na njemu je tijesno, a na ahiretu nema tjeskobe.” Jedan pjesnik je kazao:
كُلُّ العَدَاوَةِ قَدْ تُرْجَى إِمَاتَتُهَا. إِلاَّ عَدَاوَةَ مَنْ عَادَاكَ مِنْ حَسَدِ.
”Svako neprijateljstvo se može liječiti, osim onoga koje izvire iz zavisti.”
Abdullah ibn Selam, r.a., je opis Resulullaha, s.a.v..s, našao u Tevratu, pa je pozvao jevrejski narod, iz kojeg dolazi ovaj plemeniti ashab. Jevjeri su zavidjeli arapima što je Poslanik, s.a.v.s., od njih, a ne od njih. Dogovorili su se da ne govore jevrejima da je Abdullah primio islam. Prije nego su čuli da je primio islam govorili su o njemu sve najbolje, a nakon što su čuli da je postao sljedbenik Muhammeda, s.a.v.s., govorili su najgore o njemu. Navedeno su činili iz zavisti prema arapima koje je Allah, dž.š., počastio da pečat poslanika bude od njih. Uzvišeni Gospodar je kazao:
أَمْ يَحْسُدُونَ النَّاسَ عَلَى مَا آتَاهُمُ اللَّهُ مِنْ فَضْلِهِ.
”Zar će oni zavidjeti ljudima na onome što im je Allah dao od sebe.”[3]
Suština pogrešnog odnosa kroz zavist je nezadovoljstvo Allahovom, dž.š., odredbom, jer je nekoga počastio, a nas nije. Na tome se čovjek ne treba prigovarati. Zavist je forma neznanja o Allahu, dž.š. Ako znamo da Uzvišeni Gospodar sve daje, jednostavno Ga možemo zamoliti da i nama podari ono što vidimo kod drugoga. Zavišću priželjkujemo da blagodat odšeta iz nečijeg života i dođe nama. Iblisa je najviše koštalo što je zavidio Ademu, a.s., a Adema, a.s., to što je želio više u onim stvarima u kojima ne treba željeti više. Želja za životom i imetkom u čovjeku uvijek ostaju, kako nas uči Resulullah, s.a.v.s. Vjernik uvijek moli Uzvišenog Gospodara da živi onoliko koliko je dobro za njega.
Resulullah, s.a.v.s., nas je upozorio da se čuvamo zavisti, jer ona guta dobra djela kao što vatra guta suho drvo. Umjesto da se trudimo da činimo dobra djela, naše oči su se usmjerile prema onome što je Allah, dž.š., nekome dao.
U nastavku hadisa Resulullah, s.a.v.s., je rekao da ne varamo druge. Da ne znamo ništa o prevari osim sljedeće predaje Resulullaha, s.a.v.s., dovoljna bi nam bila:
وَالْمَكْرُ وَالْخِدَاعُ فِي النَّارِ.
”Vranje i spletkarenje idu u vatru.”[4]
Ovo nije roba kojom trguju čestiti robovi. Oko materijlanih dobara i položaja se dešava najviše prevara. Čestite generacije kada bi vidjeli da insan vara životinju, ne bi sjedili sa njima. Kada je jedna majka pozvala svoje dijete obećavši mu da će dobiti poklon, Resulullah, s.a.v.s., je upozorio da bi joj bila upisana laž da mu ništa nije dala. Onaj ko jednom svoje dijete prevari, ugrozio je vezu s njim.
Zatim nas Resulullah, s.a.v.s., upozorava da ne preziremo druge, jer je jedne kazao:
دَبَّ إِلَيْكُمْ دَاءُ الأُمَمِ قَبْلَكُمُ الْبَغْضَاءُ وَالْحَسَدُ.
”Među vama je ušla bolest onih prije vas. Prezirete jedni druge i zavidite.”[5]
Na kraju ovog hadisa Resulullah, s.a.v.s., nas upozorava da će ove bolesti odvesti u smjeru ubistava. Postoje nažalost grupe muslimana koji sistematski uče druge da preziru one koji ne razmišljaju njihovom logikom. Na kraju, neprijatelj upotrijebi te muslimane protiv drugih muslimana. Prezir je opasan, osim u situacijama kada je radi Allaha, dž.š. Prezirati laž ili nemoral je poželjno, ali ni u takvim trenucima ne smijemo prezirati insana, jer je on Allahovo stvorenje, već preziremo ono zlo koje čini. Preziremo kufr i širk jer nam je žao što pojedinci nisu na vrijeme otvorili svoje oči.
Resulullah, s.a.v.s., nam je u ovom hadisu zabranio da okrećemo leđa drugima. Nikada se Resulullah, s.a.v.s., nije rukovao, a da je prvi pustio ruku, niti je pričao sa nekim, a da mu se u cijelosti nije posvetio. Bio je prvi čovjek države, ali našao je vremena da svakome posveti pažnju, kako bi nas naučio na koji način se srca ljudi osvajaju. Zato trebamo često učiti dovu za ummet, kao što to činimo u namazu, a ne okretati leđa ummetu u širem značenju te riječi.
U nastavku Resulullah, s.a.v.s., zabranjuje da se miješamo u kupoprodaju drugog insana, kao naprimjer da drugi ponudi više prodavcu, nakon čega prvi kupac ostaje bez robe. Slično ovome je zabrana da kada jednu djevojku isprose, da dođe drugi i traži njenu ruku, jer na taj način ugrožava pravo svoga brata. Jedan od čestitih velikana bi uvijek jeo nakon što njegova majka završi sa jelom, jer ga je bilo stid Uzvišenog Gospodara da uzme zalogaj kojeg bi ona poželjela uzeti.
Musliman je muslimanu brat, kako se navodi u hadisu, pa dolaze četiri stvari: prvo, neće mu činiti nepravdu, jer je to tmina na Sudnjem danu. Vjernik ne čini zulum sebi, niti drugome. Ulema nas uči da je zulum znači uzeti nešto što nam ne pripada, ili dati nekome nešto što mu ne pripada. Ako bi dali nekome vlast, a znamo da je pohlepan, učinili smo zulum, iako nismo ništa uzeli.
Drugo, kada je musliman muslimanu brat, neće ga iznevjeriti. Kada nas neko zamoli za uslugu, a mi smo u stanju to učiniti, uradimo to. Na uslugu trebamo uzvratiti, kako nas uči Resulullah, s.a.v.s. Naše je da nastojimo približiti se njegovom srcu, kao što se on približio našem srcu.
Treće, musliman neće slagati. Resulullah, s.a.v.s., je cijenio kod svojih neprijatelja kada iskreno govore. Danas imamo slučaj da musliman muslimana gleda u oči i laže. U jednoj predaji Resulullah, s.a.v.s., kaže:
أَلاَ أُخْبِرُكُمْ بِشِرَارِكُمُ الْمَشَّاءُونَ بِالنَّمِيمَةِ الْمُفْسِدُونَ بَيْنَ الأَحِبَّةِ الْبَاغُونَ للْبُرَآءِ الْعَنَتَ.
”Hoćete li da vas obavijestim o najgorim ljudima? Oni koji hodajući prenose tuđi govor i tako kvare odnose, oni koji razdvajaju ljude koji se vole.”[6]
Četvrto, ne smije nikoga ponižavati, jer je ponižavanje postupak ljudi koji u srcu nosi oholost, a u džennet neće ući osoba koja ima trun oholosti. Ebu Zerr, r.a., je jednom prilikom ponizio Bilala, r.a., rekavši mu da je sin crne robinje, a kada je Resulullah, s.a.v.s., to čuo, rekao je Ebu Zerru:
إِنَّكَ امْرُؤٌ فِيكَ جَاهِلِيَّةٌ.
”Ti si čovjek u kojem ima neznanja (džahilijjeta).”[7]
To predstavlja neznanje o Allahu, dž.š., stvorenjima i vjeri. Nakon ovih riječi Resulullaha, s.a.v.s., Ebu Zerr, r.a., je legao na tlo i nije želio ustati sve dok Bilal ne stavi nogu na njegovu glavu. Na taj način je želio poniziti šejtana i ono preko čega je on djelovao, preko oholosti, umišljenosti i ponižavanja drugih ljudi. Čime se ponosimo, ako se ne ponosimo vjerom u Allaha, dž.š., i odnosom prema drugim ljudima?!
Dovoljno je zla čovjeku da ponižava druge insane. Resulullah, s.a.v.s., je upozorio svoju hanumu koja je uvrijedila jednu ženu, pa rekao: ”Rekla si riječ, kada bi se pomiješala sa morem, pomutila bi ga.”[8]Čovjek treba biti pažljiv i prilikom odgoja djece, da ne ponizi svoje dijete. Mi koji imamo iskustva sa genocidom i zločinima, pitanje je koliko imamo prava da uopće udaramo svoju djecu?! Ne smijemo ih naviknuti da od bilo koga prihvataju poniženje.
Posljednji dio hadisa je Resulullah, s.a.v.s., govorio i na oprosnom hadžu. Ne samo da čuvamo život, imetak i čast muslimana, već i onih koji nisu nosioci šehadeta. Nikada ne smijemo atakovati na neke od ovih stvari. Ko želi da čuva navedene stvari, mora ići stazom Resulullaha, s.a.v.s., koji je oprostio i molio za oprost kod Uzvišenog Gospodara onim ljudima koji su njegovu čast, imetak i život napadali, jer nisu znali.
Molimo Gospodara da naš narod sve više zna i uči, da krenemo stazom
Resulullaha, s.a.v.s., da nikada ničije pravo ne povrijedimo, Amin!
[1] Taberani, El-Mudžem el-kebir, 6215.
[2] Muslim, 2564.
[3] En-Nisa, 54.
[4] Ibn Hibban, Sahih, 5559.
[5] Tirmizi, 2510, Ahmed u Musnedu, 1/165, 1/167.
[6] Ahmed u Musnedu, 26940.
[7] Muslim, 3147, Ahmed u Musnedu, 20909.
[8] Tirmizi, 2502, Ebu Davud, 4875ز
