Iseljavanje muslimana u Abesiniju

Zahvala pripada Uzvišenom Gospodaru. Molimo Ga da nas počasti čašću da budemo ustrajni u činjenju dobra, da naš post bude iskren i da naši namazi budu skrušeni. Neka je salavat i selam na Muhammeda, posljednjeg Božijeg poslanika i Njegova miljenika, čiju Siru čitamo i čije dane života listamo, kome želimo ići u susret svakim svojim danom, svakom svojom noći, svakim svojim dobrim djelom.

U prethodnim poglavljima govorili smo o prvim godinama misije Muhammeda, s.a.v.s., zatim smo prešli na period u kojem Muhammed, s.a.v.s., otvoreno poziva ljude, najprije svoju familiju i širu porodicu, a zatim sve ljude u Meki. Svi su znali da Muhammed, s.a.v.s., nikada nije izgovorio laž i da je ono sa čime je došao izuzetno važno, međutim, njihovi im interesi nisu dozvolili da to slijede. Velid ibn Mugira, jedan od najumnijih Kurejšija, bio je zadužen da odredi stav stanovnika Meke prema Muhammedu. Kada su Velida pitali o tome je li Muhammed mentalno poremećena osoba, Velid ih je podsjetio na to da je Muhammed bio jedan od najpametnijih među njima. Zatim su ga pitali je li on čarobnjak, na što im je Velid odgovorio da svi znaju šta je čarolija i sihr i da znaju da to Muhammed nije. Dalje su ga pitali je li Muhammed prorok ili onaj koji proriče, a Velid im je rekao da Muhammed to nije. Zatim su ga pitali šta misli o onome sa čime je došao, šta kaže o Kur’anu. Velid im je odgovorio: “Zaista je to knjiga koja čovjeku daje posebnu slast i u kojoj se uživa. Ono što Kur’an daje jeste plod i ljepota, Kur’an sve nadvisuje i ništa Kur’an ne može nadvisiti.” Na to su mu Kurejšije rekle: “Velide, ti govoriš kao da njega slijediš”, a on im, ljutit zbog njihovih riječi, uzvrati: “Recite da je on sahir, recite da je on čarobnjak, recite da on razdvaja sina od oca i oca od sina, da razdvaja muža od žene!” O ovome je Uzvišeni Gospodar objavio ajete:

إِنَّهُ فَكَّرَ‌ وَقَدَّرَ‌ فَقُتِلَ كَيْفَ قَدَّرَ‌ ثُمَّ قُتِلَ كَيْفَ قَدَّرَ‌

On je razmišljao i određivao. Ubijen bio kako je odredio. I još jednom, ubijen bio, kako je proračunao![1]

Kako li je ružno Muhammeda, s.a.v.s., opisao!

Mnogobošci su na svaki način nastojali oslabiti misiju Muhammeda, s.a.v.s., pa su poslali Nadira ibn Harisa u Perziju kako bi slušao perzijske priče i donio ih u Meku. Kada bi Resulullah, s.a.v.s., prenio neku suru od Gospodara, oni bi ljudima govorili: “Idite kod Nadira, on ima bolje priče.” Nisu razmišljali o suštini, nažalost, a i ljudskost je zaboravljena. Spomenuli smo koliko su muka podnijeli plemeniti ashabi, muškarci i žene, koliko je bilo zlostavljanja i uvreda. Muhammed, s.a.v.s., stalno je vrijeđan kao da je ljudskost zaboravljena. Jednom je prilikom Resulullah, s.a.v.s., klanjao u haremu Kabe, a Ukba ibn Ebi Muajt donio je iznutricu deve i bacio je na njega. Užasan smrad i težak teret pao je na leđa Resulullaha, s.a.v.s., pod kojim nije mogao ustati sa sedžde. Njegova kćerka, prišla je i plačući čistila oca. Resulullah, s.a.v.s., govorio joj je: Kćeri moja, ne boj se, tvog će oca Gospodar zaštiti. Dragi Allah je dao da osoba koja je bila velikan tog vremena primi islam i da to bude razlog da se u srcima muslimana probudi nova nada. Hamza ibn Abdul-Muttalib, Resulullahov, s.a.v.s., amidža, kada je vidio i čuo kako vrijeđaju Muhammeda i kako ga je Ebu Džehel na Safi udario samo zato što je razgovarao s ljudima, odlazi kod Ebu Džehela, udari ga i kaže mu: “Ja sam u vjeri Muhammeda, ja kažem ono što on kaže!”[2] Utba ibn Rebia, jedan od mnogobožaca, zatražio je od njih dozvolu da ode kod Muhammeda i razgovara s njim. Pošto su mu dozvolili, došao je kod Muhammeda, s.a.v.s., i rekao: “Bratiću, ti si nama važan”, govorio je onako kako su ga doživljavali, “došao si s velikom stvari, podijelio si nas i zavadio. Ambicije tvoga naroda sada su zamrle, pa poslušaj da ti ponudim neke stvari ako ih želiš prihvatiti. Ako želiš novac, učinit ćemo te najimućnijim među nama, ako želiš ugled, dat ćemo da budeš među nama najugledniji, ako želiš vlast, dat ćemo da ti budeš prvi među nama, ništa nećemo odlučiti a da tebe ne pitamo. Ako imaš neki problem ili bolest, sakupit ćemo ti novac kako bismo te izliječili!”[3]

Resulullah, s.a.v.s., uči nas muslimane i muslimanke na koji način trebamo razgovarati s ljudima. Upotpunosti ga je saslušao, posvetio mu je punu pažnju, a zatim ga je upitao: “Jesi li završio!” Utba ibn Rebia reče: “Jesam!” Tada mu Resulullah, s.a.v.s., prouči suru Fusilet u kojoj Gospodar govori o onim mnogobošcima koji ne žele vjerovati u jednoga Boga i kada je došao do sedžde, sedždu je učinio. Izraz lica s kojim se Utba vratio svome narodu bio je drukčiji od onog s kojim je otišao. Kurejšije su mu kazale da se vratio s drugim licem. Kur’an zaista nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Među onima koji su se isticali u neprijateljstvu prema Muhammedu, s.a.v.s., bila je Ummu Džemil, Ummu Leheb, supruga njegova amidže. Ona je znala bacati smeće pred vrata Muhammedove, s.a.v.s., kuće. Kada bi Resulullah otvorio vrata, ne bi galamio, samo bi jasno kazao da to nije lijep odnos prema komšiji. Ona se znala toliko naljutiti na Muhammeda, s.a.v.s., zato što joj je ugrožavao interese da je jednom prilikom uzela dva kamena i došla u harem Kabe gdje je sjedio Muhammed, s.a.v.s., odmah pored Ebu Bekra. Gledajući u Ebu Bekra, pitala ga je gdje je Muhammed. Nije ga vidjela, jer je Dragi Gospodar sakrio Muhammeda, s.a.v.s., od njezinih očiju. Ebu Bekr ju je upitao šta želi, a ona je odgovorila da mu želi kamenom glavu razbiti. Onome ko radi za vjeru Gospodar daje najrazličitije blagodati. Vrsta blagodati jesu i kerameti/počasti koje Gospodar daje.

Kada je Resulullah, s.a.v.s., vidio da se zlostavljanje nastavlja, predložio je muslimanima i muslimankama da se isele u Abesiniju. Nije im naređivao, nego im je govorio: Kada biste izašli u Abesiniju…, jer je teško ostaviti dom. Svakome ko voli svoju domovinu jedna od najtežih stvari jeste ostaviti svoj dom. Govorio im je: Tamo je vladar kod kojeg se nikome ne nanosi nepravda, to je zemlja iskrenosti; idite dok vam Allah ne dadne izlaz iz ove teške situacije.[4] Najprije četrnaest muškaraca i žena, među kojima su bili hazreti Osman sa suprugom Rukajom, Resulullahovom kćerkom, odlaze pod vođstvom Osmana ibn Mazauna, uglednog Mekelije koji je također primio islam. Nakon njih odlazi i hazreti Džafer ibn Ebi Talib, Resulullahov amidžić, te je broj iseljenika dostigao 83 muškarca i žene. Putovali su morem i došli u Abesiniju tražeći sigurnost i priliku da žive bez uvreda i zlostavljanja. Boravak u Abesiniji koristili su da pozivaju vjeri.

Ništa ne čeka na zlatnom tanjiru, za sve se čovjek mora potruditi, jer ga je Gospodar zadužio da upotrijebi snagu koju mu je dao i znanje kojim ga je obdario kako bi došao do rezultata. Kurejšije je naljutila ova odluka Muhammeda, s.a.v.s., pa su poslali dvojicu svojih uglednika, Abdulaha ibn Ebi Rebiu i Amra ibn Asa, s mnogim poklonima vladaru Abesinije i njegovim svećenicima, kršćanima. Kada su tamo došli ovi izaslanici, najprije su otišli kod svećenstva i nagovorili ih da oni utanače s vladarom da im dopusti da vrate muslimane u Meku. Kazali su im: “To su neki koji su se od nas odmetnuli!” Međutim, vladar je bio uman i čestit čovjek te je rekao: “Ne želim ih vratiti dok ne čujem od njih!” Tada je Džafer ibn Ebi Talib, Resulullahov amidžić, predstavio islam na dvoru ovog vladara. Kazao je: “O vladaru, mi smo bili narod neznanja, robovali smo kipovima, robovali smo materiji, vrijeme se ponavlja, odnosno ljudi ponavljaju svoje propuste u vremenu. Ne smijemo robovati materiji.” Dalje hazreti Džafer kaže: “Jeli smo strv i činili smo razvratne stvari, kidali smo rodbinske veze i komšijske odnose nismo poštovali!” Onda kao da opisuje naše vrijeme: “Snažni su zlostavljali slabe, pa nam je Allah poslao Poslanika, znamo njegovo porijeklo, znamo da nikada ne laže, znamo da je povjerljiv i čestit, pozvao nas je da samo Allahu robujemo, da priznajemo Njegovu Jednoću, da ostavimo i udaljimo se od robovanja kipovima, što su ranije radili naši preci. Naređivao nam je iskrenost, povjerenje, održavanje rodbinskih veza, poštovanje komšija. Naređivao nam je da se sustegnemo od loših djela i da čuvamo i poštujemo ljudski život, zabranio nam je razvrat, zabranio nam je lažno svjedočenje. Naredio nam je da se udaljimo od imetka siročeta, da ne krademo taj imetak, da ga ne uzimamo i bespravno ne prisvajamo i da ne potvaramo čestite vjernice. Pozvao nas je da robujemo Gospodaru i da obavljamo namaz!” Zatim je Džafer rekao: “Naš je narod zbog toga ustao protiv nas i protiv Muhammeda. Muhammed nam je rekao da dođemo tebi, jer je ovo zemlja u kojoj se nikome ne čini nepravda!” Tada je vladar Abesinije, Nedžaši se zvao, kazao:

إِنَّ هٰذَا وَالَّذِي جَاءَ بِهِ عِيسىٰ يَخْرُجُ مِنْ مِشْكَاةٍ وَاحِدَةٍ. اِنْطَلِقَا وَاللهِ لاَ أُسَلِّمُهُمْ إِلَيْكُمَا أَبَدًا

“Ono sa čime je došao Muhammed iz iste lampe izlazi iz koje izlazi ono sa čime je došao Isa. Idite! Tako mi Boga nikada ih vama neću predati.”

Izaslanicima Kurejšija rekao je i slijedeće. “Oni će ovdje živjeti i nikada, tako mi Boga Dragog, neću vam ih predati niti im u mojoj zemlji iko smije ikakvo zlo nanijeti!”[5]

Posljednja spletka koju su pokušali izvesti bila je kada su kazali: “Pitaj ih šta kažu za Merjem, pitaj ih šta kažu za Isaa, oni govore što ti ne govoriš!” Nedžaši ih je o tome pitao, a Džafer je kao odgovor počeo učiti suru Merjem, u kojoj se govori o hazreti Isau, vjerovjesniku. Dok je Nedžaši slušao ajete plemenite sure Merjem, niz njegove su se obraze slijevale suze, a i svećenici su počeli plakati. Tada je Nedžaši kazao da je to isto ono što je Isa o sebi govorio. Ovo je bila velika pobjeda muslimana koji su došli u Abesiniju i tamo ostali čak i nakon Hidžre Resulullaha, s.a.v.s. Vratili su se tek nakon što su se muslimani naselili u Medinu i stanovnici Medine primili islam.

U tom je periodu islam primio i hazreti Omer ibn el-Hattab, r.a., koji je bio izuzetno odvažan i jak čovjek. Kada je čuo kako se njegov narod žali na Muhammeda i kako tvrdi da Muhammed ugrožava njihove interese, opasao je sablju i krenuo na Safu, jer je čuo da je tamo Muhammed, s.a.v.s., sa svojim ashabima. Na putu ga je susreo Nuajm ibn Adij, jedan od muslimana iz njegova plemena, i upitao ga kamo ide. Omer mu je odgovorio: “Idem kod Muhammeda, on se odmetnuo od vjere djedova, on se udaljio od naših božanstava, zato idem da ga ubijem!” Nuajm je na to Omeru kazao: “Zašto ne odeš kod svojih zeta i sestre; oni su primili islam pa najprije s njima riješi!” Zapravo je želio zaustaviti Omera u njegovoj namjeri. Kada je Omer ušao kod svojih sestre i zeta, Fatime i Seida, kod njih je bio jedan ashab koji ih je poučavao Kur’anu. Omer je čuo da se Kur’an uči, međutim, čuvši Omerov glas, oni su sakrili i ashaba i sahifu, tj. stranicu koju su učili. Omer ih je pitao: “Šta to radite?” Sestra Fatima, odvažna i gorda, ustala je i rekla: “Ništa!” Omer ju je udario tako jako da joj je raskrvavio glavu. Dok je krv kapala s glave ove časne žene, Allah, dž.š., dao je da iman počne ulaziti u Omerovo srce. Vidjevši odlučnost, odvažnost i ponos u očima svoje sestre, blagim tonom ju je upitao: “A šta ste ono učili?” Sestra mu je odgovorila: “Učili smo Kur’an i kod nas je sahifa od Kur’ana!” Omer je zatražio da mu dadnu da pogleda tu sahifu, a ona mu je odvažno rekla: “Ti si nečist, ti ne možeš dotaći Kur’an dok se ne okupaš!” Omer, pogođen svime što se desilo, ode i okupa se, a zatim se vrati. Kada je pročitao stranicu na kojoj je bila sura Ta-Ha, rekao je: “Ništa nije ljepše od ovoga govora!”

Hazreti Omer, r.a., prima islam tako što odlazi kod Muhammeda, s.a.v.s., s istom sabljom s kojom ga je krenuo ubiti. Kada su ga ashabi vidjeli, pobojali su se za Muhammeda, s.a.v.s., te su mu rekli: “Allahov Poslaniče, dolazi Omer sa sabljom.” Resulullah, s.a.v.s., reče im da ga puste da uđe, a ako se bude na njih namjerio sabljom koju je donio, njome će ga i posjeći. Kada je Omer ušao kod Resulullaha, on ga je uzeo za odjeću, jako ga protresao, i kazao: “Kada ćeš više, Omere, primiti islam!” U taj je čas Resulullah, s.a.v.s., vidio kako Omer gleda drugim očima. Omer mu je rekao: “Allahov Poslaniče! Ja sam došao da posvjedočim da nema drugog boga osim jednog Allaha, i da si ti Božiji poslanik!” To je bila velika pobjeda za muslimane. Jedan od ashaba u Meki rekao je: “Bili smo poniženi dok islam nije primio Omer. On je štitio nemoćne i one koji nisu imali svoje porodice!”[6] U tom periodu počinje i bojkot Benu Hašima. Pleme Muhammeda, s.a.v.s., biva izolirano u dolini Abdul-Muttaliba. Niko s njima nije želio sklopiti brak niti trgovati, a stranicu na kojoj su plemena potpisala bojkot stavili su u časnu Kabu.

Tri duge godine trajao je bojkot. Muslimani su bili iscrpljeni do te mjere da su jeli lišće, jer niko s njima nije želio trgovati. Časni stanovnici Meke koji još nisu bili primili islam, Hašim ibn Amr i Zuhejr ibn Nebi Umeja, odlučili su prekinuti taj bojkot. U ljudima ima dobra, samo im trebamo pomoći da to dobro pokažu. Oni su prekinuli bojkot Benu Hašima i otvorili vrata Meke porodici Resulullaha, s.a.v.s., koja ga je štitila. Nema teške situacije a da takvu ili sličnu njoj nije prošao i sam Resulullah, s.a.v.s., kako bismo imali uzor u svemu onome što u životima radimo.

Molim Gospodara da nas pomogne da postimo dane ramazana, da svojim namazima pokažemo skrušenost i predanost Gospodaru i da budemo od onih koji čine dobro, naređuju dobro i preporučuju dobro. Amin