Zahvala pripada Uzvišenom Stvoritelju. Njemu hvala na Njegovim neizmjernim blagodatima. Molimo Ga da nas upozna s tim blagodatima tokom njihova trajanja i da nas zaštiti od dana kada ćemo blagodat spoznati samo zato što smo je izgubili. Salavat i selam, mir i spas Muhammedu, posljednjem Božijem poslaniku, čiju Siru nastojimo upoznati; salavat i selam neka je svim dobrim i čestitim robovima Božijim, svima koji žele dobro i šire dobro i nose istinu u svojim srcima.
U jednom je hadisu Resulullah, s.a.v.s., rekao:
إِنَّكَ لَنْ تَدَعَ شَيْئًا للهِ عَزَّ وَجَلَّ إِلّاَ بَدَّلَكَ اللهُ بِهِ مَا هُوَ خَيْرٌ لَكَ مِنْهُ
“Zaista, nećeš radi Allaha Uzvišenog nešto ostaviti, a da ti On neće isto boljim za tebe zamijeniti.”[1]
Govorimo o danima u kojima je Resulullah, s.a.v.s., zajedno s prvom generacijom muslimana morao donijeti tešku odluku da napuste rodnu Meku, da napuste svoj imetak, porodice i one ljude koji s njima ne dijele najveću vrijednost koju ljudsko biće može ponijeti, a to je vrijednost odanosti Dragom Bogu. Morali su to učiniti jer nisu imali slobodu da žive svoju vjeru, da svoj život uspostave na principima svoje vjere. Spomenuli smo da su ashabi Resulullaha, s.a.v.s., muškarci i žene, napuštali Meku i da je Resulullah za njih organizirao odlazak na najsigurniji način. Jači muslimani sa sobom su vodili slabije i to je jedno od pravila života kojem nas poučava sira Resulullaha, s.a.v.s. Pouka je u tome da je lanac jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika. Nekada mislimo da ako smo individualno jaki, ako smo učeni, ako smo čestiti, sve je dobro i riješeno, ali sve to malo vrijedi ako i druge ne povedemo istom stazom. Resulullah, s.a.v.s., ispratio je sve svoje drugove, muškarce i žene, koji su napuštali Meku, ostali su samo Resulullah, Ebu Bekr, njihove porodice i Alija b. Ebu Talib, r.a.
Resulullah, s.a.v.s., poučava nas tome da ukoliko smo preuzeli povjerenje da vodimo ljude, mi moramo biti najdosljedniji u onome čemu ljude pozivamo. Moramo dati najveću žrtvu za ono za šta drugima govorimo da je vrijedno žrtve. Ljudi iz naših riječi prepoznaju jesmo li iskreni ili nismo. Riječi su riječi, ali ljudi osjete s kolikom su predanošću riječi izgovorene. Ebu Bekr, r.a., je očekivao da Resulullah, s.a.v.s., kaže da trebaju i oni učiniti Hidžru te je pripremao jahalice. Ebu Bekr nas poučava da se za velike stvari trebamo pripremiti. Kada je Resulullah, s.a.v.s., od Uzvišenog Gospodara dobio dozvolu da napusti Meku, najprije odlazi kod hazreti Ebu Bekra; odlazi maskiran kako stanovnici Meke ne bi vidjeli da se njih dvojica susreću. Kada je ušao kod Ebu Bekra, kazao mu je: “Izvedi, Ebu Bekre, svoje ukućane.“ Imam s tobom o nečemu važnom razgovarati! Ebu Bekr na to kaže Resulullahu, s.a.v.s.: “Božiji Poslaniče, to su moje kćeri!”[2] Resulullah mu je rekao: “Dozvoljeno mi je da učinim Hidžru u Medinu!” Ebu Bekr je na to rekao samo:
صُحْبَةً بِأَبيِ أَنْتَ وَأُمِّي يَا رَسُولَ اللهِ
“Primi me u svoje društvo, poput oca i majke si mi, o Allahov Poslaniče!”[3]
Resulullah, s.a.v.s., pristao je, a hazreti Aiša, koja je bila prisutna, kasnije je ispričala: “Nisam vidjela čovjeka da plače od sreće do tog dana. Moj je otac plakao od sreće što je Resulullah pristao da ga primi u svoje društvo!” Dobro gledajmo s kim se družimo. Resulullah, s.a.v.s., rekao je:
اَلْمَرْءُ عَلىٰ دِينِ خَليِلِهِ فَلْيَنْظُرْ أَحَدُكُمْ مَنْ يُخَالِلُ
“Čovjek je u vjeri svoga bliskog prijatelja! Gledajte koga za bliskog prijatelja uzimate!”[4]
Naši su prijatelji oni koji govore o nama. Mudri kažu: “Reci mi s kim si, kazat ću ti kakav si.”
Hazreti Ebu Bekr reče: “Allahov Poslaniče, ja sam nam pripremio jahalice!” Resulullah, s.a.v.s., odbi kazavši: “Ja želim platiti za njih!” Ne dozvoljava Resulullah, s.a.v.s., da iko ima nagradu za ono što je on dužan učiniti. Nastojmo usavršiti dobro koje činimo. Resulullah, s.a.v.s., odlučuje napustiti Meku u tmini noći. Međutim, mušrici su se već dogovorili da ubiju Resulullaha, s.a.v.s., ali jedna od mudžiza, nadnaravnih stvari koje je Resulullaha doživljavao, jeste to da ga je Gospodar o tome obavijestio.
Mušrici su se sastali u kući zvanoj Nedva, mjestu njihova okupljanja, gdje su se dogovorili da iz svakog plemena po jedan jak mladić svoju sablju umoči u otrov te da u tmini noći dođu do Resulullahove, s.a.v.s., kuće. Planirali su takvim sabljama ubosti Resulullaha, s.a.v.s., i na taj ga način ubiti. Pošto je iz svakog plemena išao po jedan mladić, niko ne bi mogao tražiti osvetu nad svima njima. Benu Hašim, porodica Resulullaha, u tom slučaju neće moći tražiti krivca, jer će krivac biti kolektivni.[5] Resulullah, s.a.v.s., dobio je ovu vijest i ono što začuđuje kada čitamo Siru Resulullaha, s.a.v.s., jeste upravo ovo. Iako su mušrici znali da Resulullah ne laže i da Resulullahu Gospodar objavljuje, oni to nisu željeli prihvatiti. Jedan od njih je hraneći svoga konja, dok je neki musliman prolazio pored njega, da bi prestrašio muslimane, rekao: “Ja hranim svoga konja kako bih na njemu napao i ubio Muhammeda i njegove sljedbenike!” Taj mu musliman uzvrati: “Muhammed je nama rekao da ćemo mi tebe ubiti, a ne ti nas!” Ovaj ga začuđeno pogleda i upita: “Je li vam Muhammed rekao da ćete me ubiti u Meki ili izvan Meke!” Zašto pita? Pita zato što vjeruje Resulullahu, s.a.v.s., a ne želi povjerovati u njega. Musliman ga upita: “Zašto me pitaš!” On mu odgovori: “Ako vam je Muhammed rekao da ću stradati u Meki, ja izlazim iz Meke i više se nikada u nju neću vratiti. Ako je kazao da ću stradati izvan Meke, ja nikada iz ovoga grada neću izaći!”
Riječi vjernik i vjernica označavaju onoga ko ima povjerenje u svoga Gospodara Koji kaže da će nam On lijep život dati ako se Njemu odazovemo. Imamo li mi povjerenje u Gospodara, jesmo li mi od onih koji svakim svojim namazom, svakim svojim djelom pokazujemo da imamo povjerenje u svoga Gospodara.
Resulullah, s.a.v.s., tražio je da hazreti Alija, r.a., noć u kojoj će on izaći iz Meke prespava u Resulullahovoj postelji, kako bi Resulullah dobio što više vremena. Iako se Medina nalazi sjeverno od Meke, Resulullah, s.a.v.s., iz Meke izlazi prema jugu kako bi zavarao potragu. Kada je jutro osvanulo, mušrici su mislili da je Resulullah, s.a.v.s., još u postelji, međutim, bio je to mladić spreman žrtvovati sebe za vjeru, bio je to hazreti Alija. On je izašao iz kuće i mušrici su shvatili da je Resulullah, s.a.v.s., izmakao njihovoj namjeri da ga ubiju.
Hazreti Alija je imao dva zadatka. Prvi zadatak bio je da zavara potragu i zavjerenike koji su željeli ubiti Resulullaha, s.a.v.s., a drugi zadatak bio je da upravo njima vrati stvari koje su bile na čuvanju kod Resulullaha.[6] Muhammedu, s.a.v.s., povjeravali su stvari na čuvanje svi stanovnici Meke, čak su najvrednije ostavljali kod njega. Zbog toga je hazreti Alija dobio zadatak da im vrati povjerene stvari. Vjernik i vjernica čuvaju povjerenje, oni neće izdati osobu koja im se povjeri, neće izdati ono što im je povjereno ma o čemu da je riječ, položaju, imetku, informaciji; sve to vjernik i vjernica brižljivo čuvaju. Resulullah, s.a.v.s., ostavio je mladića od 23 godine koji je pristao nositi emanet zaštite Resulullaha, s.a.v.s., i emanet zaštite Resulullahu povjerenih stvari.
Kada su pitali hazreti Aliju kako je spavao te noći, on je odgovorio: “Nijedna noć u mome životu nije bila ljepša i mirnija od te!“ Onaj ko služi islamu, onaj ko služi vjeri, onaj ko služi Stvoritelju svih svjetova, onaj ko ide u susret Resulullahu, s.a.v.s., time što mu se odazvao u pozivanju islamu i vjeri, dobija poseban smiraj i poseban dar od Gospodara.
Resulullah, s.a.v.s., u pedeset trećoj godini života napušta svoje rodno mjesto i u godinama kada većina ljudi sebe smatra starim i nemoćnim za nove početke, Resulullah ide na to putovanje. Kazali smo da je krenuo prema jugu umjesto prema sjeveru. Svojom nas Sirom Resulullah, s.a.v.s., uči da moramo planirati i da moramo nastojati postići ciljeve s onim što nam je Gospodar kao mogućnost dao i usto uvijek biti svjesni da:
لاَ حَوْلَ وَلاَ قُوَّةَ إِلاَّ باللهِ
“Nema snage ni moći osim Allahove!”
Resulullah, s.a.v.s., odlazi na visoko brdo i sklanja se u pećini Sevr. Dok se penje, Resulullah s vremena na vrijeme zastaje gledajući suznim očima Meku i učeći dovu u kojoj kaže, uzimajući Gospodara za svjedoka, da mu je Meka najdraže mjesto. Onako kako mnogi naši Bošnjaci i Bošnjakinje gledaju na svoja rodna mjesta, kako muhadžiri ummeta islama u savremenom dobu gledaju, tako je i Resulullah gledao na Meku govoreći:
عَلِمْتُ أَنَّكِ خَيْرُ أَرْضِ اللهِ وَأَحَبُّ الأَرْضِ إِلىَ اللهِ وَلَوْلاَ أَنَّ أَهْلَكِ أَخْرَجُونيِ مِنْكِ مَا خَرَجْتُ
“O Meko, znam da si od Allahove zemlje najbolje mjesto i Njemu najdraže mjesto! Da me stanovnici tvoji nisu istjerali, ja zaista ne bih izašao!”[7]
Kada smo govorili o Miradžu, o uzdizanju u nebesa i o Israu, putovanju između Meke i Kudsi-Šerifa, govorili smo o Džibrilu i Buraku i o tome kako je Resulullah bio nošen na putovanju od kojeg počinje muslimanska povijest u smislu kalendara. Hidžretske godine mjere se po Hidžri Resulullaha, s.a.v.s., po njegovom preseljenju iz Meke u Medinu. Sve što smo vidjeli od Resulullaha, s.a.v.s., jeste planiranje, trud, napor i znoj. Penjali su se duže od dva i po sata na visoko brdo, i kada su se popeli, sklonili su se u pećinu kako bi potjera izgubila njihov trag. U Meki su već shvatili da su Muhammed, s.a.v.s., i Ebu Bekr napustili grad te su glavešine obećali 100 deva onome ko dovede Muhammeda, s.a.v.s., živa ili mrtva. Resulullah, s.a.v.s., organizirao je s hazreti Ebu Bekrom, r.a., da im ta tri dana boravka u pećini Sevr Esma, kćerka Ebu Bekrova i supruga Zubejra ibn Avama, velikana islama, donosi hranu. Hazreti Esma, iako u sedmom mjesecu trudnoće, uzela je na sebe obavezu da nahrani Resulullaha i Ebu Bekra u danima kada je to za njih bila prijeka potreba. Ona je tada u stomaku nosila Abdullaha ibn Zubejra, prvo novorođenče rođeno u Medini nakon Hidžre, pošto je i sama napustila Meku i došla u Medinu. Taj Abdullah ibn Zubejr bio je, po mišljenju gotovo svih islamskih učenjaka, istinski halifa muslimana, a ubijen je od nepravednih emevijskih vladara. Hazreti Esma je doživjela da joj dođe Ebu Džehel, poznat po oholosti i okrutnosti, i da je pita gdje su Ebu Bekr i Poslanik, s.a.v.s. Ona mu nije željela odgovoriti, a nakon što ju je i treći put upitao, a ona odbila odgovoriti, on ju je udario tako jako da joj je rasjekao usnu, a iz njezina mubarek lica potekla je krv.
Moramo biti svijesni šta je generacija ashaba, drugova Resulullaha, s.a.v.s., podnijela. Nakon tri dana boravka u pećini Sevr, Resulullah, s.a.v.s., susreće se s vodičem nemuslimanom kojeg su Ebu Bekr i on angažirali da ih vodi u Medinu. Izbjegavali su karavanske puteve, a on ih je vješto vodio sporednim i zaobilaznim stazama.
Dok su bili u pećini desila se još jedna lijepa, ali istovremeno i teška situacija koja je pokazala koliko je Ebu Bekr bio odan Resulullahu, s.a.v.s., a time i svome Gospodaru. Resulullah je prilegao i kako je bilo kameno tlo svoju mubarek glavu naslonio je na koljena hazreti Ebu Bekra. Prije nego što su ušli u pećinu Ebu Bekr je pokušao zatvoriti rupe u pećini kako se ne bi škorpija ili neka druga opasna životinja uvukla u nju. Međutim, nekoliko rupa nije uspio zatvoriti. Jedna se škorpija primakla, dok je Resulullah spavao na koljenima hazreti Ebu Bekra, i ujela Ebu Bekra. On se strpio, nije glasa pustio niti je pokazao da ga boli, ne želeći uznemiriti Resulullaha. Koliko toga trebamo naučiti iz Resulullahova životopisa. Ne uznemiravajmo druge svojim postupcima, vrijeđanjem, ogovaranjem, omalovažavanjem, ničija mahana nije naša vrlina. Kada bi svi drugi crni bili to i dalje ne znači da smo mi bijeli. Suza izazvana bolom hazreti Ebu Bekra pala je na lice Resulullaha, s.a.v.s., i probudila ga. Ebu Bekr je rekao šta mu se desilo pa je Resulullah, s.a.v.s., proučio dovu i svojom ga mudžizom izliječio.
Na tom putu između Meke i Medine morila ih je žeđ. Naišli su pored jednog stada i upitali pastira da li vlasnik dozvoljava da se napoje putnici namjernici, a on je kazao da dozvoljava i dao im je jednu posudu mlijeka. U posudi nije bilo puno mlijeka i hazreti Ebu Bekr, r.a., dao je Resulullahu, s.a.v.s., prednost nad sobom. Poslije je Ebu Bekr kazivao da dok je Resulullah pio mlijeko, on, tj. Ebu Bekr osjećao je kako se u njemu gasi žeđ. Onome ko je požrtvovan Dragi Gospodar dadne mnogo. Hazreti Omer, r.a., govorio je: “Jedan dan Ebu Bekra bolji je od pune zemlje Omera!” Volio bi Omer, r.a., da je on jedna dlaka na tijelu Ebu Bekra, r.a., zbog svega što je Ebu Bekr učinio za Resulullaha, s.a.v.s., i za islam.
Potraga je došla za Resulullahom, s.a.v.s., do pećine, ali Allah nije dozvolio da vide Resulullaha, jer su dva goluba položila svoje gnijezdo na ulazu u pećinu. Gonioci su se popeli na brdo neposredno do pećine, ali se nisu popeli još nekoliko metara da vide ima li koga u pećini. Dragi Gospodar nije im to dopustio. Uzvišeni Stvoritelj uči nas tome da kada uložimo trud, On će nam dati da i ono što nismo očekivali protekne u najboljem redu. Potrudimo se, planirajmo, imajmo želju, ali se onda u svojim srcima oslonimo na Gospodara, imajmo povjerenja u Njega.
Suraka ibn Malik, nemusliman ali izuzetno odvažan čovjek, čuo je da je ponuđena nagrada od stotinu deva te je krenuo za Resulullahom, s.a.v.s. Hazreti Ebu Bekr, r.a., išao je pored Muhammeda, s.a.v.s. Neko vrijeme išao bi s desne strane, a zatim bi prešao na lijevu stranu, onda bi pretrčao ispred Resulullaha, s.a.v.s., i neko vrijeme tako išao, a zatim bi se vratio iza njega. Muhammed, s.a.v.s., upita hazreti Ebu Bekra: “Zašto to činiš, Ebu Bekre!” Ebu Bekr odgovori: “Allahov Poslaniče, pomislim da će doći neko s desne strane, pa te čuvam s te strane, zatim pomislim da može neko doći slijeva, pa odem na lijevu stranu, onda pomislim možda je zasjeda ispred nas, pa odem naprijed, jer ako ima zasjeda, neka ja stradam, ja sam samo čovjek, a ti si Resulullah, ti si Božiji poslanik. Šta sam ja, nisam praška na tvojim nogama, o Resulullah. Onda pomislim da nas potjera može stići pa požurim iza tvojih leđa!” Dok je tako čuvao Resulullaha, s.a.v.s., vidio je kako im se približava jedan konjanik jer se prašina dizala. Resulullah, s.a.v.s., rekao je Ebu Bekru da ne brine i da se ne boji, a onda je Ebu Bekr opet kazao: “Božiji Poslaniče, dolazi za nama!” Ebu Bekr ozbiljno razumije svoju misiju. Onaj ko nema misiju u životu, taj živi bez smisla. Onda je Resulullah, s.a.v.s., podigao svoje ruke i rekao: “Gospodaru moj! Ti se za njega pobrini kako god hoćeš i na bilo koji način koji Ti hoćeš i Ti si zaista Onaj Koji sve može!” Tada je Suraka pao s konja. Treba zapamtiti ovu dovu te je učiti kao zaštitu od dušmana i neprijatelja.[8]
Ovaj je konjanik za sebe kazao: “Nikad se nisam spotakao niti pao s konja, a tada padam s konja jednom, padam drugi put, padam treći put, a onda shvatim da je ovaj čovjek”, misli na Resulullaha, “zaštićen! Ja sam, onda povikao: ‘Zaštiti me, Allahov Poslaniče!’” Traži da ga Poslanik, s.a.v.s., zaštiti, a on je taj koji s kopljem i mačem ide na Resulullaha. Sjeo je kod Resulullaha, Ebu Bekra i njihova vodiča, a onda je kazao: “Božiji Poslaniče, ja sam krenuo za tobom zato što želim nagradu, želim stotinu deva, želim imetak pa ti meni nešto daj od sebe kako se ne bih vratio praznih ruku!” Nije želio primiti islam pa mu je Resulullah, s.a.v.s., rekao: “Šta misliš da nosiš narukvice vladara Perzije!” On upita: “Kisre, vladara Perzije?” Resulullah reče: “Upravo tog Kisre!”[9] Suraka reče da je zadovoljan. Za vrijeme hazreti Omera, drugog halife muslimana, te su narukvice donesene u Medinu i Omer, r.a., pozva Suraku, koji je u međuvremenu primio islam, i pred svima mu reče: “Dođi Suraka, ponesi narukvice koje ti je obećao Resulullah, s.a.v.s.!”
Glavna poruka ovog poglavlja iz životopisa Muhammeda, s.a.v.s., koji nismo u stanju u cijelosti obuhvatiti jeste pitanje povjerenja u Dragog Gospodara i pitanje dostojanstvenog nošenja naše životne misije. Nastojmo u svome srcu imati povjerenje da kada se odazovemo Gospodaru, On će nam dati ono što nam na um nije moglo pasti. Nastojmo imati povjerenja i nastojmo dostojanstveno nositi misiju odanosti Gospodaru i prenijeti je sljedećim generacijama. Molim Gospodara da nas na tom putu pomogne i da nam otvori vrata svakog dobra. Amin!
[1] Ahmed, Musned, tom 5, str. 363.
[2] Ahmed, Musned, tom 5, str. 363.
[3] Mubarekfuri, Er-Rehik el-mahtum, str 180.
[4] Tirmizi, Sunen, Zuhd, 2378; Ebu Davud, Sunen, Edeb, 4833.
[5] Mubarekfuri, Er-Rehik el-mahtum, str 178.
[6] Nedevi Ebu el-Hasan, Es-Siretu en-nebevijje, str. 239.
[7] Ahmed, Musned, tom 4, str. 305.
[8] Ahmed, Musned, tom 4, str. 305.
[9] Nedevi Ebu el-Hasan, Es-Siretu en-nebevijje, str. 243.