Godine izolacije u dolini Abdul-Mutaliba

Hvala Uzvišenom Stvoritelju, salavat i selam neka je na Muhammeda, posljednjeg Božijeg poslanika i Njegova miljenika, na njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve koji slijede uputu i istinu do Sudnjega dana. Gospodaru naš, počasti nas da Tebi odani budemo postom i namazom, da se Tebe sjećamo i da svakim korakom nastojimo biti Tebi bliži.

U Resulullahovu, s.a.v.s., životopisu govorimo i o prvim godinama poslanstva i svemu onome sa čime se Resulullah susretao zajedno s prvim muslimanima. Prvih šest godina poslanstva bile su godine velikih iskušenja, godine zlostavljanja i trpljenja. Od sedme do desete godine poslanstva mnogobošci su odlučili u jednu dolinu zatvoriti Resulullaha, s.a.v.s., i cijelu njegovu porodicu tj. pleme Kurejšija, kako one koji su vjerovali tako i one koji nisu. Dogovorili su se da ih bojkotiraju, nisu s njima trgovali, nisu se s njima ženili niti udavali, niti su željeli imati ikakve veze s njima, sve zbog toga što je Muhammed, s.a.v.s., bio ustrajan u nošenju poslanice koju je dobio od svoga Gospodara. Tome su prethodili pokušaji mušrika da podmite Resulullaha, s.a.v.s., te pokušaji zavođenja i potkupljivanja nakon što su uvidjeli da zlostavljanje onih koji su bili čvrsti u svojoj ideji služenja Uzvišenom Gospodaru i Njegovoj vjeri nije dalo rezultate. Najprije Resulullahu, s.a.v.s., dolazi Utba ibn Rebia nudeći mu vlast, novac i ugled, a zatim mu dolazi grupa mnogobožaca koja mu ponovo nudi novac, čak i žene, tj. ako želi da mu dadnu najljepšu među mekanskim ženama. Kada su mu dolazili, Resulullah, s.a.v.s., saslušao bi ih, a kada bi oni završili, Resulullah, s.a.v.s., odgovarao im je riječima koje mogu biti vodilja svakome ko služi islamu ili poziva islamu. Time je Muhammed,s.a.v.s., poučio svoj ummet da treba saslušati druge makar se i ne slagali s njima o onome o čemu govore. Resulullah, s.a.v.s., rekao im je: “Onim sa čime sam vam došao ne tražim vaš novac, niti ugled među vama, niti vlast nad vama! Svemogući Allah poslao me je vama kao poslanika. Objavio mi je Knjigu i naredio mi da vam prenesem radosne vijesti i da vas upozorim. Ja sam vam dostavio poslanicu svoga Gospodara, ja sam vama savjetnik; ako primite ovo od mene, to je vama sreća na ovome i na budućem svijetu. Ako me odbijete, ja ću se strpjeti dok Allah ne presudi!”[1]

Ovaj čvrsti stav Resulullaha, s.a.v.s., uči svakog vjernika i vjernicu da o nekim stvarima, principa istine, poštenja, čednosti i čestitosti nema razgovora ni polemike. O njima vjernik uvijek razmišlja na isti način. Moramo biti odani Gospodaru u onom što nam On naređuje, moramo Mu se vraćati kroz ono dobro koje nam je On naredio. Zbog toga vjernik i vjernica ne osjete teret u obavljanju svojih obaveza prema Gospodaru. Vjernici i vjernice osjećaju slast jer znaju da je to njihov imetak koji šalju na budući svijet. Resulullahov, s.a.v.s., odgovor i odgovor prvih muslimana na zlostavljanje i na bojkot bio je odgoj prve generacije, bio je širenje stila življenja u kojem je vrijednost odanosti Gospodaru na prvom mjestu. U to je vrijeme objavljena i sura El-Asr:

وَالْعَصْرِ‌ ﴿١﴾ إِنَّ الْإِنسَانَ لَفِي خُسْرٍ‌ ﴿٢﴾

 إِلَّا الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَتَوَاصَوْا بِالْحَقِّ وَتَوَاصَوْا بِالصَّبْرِ‌ ﴿٣﴾

Tako mi vremena, zaista je čovjek na gubitku, osim onih koji vjeruju i koji dobra djela čine, i koji jedni drugima preporučuju istinu i koji jedni drugima preporučuju strpljenje!

Resulullah, s.a.v.s., zajedno sa svojim ashabima strpljivo je podnosio sva zlostavljanja i vrijeđanja koja su išla do te mjere da su njegovo lijepo ime Muhammed – onaj koji je hvaljen, promijenili u Muzemmem – onaj koji je pokuđen. Mušrici su znali poslati čovjeka koji bi uvijek pratio Resulullaha i koji bi sve mekanske goste upozoravao na njega govoreći: “Ovaj čovjek nije normalan, udaljite se od njega!” Resulullaha, s.a.v.s., to je boljelo, ali on nije uzvraćao na vrijeđanje. Drugovi Resulullaha teško su podnosili vrijeđanja koja je on doživljavao, a Resulullah, s.a.v.s., kako bi ih utješio, samo bi rekao: Zar se ne čudite kako me je Allah zaštitio od vrijeđanja i proklinjanja od strane Kurejšija! Oni vrijeđaju i proklinju Muzemmema, a moje je ime Muhammed.[2] Kuća Ibn Erkama, mladića s nepunih 20 godina, bila je mjesto gdje je Resulullah, s.a.v.s., odgajao, pripremao i obučavao prvu generaciju muslimana da znaju na primjeren način dočekati iskušenja ne samo u formi zlostavljanja nego i iskušenja u formi podmićivanja i nuđenja ovosvjetskih dobara.

Oni su se tu odgajali, a dunjaluk je u njihovim očima bio samo most preko kojeg čovjek prelazi kako bi se Gospodaru vratio. Pouka je u tome da čovjek nekada bude postojan pred iskušenjima, ali padne kada ga dunjaluk uzme, kada mu se otvore dunjalučka dobra. Kada dođe na visinu, na neki položaj, zavrti mu se u glavi, jer se nije odgajao u školi Resulullaha, s.a.v.s. Postoje posebna djela i posebna vremena, jedno od njih jesu i dani ramazana. Oni su djelo za koje Gospodar kaže da će oni koji ga imaju ući u Džennet bez polaganja računa. Gospodar kaže:

إِنَّمَا يُوَفَّى الصَّابِرُ‌ونَ أَجْرَ‌هُم بِغَيْرِ‌ حِسَابٍ

Oni koji se strpe dobit će svoju nagradu bez polaganja računa![3]

Učimo kroz Siru Resulullaha, s.a.v.s., i učimo se svojim postom, te imajmo strpljenja i znajmo da će istina, dobro i čestitost na kraju pobijediti, bez obzira na to što nekada laž dominira nekim društvom, ali je istina prisutna i ona će potisnuti laž. Pogledajmo ljude koji su zlostavljali Resulullaha, s.a.v.s., naprimjer Ebu Džehela. Gospodar daje da njegov sin bude musliman. Ikrima ibn Ebi Džehel, r.a., jedan od velikana islama i ashab Resulullaha, s.a.v.s., primio je islam. Velid ibn Ukba, njegov sin Halid ibn Velid, r.a., najveći vojskovođa iz vremena Resulullaha, s.a.v.s., također je sin čovjeka koji je bio neprijatelj Resulullaha. Zbog toga nas Gospodar kroz Kur’an uči da je nama jedini istinski neprijatelj šejtan i prema njemu se trebamo ophoditi kao prema neprijatelju u svakom stanju. Ljudi se lahko mogu promijeniti i treba učiti dove da Dragi Gospodar promijeni ljude koji su možda na prvi pogled neprijatelji islama i muslimana. Kur’an je u vrijeme Resulullahova, s.a.v.s., života plijenio pažnju svih ljudi. Ljudi su znali doći u Meku i čuti Resulullaha, s.a.v.s., kako uči ili nekoga od ashaba i odmah prihvatiti Kur’an, Resulullaha i islam.

Hazreti Ebu Bekr, r.a., u svojoj je kući napravio mali mesdžid, mjesto gdje bi obično klanjao. Kada bi završio s namazom, učio bi Kur’an i toliko je plakao dok bi učio, dok bi se sjećao Gospodara i podsjećao sebe na njegove blagodati, da su žene i djeca Kurejšija nemuslimana dolazili i slušali ga. Svima bez izuzetka Kur’an je bio nešto veličanstveno. Tražili su od Ibn Dugne, mnogobošca koji je štitio Ebu Bekra, da kaže Ebu Bekru da prestane učiti Kur’an, jer im zavodi sinove i kćeri, zavodi ih vraćajući ih dobru. Kada je Ibn Dugne došao kod Ebu Bekra, Ebu Bekr je rekao: “Vraćam ti zaštitu tvoju, ti me ne moraš više štititi!” Vraća mu zaštitu i nastavlja raditi ono što je radio. Uči Kur’an kako bi ljudi čuli. Ko god sasluša Kur’an otvorenog srca i razuma ne može ne biti uvjeren da je to objava Uzvišenog Stvoritelja.

Od sedme do desete godine poslanstva muslimani su bili u dolini Abdul-Mutaliba, gdje su ih Kurejšije zatvorile. Situacija je bila tako teška da su čak morali jesti lišće, jer niko nije htio s njima trgovati. Kada bi neko od muslimana ili Resulullahove porodice koji nisu primili islam otišao nešto kupiti svojoj porodici, mušrici bi dolazili i davali više novca samo da se roba njemu ne proda. Prenosi se da su dječica plakala od gladi. Resulullah je svome amidži Ebu Talibu rekao: “Amidža, Gospodar je uništio onaj papir na kojem su zapisali da s nama neće trgovati, da se s nama neće ženiti niti svoje kćeri za nas udavati!” Ebu Talib se spremio, otišao kod Kurejšija i kazao im: “Moj mi bratić nikada nije slagao. Kazao mi je da je onaj dokument uništen pa vi uzmite i pogledajte. Ako je istina to što je rekao, pustite ga da dostavi poslanicu Gospodara svoga, a ako je laž, mi ćemo ga vama predati!” Kada su otvorili Kabu, vidjeli su da je stranica uništena. To je jedna od mudžiza, jedno od čuda, nadnaravnih stvari iz života Resulullaha, s.a.v.s. U tim teškim trenucima bilo je čestitih ljudi među nemuslimanima koji su odlučili prekinuti taj bojkot i oni su to uistinu učinili. Nije im bilo drago da neki njihovi sugrađani nemaju šta jesti samo zato što ne dijele njihovu vjeru.[4]

Resulullah, s.a.v.s., u toj godini, desetoj godini poslanstva, doživljava još nešto vrlo teško. Gubitak dragih osoba nešto je što svakog čovjeka dotakne u srce i samo se vjernici s time mogu dostojanstveno nositi, jer znaju da je ovaj svijet prolazan. Desete godine poslanstva Resulullah, s.a.v.s., izgubio je amidžu, osobu koja ga je štitila iako sama nije primila islam, a zatim je izgubio i svoju voljenu suprugu Hatidžu. Njezino preseljenje i preseljenje amidže Ebu Taliba razlog je zbog čega se ova godina, deseta godina poslanstva naziva godinom tuge.[5] Nema teške situacije kroz koju mi prolazimo, a da kroz takvu ili sličnu nije prošao i Resulullah, s.a.v.s., jer je on pečat vjerovjesnika i Gospodar nas preko njega uči kako se trebamo nositi s teškoćama. Odanost supruzi Hatidži pokazivala se dugo nakon njezina preseljenja. “Nikada!”, kaže hazreti Aiša, supruga Resulullaha, s.a.v.s., “nije Resulullah zaklao kurban, a da nije poslao Hatidžinim prijateljicama, kako bi na taj način čuvao uspomenu na nju!”[6]

Sira Resulullaha uči nas da su zajedničke vrijednosti garant opstojnosti braka i sreće bračnih drugova. Supružnici moraju imati iste vrijednosti, moraju dijeliti isti pogled na život, a najprije moraju dijeliti vjeru u jednoga Boga. Naš identitet najbolje se pokazuje u teškim situacijama. Spomenuli smo kako je bilo teško za vrijeme bojkota. Mnogobošci su dolazili Hatidži i govorili joj: “Ti si ugledna, ne moraš ti biti s muslimanima i Muhammedovom porodicom; izađi ti u Meku, budi među nama!” Ona je odbila kazavši: “Ja ću biti sa svojim mužem!” Kakva je to lekcija svakoj muslimanki da bude odana svojoj porodici, svome mužu, svojoj djeci; njezina ustrajnost i nepokolebljivost lekcija je svima nama. Ona je bila odana Gospodaru, Njegovu Poslaniku i nošenju misije islama. Samo kada bismo imali više takvih čestitih žena koje će pomoći u dobru, koje će se organizirati i činiti dobro u svome komšiluku, pogotovo u danima ramazana kada je dobro znatno više nagrađeno od Gospodara, jer je vrijeme ramazana posebno.

Hazreti Aiša je govorila da nijednoj Resulullahovoj, s.a.v.s., ženi nije zavidjela koliko Hatidži, iako je nikada nije vidjela. Resulullah ju je stalno spominjao i hvalio pa mu je jednom prilikom kazala: “Zašto je spominješ, ona je bila stara, a Allah ti ju je zamijenio boljom od nje!” Resulullah, s.a.v.s., odgovorio joj je onako kako nam Gospodar u Kur’anu naređuje:

وَلَا تَبْخَسُوا النَّاسَ أَشْيَاءَهُمْ

Nemojte ljudima umanjivati vrijednost koju imaju![7]

Resulullah, s.a.v.s., rekao je: Ne, nije mi je Allah zamijenio boljom. Povjerovala je u mene kada su me ljudi u laž utjerivali, pomogla me svojim imetkom kada su mi drugi uskratili pomoć i Allah mi je od nje dao djecu i potomstvo![8]

Ovo su samo neke lekcije iz ovog perioda života Resulullaha, s.a.v.s. Ovo su poruke koje trebamo primijeniti u svome životu, čuvati svoje brakove zajedničkim ibadetom i robovanjem Gospodaru. Onako kako je Resulullah, s.a.v.s., s Hatidžom stajao na namazu treba svako od nas stajati sa svojom porodicom na namazu. Okupiti svoju djecu, zajedno klanjati, zajedno ibadetiti, zajedno dovu učiti, zamoliti Gospodara da pomogne ummet Muhammedov i da sačuva ummet Muhammedov. To je garant jedinstva i dobra u našem društvu. Nastojmo podsjećati sebe na iskušenja kroz koja su Resulullah, s.a.v.s., i prve generacije muslimana prošli, kako bi nam to bila utjeha, kako bi nam to bio podstrek da što više učinimo za svoju vjeru i da dostojanstveno nosimo svoju vjeru.

               Molim Uzvišenog Stvoritelja da nas na tom putu pomogne i da nas pomogne u svakom dobru koje činimo. Amin!