FAZE ČOVJEKOVOG STVARANJA I NJEGOV ZAVRŠETAK – 4. HADIS

Zahvala pripada Allahu na Njegovim neizmjernim blagodatima. Molimo ga najvećim imenom Njegovim da nas počasti džennetom i svakim djelom koje približava džennetu. Neka naša druženja sa hadisima Resulullaha, s.a.v.s., budu jedna od džennetskih bašći na ovome svijetu. Salavat i selam njemu, njegovoj časnoj i plemenitoj porodici, vrlim ashabima. Gospodara Uzvišenog zamolimo da nas počasti korisnim znanjem i da se njime okoristimo na oba svijeta.

Jedan lijep stih kaže:

إِنَّمـَا الْمَـرْءُ حَـدِيـثٌ بَـعـدَهُ فَكُنْ حَديثـاً حَسَنـاً
لِمَـن وَعـَى.

            ”Svaki će čovjek ostati neka priča, pa budi lijepa priča koju će neko spomenuti.”

Kada se družimo sa hadisima Resulullaha, s.a.v.s., odgajamo se u školi koju je Gospodar Uzvišeni preko svoga Miljenika, s.a.v.s., utemeljio. Spomenuli smo da je najveća mudžiza Resulullaha, s.a.v.s., što je u međuljudskim odnosima promijenio narav ljudi koji su bili daleko od Gospodara. Radili su stvari koje nikakvih dodirnih tačaka sa zdravim razumom nemaju. Zatim je Gospodar Uzvišeni dao da dođe Njegov Miljenik, s.a.v.s., i da od tih ljudi koji su robovali kipovima izađe niz generacija onih koji samo Allahu, dž.š., na sedždu padaju. Jedan hadis je vrlo važan, Resulullah, s.a.v.s., je rekao:

إِنَّ اللَّهَ عَزَّ وَجَلَّ يُعْطِي الدُّنْيَا مَنْ يُحِبُّ وَمَنْ
لا يُحِبُّ وَلا يُعْطِي الدِّينَ إِلا لِمَنْ أَحَبَّ.

”Allah daje ovaj svijet onome koga voli i onome koga ne voli, a vjeru daje samo onome koga voli.”[1]

Ako smo hvala Allahu vjernici, to je razlog za sreću i razlog da to čuvamo kako bi bilo svakim danom što jače, da naša veza sa Allahom Uzvišenim bude jača i da dragim ljudima oko sebe sreću prenesemo u punini.

Četvrti hadis u zbirci imama Nevevija glasi:

عَنْ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ مَسْعُودٍ قَالَ حَدَّثَنَا رَسُولُ اللَّهِ
صَلَى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ وَهُوَ الصَّادِقُ الْمَصْدُوق: إِنَّ أَحَدَكُمْ
يُجْمَعُ خَلْقُهُ فِي بَطْنِ أُمِّهِ أَرْبَعِينَ يَوْمًا ثُمَّ يَكُونُ فِي
ذَلِكَ عَلَقَةً مِثْلَ ذَلِكَ ثُمَّ يَكُونُ فِي ذَلِكَ مُضْغَةً مِثْلَ ذَلِكَ
ثُمَّ يُرْسَلُ الْمَلَكُ فَيَنْفُخُ فِيهِ الرُّوحَ وَيُؤْمَرُ بِأَرْبَعِ
كَلِمَاتٍ بِكَتْبِ رِزْقِهِ وَأَجَلِهِ وَعَمَلِهِ وَشَقِيٌّ أَوْ سَعِيدٌ, فَوَا
الَّذِي لَا إِلَهَ غَيْرُهُ إِنَّ أَحَدَكُمْ لَيَعْمَلُ بِعَمَلِ أَهْلِ
الْجَنَّةِ حَتَّى مَا يَكُونُ بَيْنَهُ وَبَيْنَهَا إِلَّا ذِرَاعٌ فَيَسْبِقُ
عَلَيْهِ الْكِتَابُ فَيَعْمَلُ بِعَمَلِ أَهْلِ النَّارِ فَيَدْخُلُهَا وَإِنَّ
أَحَدَكُمْ لَيَعْمَلُ بِعَمَلِ أَهْلِ النَّارِ حَتَّى مَا يَكُونُ بَيْنَهُ
وَبَيْنَهَا إِلَّا ذِرَاعٌ فَيَسْبِقُ عَلَيْهِ الْكِتَابُ فَيَعْمَلُ بِعَمَلِ
أَهْلِ الْجَنَّةِ فَيَدْخُلُهَا.

Od Abdullaha ibn Mes'uda, r.a., se prenosi: ”Rekao je Resulullah, s.a.v.s., a on je najistinitiji govornik: ‘Zaista se stvaranje jednoga od vas u utrobi njegove majke dešava četrdeset dana u formi sjemena, zatim četrdeset dana u formi zakvačka, zatim bude komad mesa isti taj period, zatim Allah pošalje Meleka koji mu udahne dušu i naredi da se napišu četiri rečenice: kakva će mu opskrba biti, šta će raditi i kada će preseliti i hoće li biti sretan ili nesretan. Tako mi Allaha pored kojeg boga nema, zna se desiti da jedan od vas radi djela stanovnika dženneta i ostane koliko dužina lakta pred ulazak u džennet, pa ga pretekne ono što je već određeno i radit će djela stanovnika vatre pred preseljenje i ući će u vatru. A bit će i onih koji će raditi djela stanovnika vatre sve dok ne bude koliko lakat udaljen od vatre, pa će ga preteći ono što je zapisano, pa će raditi djela stanovnika dženneta i u njega ući’.”[2]

            Vjernik i vjernica su oni koji stalno govore istinu i oni u koje možemo imati povjerenje. Resulullahov, s.a.v.s., nadimak je bio ”El-Emin” što znači ”Povjerljivi”. Oni koji su htjeli atentat na njega izvršiti, svoje dragocjenosti su ostavljali kod njega u kući da ih čuva.

            Dok insan sjedi i čita, na hiljade funkcija u našem organizmu se dešava, a mi smo toga potpuno nesvjesni. Hrana koja je u naš organizam ušla, funkcija jetre, bubrega i srca, sve ove spomenute radnje se odvijaju u insanu bez ikakvog našeg udjela u tome.

            Onako kako smo počašćeni da u utrobama majki budemo i dobijemo oblik prije nego smo došli na ovaj svijet, imajmo povjerenje u Njega da sve što nam daje je dobro za nas baš kako nam je u utrobama majki dobro bilo. Njegova veličina, mudrost i znanje se manifestiraju u svemu što nam je On propisao. Kada razmislimo o djetetu koje je u utrobi majke, ono diše i jede putem majke. Onaj Koji nas je Počastio da izađemo iz utroba majki i da naš organizam funkcioniše zaslužuje naše povjerenje. Moramo imati povjerenja u Allaha, dž.š.

Ovaj hadis treba imati na umu kada razmišljamo o djeci. Jedna žena se požalila za svoje dijete i njegovo ponašanje, pa ju je jadan alim savjetovao da prouči dovu ko, kada se pogledamo u ogledalo, a to je dova: ”Gospodaru, onako kako si me stvorio lijepog izgleda, počasti moje ponašanje da bude lijepo.”Nakon toga je ugledala svog sina kako ide u džamiju na sabah-namaz.

Allah, dž.š.,  je milostiviji prema nama od naših roditelja. Ne zaboravimo da ovaj hadis govori o periodima stvaranja insana, a danas kada pogledamo naučna otkrića vidimo da je upravo taj proces onakav kako ga je Resulullah, s.a.v.s., opisao u ovom hadisu. Ovaj proces je Uzvišeni Gospodar spomenuo u Kur'anu, a zanimljivo je upravo to da nijedan od kur'anskih ajeta koji govori o stvaranju insana nije u koliziji sa naučnim činjenicama. Onako kako je u Ku'anu i sunnetu, naučne činjenice su to potvrdile.

Ljudi najviše griješe zato što se boje za nafaku. Ogovaramo jedni druge zato što zavidimo na opskrbi drugog insana. Imamo ljubomoru prema ljudima zbog njihovog uspjeha, ali kada znamo da je Melek došao dok smo u majčinoj utrobi bili i kazao šta nam je Gospodar odredio od nafake, to ostaje naše. Niko nam to ne može oduzeti, pa makar se cijelo čovječanstvo iskupilo da to učini. Nafaka nije povezana sa snagom, jer koliko samo životinja postoje koje su jače od insana. To nam je dovoljan išaret. Ona dolazi ljudskim radom kojim nas Allah, dž.š., duži i sviješću da On otvara nafaku. Također, činjenica da je Melek dok smo još u utrobama majki bili upisao trenutak našeg preseljenja podsjeća nas na velikana Halida ibn Velida, r.a., koji je na smrtnoj postelji spjevao stihove: ”Nema dijela moga tijela, a da nema rana od sablje i mača, osim na leđima, nikada dušmanima nisam okrenuo leđa, a umirem kao što umire deva (prirodnom smrću).”

U predajama se spominje da će najviše biti šehida koji su preselili na postelji, jer su iskreno Allaha Uzvišenog molili da žive na Njegovom putu i tako presele. Zbog toga trebamo moliti Gospodara da živimo na Njegovom putu i ako treba život koji nam je On dao žrtvujemo radi Njega.

U hadisu je spomenuto kakvih djela biti. Od Uzvišenog Gospodara zatražimo smjernice da radimo samo najbolja djela. Dova koju često treba spominjati je spomenuta na početku poglavlja, da ništa nije lahko osim onog što Gospodar učini lahkim. Nekome Allah, dž.š., da imetak, pa ga utroši u neposluhu Njemu, zloupotrijebi poziciju kojom ga je On počastio. Molimo Allaha, dž.š., da nam otvori samo ono što je dobro za nas na oba svijeta.

Nakon dijela u hadisu se spominje da li će čovjek biti sretan ili nesretan. Vjernik i vjernica konstantno imaju na umu ovo pitanje, tokom cijelog života. Svaki dan se pitaju da li ih je Uzvišeni Gospodar primio pa da se raduju ili ih je Gospodar odbio zbog njihovih postupaka pa da tuguju i zatim da se popravljaju dok je god duša u tijelu. Zapamtimo da ovaj osjećaj straha, da li nas je Gospodar primio ili nije predstavlja suštinu našeg vjerovanja. Onaj ko misli da je kod Allaha, dž.š., primljen je ohol insan, jer to niko ne zna.

U posljednjim dijelovima hadisa je spomenuto da neko čini djela stanovnika dženneta, pa kada bude pred sami ulazak u džennet koliko dužina lakta, pretekne ga knjiga. U drugim predajama vezanim za ovaj hadis se spominje: فِيمَا يَبْدُو لِلنَّاسِ”Onako kako se čini ljudima.”[3] Taj insan ima unutrašnji problem u svojim motivima, zašto je dao, uskratio, zašto je rekao, zašto je pomogao i sl. Ljudima se pričinjava da čini djela stanovnika dženneta, kao i drugi koji je spomenut u hadisu, ljudima se pričinjava da radi djela stanovnika vatre, pa se pred preseljenje insan promijeni. Imajmo na umu da se ljudi uvijek mogu promijeniti, zato ako smo na Pravom putu imajmo bojazan da se ne promjenimo u negativnom smislu, da nas Allah, dž.š., sačuva toga. S druge strane, ako imamo ljude oko sebe koji nisu na selametu, znajmo da je Allah, dž.š., taj koji mijenja ljude i da su u Njegovim rukama ljudska srca. Može se desiti da određena osoba krene Pravim putem pred samo preseljenje. Jedna od najčeščih dova Resulullaha, s.a.v.s., je bila:

اللَّهمَّ يَا مُقلِّبَ الْقُلُوبِ ثبِّتْ قَلْبِي
عَلَى دِينِكَ.

”Allahu moj Koji srca okrećeš, učvrsti moje srce u vjeri Tvojoj.”[4]

Učimo ovu dovu često, posebno na sedždi. Koliko god se čovjek trudio i nastojao da nešto uradi, Allah, dž.š., je taj koji daje da sjeme koje stavimo u zemlju nikne ili ne nikne. Isti je slučaj sa našim dobrim djelima, Gospodar Uzvišeni daje da ona niknu ili ne niknu. Zamolimo Allaha, dž.š., da sjeme dobra koje smo posijali nikne. Ne možemo kazati za bilo koga da je bezbijedan dok ne preseli, a ako vidimo da insan preseli u pokornošću Allahu, dž.š., onda možemo kazati ”blago njemu!” Mladići se nekada izruguju starijim generacijama, a među njima postoje ljudi kojima ne prođe dan, a da ne prouče džuz Kur'ana (dvadeset stranica) i da ne donesu najmanje hiljadu salavata na Resulullaha, s.a.v.s. Nažalost, neki su danas upali u druge priče. Iz tih priča treba da se izvučemo, pa da ne prođe dan, a da ne proučimo nešto od Kur'ana i ne donesemo makar stotinu salavata na Resulullaha, s.a.v.s. Molimo Gospodara Uzvišenog da naša srca okrene prema onome što je dobro, Amin!