Dobročinstvo prema svemu – 17. hadis

Hvala Allahu Uzvišenom koji nas je stvorio, a nismo Mu trebali. Uputio nas na pravi put, a mogao nas je u zabludi ostaviti. On je Onaj koji nas hrani, a mogao nas je gladne ostaviti. Hvala Mu za sve što nam daruje i na svakoj blagodati kojom nas svakoga dana obasipa. Salavat i selam Njegovom Miljeniku, s.a.v.s., koji nas je naučio da Gospodar dunjaluk daje onome koga voli i onome koga ne voli, ali vjeru daje samo onome koga zavoli.

Škola Poslanika, s.a.v.s., je škola kroz koju su prošli najbolji ljudi koji su živjeli na dunjaluku. On ih je, kroz dvadeset i tri godine poslanstva odgojio na takav način da su stotinu godina nakon prve Objave od istoka do zapada iznjedrili dobro i pravdu. Svjetlo vjere su prenjeli na svako mjesto do kojeg su mogli doći, jer stečeno znanje su pokazivali svojim djelima i živjeli svojim životima.

Od Ebu Derda'a, r.a., se prenosi da je jedne prilike upitao Poslanika, s.a.v.s.: “Šta misliš o čovjeku, koji radi dobro djelo, pa ga ljudi počnu hvaliti zbog toga?” Odgovorio je: “To je ubrzana ovo svjetska radost za vjernika.”[1]  U drugoj predaji ovog hadisa se navodi: “Šta misliš o čovjeku, koji radi dobro djelo, a ljudi ga zavole zbog toga i spominju to.”[2] Komentarišući ovaj hadis imam Nevevi je rekao: “Kada vidite čovjeka da radi dobro djelo s ciljem da dobije Allahovo zadovoljstvo, ali opet se desi da ga ljudi pohvale, iako on to ne želi, to je pokazatelj da je Allah zadovoljan sa njim.”

Sedamnaesti hadis u zbirci imama Nevevija glasi:

عَنْ
أَبِي الأَشْعَثِ، عَنْ شَدَّادِ بْنِ أَوْسٍ، قَالَ اثْنَتَانِ حَفِظْتُهُمَا
عَنْ رَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: إِنَّ اللَّهَ
كَتَبَ الْإِحْسَانَ عَلَى كُلِّ شَىْءٍ فَإِذَا قَتَلْتُمْ فَأَحْسِنُوا
الْقِتْلَةَ وَإِذَا ذَبَحْتُمْ فَأَحْسِنُوا الذِّبْحَةَ وَلْيُحِدَّ أَحَدُكُمْ
شَفْرَتَهُ وَلْيُرِحْ ذَبِيحَتَهُ‏.

“Prenosi se od Ebu Jale Šedad ibn Evsa, da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Zaista je Allah propisao ihsan prema svemu, pa kada ubijate onda, činite to na najbolji mogući način, a kada koljete onda upotpunite i na najljepši mogući način to izvršite i neka neko od vas dobro naoštri svoj nož, kako životinju ne bi patio.”[3]

U predajama se navodi da kada noću ne bi mogao zaspati, Šeddad ibn Evs, r.a., bi ustao, uzeo abdest i počeo klanjati. U namazu je ponavljao: “Gospodaru moj, sjetio sam se vatre pa mi ona ne dozvoljava da zaspem i drži me budnim, kako bi Ti do sabaha ibadet činio.” On od Poslanika, s.a.v.s., prenosi otprilike pedest hadisa, između kojih je i sljedeći: “Ko prouči svakog jutra, sa ubjeđenjem, sejjidul-istigfar, i preseli u tome danu, nagrada mu je Džennet. A ko ga prouči u toku noći, i preseli u njoj, nagrada mu je Džennet.”[4]

Riječ ihsan se najčešće prevodi kao dobročinstvo, međutim taj prijevod nije potpun u obuhvatanju značenja te riječi. Uzvišeni Gospodar u Kur'anu spominje kategorije ljudi koje voli. Prva kategorija spomenuta u suri El-Bekare su muhsini – dobročinitelji i ona se u Kur'anu spominje pet puta, što ih čini najčešće spominjanom kategorijom ljudi. Zatim Allah, dž.š., voli one koji se na Njega oslanjaju, voli strpljive, one koji se čiste i voli one koji su ga svjesni.

Ulema navodi da postoje dvije vrste ihsana, a to su: ihsan prema Allahu, dž.š., i ihsan prema ljudima. O ihsanu prema Allahu, dž.š., govori hadis Resulullaha, s.a.v.s.: “Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe sigurno vidi.”[5] Prvi dio ovog hadisa je ihsan prema Allahu, dž.š., a drugi ihsan je prema ljudima.

Vjerniku je dozvoljeno da ubija samo u određenim situacijama, npr. u ratu, kada je sukobljen sa neprijateljem koji mu ugrožava život i kada je u pitanju poravnanje, šerijatska presuda smrtne kazne. Gospodar u Kur'anu kaže:

سَأُلْقِي فِي قُلُوبِ
الَّذِينَ كَفَرُوا الرُّعْبَ فَاضْرِبُوا فَوْقَ الْأَعْنَاقِ 

“Ulit ću u srca nevjernika strah, pa kada ih udarate, udarajte ih iznad vratova.”[6]

Prenosi se da je jedne prilike Poslanik, s.a.v.s., vidio čovjeka kako je položio ovcu u želji da je zakolje i oštrio je nož pred njenim očima. Tada je Resulullah, s.a.v.s., rekao: “Zar hoćeš da joj daš dvije smrti. Trebao si naoštriti nož kad te nije vidjela.”[7] Ako nas Vjerovjesnik, s.a.v.s., uči da se ovako odnosimo prilikom klanja životinja, kako se onda tek trebamo ponašati u svakodnevnom životu u odnosu prema ljudima.

Jedan od velikih učenjaka Sirije prenosi priču u kojoj se navodi da je jedan alim, imam džamije u Damasku usnio Poslanika, s.a.v.s., da mu govori: “Otiđi tom i tom čovjeku i reci mu da će biti sa mnom u Džennetu. Nakon što se probudio, otišao je tom čovjeku i rekao: ‘Imam nešto da ti prenesem, ali reći ću ti samo pod uslovom da mi kažeš kakvo si dobro djelo uradio u životu.’ Čovjek nije pristao, međutim nakon nekog vremena i ubjeđenja reče: ‘Prije dvadeset godina, oženio sam djevojku, koja je nakon pet mjeseci braka rodila dijete. Odmah sam znao da to nije moje dijete i sve okolnosti bile su na mojoj strani. Mogao sam je osramotiti, međutim uzeo sam dijete zamotao ga i otišao na sabah, a dijete ostavio ispred džamije. Nakon farza, počelo je da plače i ljudi su se okupili oko njega. Potom sam prišao i rekao, ne brinite se, ja ću ga uzeti i brinuti se o njemu kao da je moje. Niko nikada do tebe i ovog trenutka nije saznao da to nije moje dijete.’ Tada mu alim reče: ‘To je djelo kojim si zaslužio da budeš pored Poslanika, s.a.v.s., u Džennetu.'”

Najveća nagrada u Džennetu bit će gledanje u Allaha, dž.š., i ništa se drugo ne može sa tim porediti. Na dunjaluku vjerovati u Allaha, dž.š., kao da Ga vidimo, je najveći stepen imana. Ako ne možemo dostići taj stepen, onda trebamo živjeti i biti svjesni, da nas Allah, dž.š., svakog trena vidi. Razlika između ova dva stepena, ogleda se u tome što kada smo na drugom nešto ćemo ostaviti, radi Allaha, dž.š., ali naše srce neće biti potpuno smireno, jer Ga još uvijek nije dovoljno svjesno.

Gospodar Uzvišeni u Kur'anu kaže:

وَإِذْ
قَالَ إِبْرَاهِيمُ رَبِّ أَرِنِي كَيْفَ تُحْيِي الْمَوْتَىٰ ۖ قَالَ أَوَلَمْ
تُؤْمِن ۖ قَالَ بَلَىٰ وَلَٰكِن لِّيَطْمَئِنَّ قَلْبِي

“Kada Ibrahim reče: ‘Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!’ On reče: ‘Zar ne vjeruješ?’ ‘Vjerujem’, odgovori on, ‘ali bih da mi se srce smiri.'”[8]

Kroz situaciju koja se desila u toku hidžre, Poslanik, s.a.v.s., nas uči kako da ostvarimo ovaj stepen ihsana. Kada je Ebu Bekr, r.a., rekao:

لَوْ
أَنَّ أَحَدَهُمْ رَفَعَ قَدَمَهُ رَآنَا، قَالَ: مَا ظَنُّكَ بِاثْنَيْنِ اللَّهُ
ثَالِثُهُمَا.

“Kada bi jedan od njih samo malo spustio pogled, vidjeli bi nas.” Poslanik mu na to reče: “Ebu Bekre, šta misliš o dvojici s kojim je Allah treći?”[9]

Šta god da se desi, vjernik u tom trenutku treba osjećati i vjerovati u Allahovu moć. Imam Nevevi u svome djelu “Tehzibul-Esma'i” navodi da je velikan po imenu Ebu Ishak Širazi išao putem prema džamiji da kupi nešto za jelo, a imao je samo jedan dinar. Kada je ušao u džamiju, primjetio je da u džepu nema tog novca i zaključio da mu je ispao negdje na putu, te se vratio i našao ga. Kada ga je podigao sa zemlje, pomislio je: “Možda je ovo nije moj dinar, možda je ispao nekome drugom.” Ponovo ga je vratio na put. Svakome od nas Allah, dž.š., je dao određenu deredžu. Ako nas je počastio visokom deredžom, pokušajmo shvatiti one ispod nas. S druge strane, postavimo visoke kriterije i ambicije u vjerovanju.

Gospodar Uzvišeni u Kur'anu kaže:

وَالَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ
سُبُلَنَا ۚ وَإِنَّ اللَّهَ لَمَعَ الْمُحْسِنِينَ 

“One koji se bore radi nas, Mi ćemo sigurno pravim putem uputiti, a Allah je zaista sa onima koji dobra djela čine.”[10]

Borimo se da ostavimo nešto radi Allaha, dž.š., da uradimo nešto radi Njega. Trudom ćemo polahko napredovati i doći do osjećaja ihsana. Budimo svjesni, da ćemo svoja djela donijeti pred Allaha, dž.š. Kada naiđemo na nedostatak ihsana, uradimo ono što nam je Poslanik, s.a.v.s., pokazao svojim primjerom, a prenio Enes, r.a. Jedne prilike išao je sa Poslanikom, s.a.v.s., pa im je prišao neki beduin i povukao Vjerovjesnika, s.a.v.s., za njegov ogrtač tako jako da mu je ostalo crvenilo na vratu i rekao: “Muhammede, naredi da se od Allahovog imetka, kojim raspolažeš i meni nešto dodjeli.” Poslanik, s.a.v.s., se okrenuo, nasmješio i rekao: “Dajte mu ono što traži.”[11] Kada vidimo kod drugog neki nedostatak, najbolji način da to popravimo je vlastiti primjer.

Molimo Allaha, dž.š., da nas počasti da budemo od onih koji su svjesni važnosti ihsana, da budemo od onih koje će voljeti na dunjaluku i pridružiti ih sa Poslanikom, s.a.v.s., na Ahiretu.