Dobročinstvo i grijeh – 27. hadis

Hvala Dragom Gospodaru na Njegovim blagodatima. Salavat i selam Poslaniku, s.a.v.s., njegovoj časnoj i plemenitoj porodici i vrlim ashabima. Zamolimo Ga da nam podari bereket u vremenu kojem živimo, da nas počasti korisnim znanjem koje će nam koristiti na oba svijeta.

Čitajući i tumačeći ove hadise nastojimo dotaći aspekte koji su bitni za naš odgoj. Ulema nas uči da:

اَلدِّينُ كُلُّهُ خُلُق فَمَنْ زَادَ عَلَيْكَ فِي الْخُلُقِ فَقَدْ
زَادَ عَلَيْكَ فِي الدِّينِ.

            ”Sva vjera je u karakteru, a onaj ko se ljepše od tebe ponaša, ima više vjere kod sebe.”

Prvi korak u odgoju duše vjernika je donošenje salavata na Resulullaha, s.a.v.s. On je rekao: ”Amin” na dovu Džibrila, a.s., u kojoj spominje da je ponižen onaj u čijem se društvu spomene Resulullah, s.a.v.s., a ne donese salavat. Vjernik koristi u vremenu i prostoru sve prilike koje mu Allah, dž.š., podari. Vrijeme provedeno u zdravlju, mladosti, te materijalne stabilnosti su bile prilike. Svaki ramazan koji je iza nas, bio je prilika koja se možda više nikada neće ponoviti.

Dvadeset i sedmi hadis u zbirci imama Nevevija glasi:

عَنِ النَّوَّاسِ بْنِ سِمْعَانَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ قَالَ: سَأَلْتُ رَسُولَ
اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ عَنِ الْبِرِّ وَالإِثْمِ فَقَالَ:
الْبِرُّ حُسْنُ الْخُلُقِ، وَالإِثْمُ مَا حَاكَ فِي صَدْرِكَ، وَكَرِهْتَ أَنْ
يَطَّلِعَ عَلَيْهِ النَّاسُ.

            Od Nevvasa ibn Sim'an, r.a., se prenosi: ”Upitao sam Resulullaha, s.a.v.s., o dobročinstvu i grijehu, pa mu je rekao: Dobročinstvo je lijepo ponašanje, a grijeh je ono što te tišti u grudima i prezireš da to ljudi vide od tebe.”[1]

            Drugi rivajet ovog hadisa glasi:

عَنْ وَابِصَةَ بْنِ مَعْبَدٍ الأَسَدِيِّ: أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ
وَسَلَّمَ قَالَ لِوَابِصَةَ: جِئْتَ تَسْأَلُ عَنِ الْبِرِّ وَالإِثْمِ؟ قَالَ:
قُلْتُ: نَعَمْ، قَالَ: فَجَمَعَ أَصَابِعَهُ, فَضَرَبَ بِهَا صَدْرَهُ, وَقَالَ:
اسْتَفْتِ نَفْسَكَ، اسْتَفْتِ قَلْبَكَ يَا وَابِصَةُ ثَلاثًا، الْبِرُّ مَا
اطْمَأَنَّتْ إِلَيْهِ النَّفْسُ، وَاطْمَأَنَّ إِلَيْهِ الْقَلْبُ، والإِثْمُ مَا
حَاكَ فِي النَّفْسِ، وَتَرَدَّدَ فِي الصَّدْرِ، وَإِنْ أَفْتَاكَ النَّاسُ
وَأَفْتَوْكَ.

            Od Vabisa ibn Ma'beda El-Esedija, r.a., se prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., njemu rekao: ”Došao si da me pitaš o dobročinstvu i grijehu? Potvrdio sam! Zatim je sastavio svoje prste i dodirnuo svoja prsa i rekao: Pitaj sebe, upitaj svoje srce o Vabisa (ponavljajući tri puta)! Dobročinstvo je onaj smiraj kojeg pronađeš ti i tvoje srce, a grijeh je ono što te pritišće u duši i koleba te u prsima, pa makar ti i mnoštvo ljudi reklo da je to ispravno.”[2]

            Važno je napomenuti na kur'anski ajet u kojem Uzvišeni Gospodar kaže:

وَالسَّمَاءَ رَفَعَهَا وَوَضَعَ الْمِيزَانَ.

            ”Gospodar je podigao nebesa i uspostavio kriterije.”[3]

Kada dublje uđemo u svoj identitet uočit ćemo da ono što nas čini vjernicima su naše vrijednosti po kojima živimo. Kada nam Uzvišeni Gospodar kaže da je uzdigao nebesa, to znači da u prirodi vlada red. Jednako tako, od Adema, a.s., do Muhammeda, s.a.v.s., On je poslao ljudima Knjige i poslanike kako bi uspostavili sistem vrijednosti. Kroz život traje čovjekova borba da taj sistem sačuva. Ne smijemo izgubiti sebe ostvarujući se. Dok ostvarujemo dunjalučki interes, ne smijemo izgubiti odanost prema Uzvišenom Gospodaru.

Pitanje dobročinstva i grijeha često tišti vjernika. Hasan El-Basri kaže: ”Munafik živi sedamdeset godina u jednom stanju, a vjernik prođe kroz sedamdeset različitih stanja u jednom danu.” To podrazumjeva konstantno preispitivanje, da li prema roditeljima činimo dobro, da li smo prema ljudima koji nam ukažu poštovanje izrazili dobročinstvo, i sl.

Mudri su kazali: ”Možeš pogriješiti u mjerenju, ali ne smiješ pogriješiti u mjeri.” Ako imamo ispravnu vagu, pa u žurbi pogriješimo u mjerenju, čim se vratimo mjerilu, to možemo popraviti. Međutim, ako je vaga kriva, možemo se truditi beskrajno, nećemo ispravno izvagati. Vrijednosti predstavljaju ono prema čemu trebamo vagati. Jedan od razloga zbog kojih ljudi idu stranputicom je mjerenje stvari prema ljudima, a ne ljudi prema principima. Čuvajmo naše principe, a oni su: odanost Uzvišenom Gospodaru, brak i porodica, iskreno i nepomućeno srce prema svim ljudima, mir i sigurnost. Energiju koju nam je Uzvišeni Gospodar darovao trebamo trošiti na dobro i korisno.

U hadisu je spomenut termin ”dobročinstvo” (الْبِرّ ), a Gospodar u Kur'anu kaže:

وَتَعَاوَنُوا عَلَى الْبِرِّ وَالتَّقْوَى وَلَا
تَعَاوَنُوا عَلَى الْإِثْمِ وَالْعُدْوَانِ.

”Sarađujte u dobročinstvu i svijesti o Allahu, a ne sarađujte u grijehu i neprijateljstvu.”[4]

Jedan od pokazatelja čovjekove iskrenosti je da bude prvi koji će se odazvati na putu dobra. Lijepo ponašanje kao dobročinstvo spomenuto je u prvom hadisu, a ulema nas uči da je to prije svega vedro lice, zatim nikada ljudima ne činiti zlo i učiniti im dobro kada nam se god ukaže prilika. Resulullah, s.a.v.s., se nikada nije rukovao sa nekim, a da mu se upotpunosti nije okrenuo tijelo i nikada nije bio prvi koji bi pustio ruku. Srdačnost koju je pokazao ostaje nama uzor. Kada je govorio o lijepom ponašanju, rekao je:

مَا مِنْ شَيْءٍ أَثْقَلُ فِي الْمِيزَانِ مِنْ
حُسْنِ الْخُلُقِ.

”Ništa kod Allaha na vagi nije teže od lijepog ponašanja.”[5]

Grijeh je ono što nas tišti u duši, kako je navedeno u hadisu. Kada imamo dilemu da li da uradimo nešto ili ne, stavimo ruku na svoja prsa, pa ako nas tišti, ostavit ćemo to djelo. To možda i nije zabranjeno, ali nas tišti i može nas odvesti haramu. U našem narodu postoji izreka: ”Ako vidi Allah, neka vide i ljudi.” To je pogrešna percepcija, jer Resulullah, s.a.v.s., kaže:

كُلُّ أُمَّتِي مُعَافًى إِلَّا الْمُجَاهِرِينَ.

”Svim pripadnicima moga Ummeta je oprošteno, osim onima koji javno grijehe čine.”[6]

Čuvajmo se javnog činjenja grijeha. Ako se insan stidi ljudi, to znači da u njemu ima dobra, zastidjet će se i Uzvišenog Gospodara. Njega se trebamo zastidjeti kako se stidimo čestitog čovjeka u našem društvu, a Allahov, dž.š., pogled nam treba biti važniji od pogleda svih stvorenja.

U hadisu je spomenuto srce, a ono je važno iz razloga što svaki učinjeni grijeh ostavlja crnu mrlju na njemu. Srce osobe koja konstantno čini grijehe postaje potpuno crno. Međutim, srce insana koji čini dobro ostavlja bijelu tačku, pa ako konstantno čini dobro, srce postaje potpuno bijelo. Nije svakome preporuka da upita srce, jer ga je život udaljio od određenih kriterija, pa je bolje da upita onoga čije je srce bijelo. Kada čovjek jede haram, vremenom mu to postane normalna stvar, a on to vidi drugim očima, dok mu neko sa strane ne ukaže na grešku. Mudri su kazali da čovjek koji savlada vještinu plivanja, ne znači da može biti spasilac.

Ljudi koji traže istinu nastoje otići kod onih koji će im to kazati, koji su povezani ne samo diplomama, već društvom učenih ljudi. Imam Malik nije želio davati fetve dok mu sedamdeset učenjaka nije posvjedočilo da to može činiti. Danas imamo ljude koji ne pročitaju ni toliki broj knjiga, a daju fetve. Da bi neko dao fetvu mora poznavati stanje u kojem se nalazi onaj koji odgovor traži, kako ne bi našom greškom upropastili čovjeka. Resulullah, s.a.v.s., je teškim riječima prekorio ashabe koji su pogrešnom fetvom bili sebeb, povod smrti jednog od njih, jer nisu u obzir uzeli stanje u kojem se nalazio.

Molimo Gospodara da nas pomogne na putu dobročinstva i svijesti o Njemu i da nas sačuva griješenja i neprijateljstva, Amin!