Hvala Allahu, dž.š., na Njegovim neizmjernim blagodatima. Molim Ga da nas počasti da spoznajemo te blagodati na vrijeme i da nas sačuva dana kada ćemo neku blagodat spoznati samo zato što smo je izgubili. Salavat i selam Njegovom Miljeniku Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici i vrlim ashabima. Zamolimo Allaha, dž.š., da živimo živote dostojne vjernika i vjernica i da nas proživi u društvu Njegovih odabranih robova.
Nije siromašan onaj narod koji nema materijalna dobra, već je siromašan narod koji nema uzor na kojeg bi se ugledao. Imućan je narod koji je svejstan Allaha, dž.š. Resulullah, s.a.v.s., je rekao:
مَنْ صَلَّى عَلَيَّ صَلَاةً صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ بِهَا عَشْرًا.
”Onaj ko donese jedan salavat na mene, Allah na njega donese deset.”[1]
Gospodar je u Kur'anu rekao:
إِنَّا نَحْنُ نُحْيِي الْمَوْتَىٰ وَنَكْتُبُ مَا قَدَّمُوا وَآثَارَهُمْ.
“Allah je taj koji oživljava umrle i piše djela i njihove tragove koja učinite za života.”[2]
Ulema nas uči da iza svakog čovjeka može ostati trag. Jedan veliki islamski alim je rekao:
“Blago li insanu, koji kada umre – umru svi grijesi sa njim.”
Čovjek koji od svog imetka napravi mjesto u kojem će se konzumirati alkohol, čak i nakon njegove smrti njemu dolaze grijesi zbog tog djela. Isto tako je i u drugom smjeru priče, blago onome koji kada umre, nastavi ubirati plodove dobrih djela, jer je kabur ili džennetska bašća ili džehennemska provalija.
Deseti hadis u zbirci imama Nevevija glasi:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ، قَالَ: قَالَ رَسُولُ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: أَيُّهَا النَّاسُ، إِنَّ اللهَ طَيِّبٌ لَا يَقْبَلُ إِلَّا طَيِّبًا، وَإِنَّ اللهَ أَمَرَ الْمُؤْمِنِينَ بِمَا أَمَرَ بِهِ الْمُرْسَلِينَ، فَقَالَ: ''يَا أَيُّهَا الرُّسُلُ كُلُوا مِنَ الطَّيِّبَاتِ وَاعْمَلُوا صَالِحًا، إِنِّي بِمَا تَعْمَلُونَ عَلِيمٌ'' )المؤمنون: 51( وَقَالَ: ''يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُلُوا مِنْ طَيِّبَاتِ مَا رَزَقْنَاكُمْ'' )البقرة: 172 (ثُمَّ ذَكَرَ الرَّجُلَ يُطِيلُ السَّفَرَ أَشْعَثَ أَغْبَرَ، يَمُدُّ يَدَيْهِ إِلَى السَّمَاءِ، يَا رَبِّ، يَا رَبِّ، وَمَطْعَمُهُ حَرَامٌ، وَمَشْرَبُهُ حَرَامٌ، وَمَلْبَسُهُ حَرَامٌ، وَغُذِيَ بِالْحَرَامِ، فَأَنَّى يُسْتَجَابُ لِذَلِكَ؟
“Od Ebu Hurejre se prenosi da je Resulullah rekao: ‘Zaista je Allah dobar i prima samo ono što je dobro. Zaista je Allah naredio vijernicima ono što je naredio Poslanicima. Rekao je Uzvišeni: ‘O vjerovjesnici, jedite od prijatne hrane i činite dobra djela;’ i ‘O vjernici, jedite od prijatne hrane kojom vas Allah opskrbljuje.’ Zatim je Resulullah spomenuo nekog čovjeka koji je oduljio svoje putovanje, raščupan je i sav prašnjav. Podiže svoje ruke prema nebesima, Gospodaru, Gospodaru. A hrana mu haram, piće mu haram, odjeća mu haram i odgojen na haramu. Pa kako da mu dova bude primljena’.”[3]
Ovaj hadis je najznačajniji za vjernika i vjernicu u njihovom odnosu prema Allahu, dž.š. Kada trebamo reći nešto teško, napravimo uvod za ono što slijedi. Resullulah, s.a.v.s., počinje riječima: “Allah je dobar i prima samo ono što je dobro”, upravljajući vjernike da budu dobri. Zatim: “Allah je naredio vijernicima ono što je naredio poslanicima”, kako bi smo znali da to nije put na kome smo sami i nesigurni.
Najveća mudžiza Resullaha, s.a.v.s., je Kur'an u kome niko nikada nije našao kontradiktornost:
وَلَوْ كَانَ مِنْ عِندِ غَيْرِ اللَّهِ لَوَجَدُوا فِيهِ اخْتِلَافًا كَثِيرًا.
“Da je Kur'an od bilo koga osim Allaha, našli bi u njemu mnoge kontradiktornosti.”[4]
U društvenim odnosima, najveća mudžiza Resulullaha, s.a.v.s., je ta što dvadeset i tri godine života kao Poslanik i četrdeset godina prije toga kao čovjek nikada nije srušio princip kojem je pozivao. Uvijek je prvi radio on čemu je pozivao.
Gospodar u Kur'anu kaže:
لَن تَنَالُوا الْبِرَّ حَتَّىٰ تُنفِقُوا مِمَّا تُحِبُّونَ.
“Nećete dostići dobročinstvo, dok ne budete davali od sebe ono što najviše volite.”[5]
U odnosu prema Allahu, dž.š., trebamo na umu imati dvije stvari: prvo, Allah je dobar i prima samo ono što je dobro.” Dva su uvjeta da bi neko djelo bilo primljeno, prvi da je ispravno i drugi da je iskreno. Nije ispravno uraditi djelo kojim Allah, dž.š., nije zadovoljan i smatrati ga iskrenim.
Uzvišeni u Kur'anu kaže:
قُل لَّا يَسْتَوِي الْخَبِيثُ وَالطَّيِّبُ وَلَوْ أَعْجَبَكَ كَثْرَةُ الْخَبِيثِ.
“Reci: ‘Zaista nije isto dobro i zlo, iako će te mnoga zla nekada fascinirati.'”[6]
U predajama stoji da se jedne noći Resulullah, s.a.v.s., prenuo iz sna, a pored njega je bila njegova hanuma Umu Selema, r.a. Rekao je: “Teško li Arapima od zla koje se primaklo. Otvaraju se vrata Jedžuža i Medžuža. Allahov Poslaniče, zar možemo biti uništeni, a da između nas ima čestitih robova? – upita ga hanuma. Možete biti uništeni ako se zlo previše raširi!” Kada se zlo, razvrat i nemoral raširi u velikoj mjeri, a čestiti ne urade ništa da to zaustave tada svi mogu biti uništeni.
Resulullah, s.a.v.s., je rekao da se dova musafira ne odbija. Razlog zbog kojeg je čovjek spomenut u hadisu odužio svoje putovanje je upravo ovaj. Čim osoba napusti mjesto u kome živi, neka počne učiti dovu, jer se ona prima. Dova onoga koji je skrušen i ponizan se prima, zato u hadisu Resulullah navodi: “raščupan je i prašnjav”. Kada rob kaže Gospodaru moj, Gospodaru moj, Gospodaru moj, Allah mu odgovora: “Odazivam ti se, odazivam ti se, odazivam ti se.” Spomenuti u hadisu je imao tri elementa dove: putnik je, skrušen, ponizan, doziva svog Gospodora, ali dova mu se ne prima, jer ono što jede je haram i ono što pije je haram, odgojen je na haramu.
Haram zalogaj koji osoba stavi u usta sprječava da dova bude primljena. Odgajanje djece na haramu, uvijek će ostaviti loš trag. Čestite žene su svoje muževe na posao pratile riječima: “Boj se Allaha i zarađuj za život. Strpit ćemo se u oskudici, ali nemoj nam donosit haram.”
U hadisima Resulullaha, s.a.v.s., se navodi da Allah, dž.š., nekada primi malu sadaku, pa je uvećava, tako da Sudnjem danu bude velika poput brda. Međutim, da bi učinili dobro djelo ono mora biti ispravno. Ne može insan živjeti nemoralno i pitati se zašto mu se dove ne primaju, ne može se džamija sagraditi od kamate, sadaka dijeliti od prava drugih ljudi i sl.
Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao:
أَعْطُوا الْأَجِيرَ أَجْرَهُ قَبْلَ أَنْ يَجِفَّ عَرَقُهُ.
“Isplatite radniku njegovu zaradu, prije nego mu se znoj osuši.”[7]
Nepravda prema nemuslimanu, teža je od nepravde prema muslimanu. Na Sudnjem danu, muslimani će imati priliku da halale, ali nemuslimanu će se hak poravnavati, tako što će mu Allah, dž.š., davati od dobrih dijela onoga ko mu je nepravdu nanio. Prenosi se da je jedan od velikana sa sinom završio u zatvoru, pa ga je sin upitao zašto im se to desilo, kad su radili dobra djela. Odgovorio mu je: “Sine, neko je u noći odapeo strijelu.” Time je mislio da se neko, u posljednjoj trećini noći, požalio Gospodaru na nepravdu koju su mu učinili.
Jedna arapska izreka kaže:
مَوْتُ الصَالِح رَاحَةٌ لِنَفْسِهِ وَمَوْتُ الطَالِحِ رَاحَةٌ لِلنَاسِ.
“Kada umre dobar insan, on se odmori. A kada umre loš insan, odmore se drugi.”
Zamolimo Gospodara Uzvišenog, da nas počasti da budemo od onih koji će se odmoriti kada umru.
Tri su hadisa trebamo znati o dovi:
يُسْتَجَابُ لِأَحَدِكُمْ مَا لَمْ يَعْجَلْ يَقُولُ دَعَوْتُ فَلَمْ يُسْتَجَبْ لِي.
“Primit će se svaka vaša dova, dokle god je ne požurujete.” “A kako požurujemo,” upitaše ashabi. “Jedan od vas će reći, dovio sam, ali dova mi nije primljena.”[8]
Kada god dovimo, budimo čvrsto uvjereni da nam je Allah, dž.š., tu dovu primio, jer nam je Resulullah to rekao:
“Nema roba, koji uputi dovu, a da u njoj ne traži neki grijeh ili kidanje rodbinskih veza, a da mu Allah neće dati troje. Ili će mu Allah odma primiti dovu, ili će mu je ostaviti za Ahiret ili će od njega otkloniti zla onoliko koliko je dobra tražio dovom.”[9]
Treći hadis glasi:
“Zaista se Allah najviše stidi i Najplemenitiji je. Stid ga je Njegovog roba, koji podigne ruke, da mu ih vrati prazne.”[10]
Uzvišenog Allaha molimo da naše ruke nakon dova nikada ne budu prazne, Amin!
[1] Muslim, 384, Ebu Davud, 523, Tirmizi, 484, Nesai, 678, i drugi.
[2] Jasin, 12.
[3] Muslim, 1015, Tirmizi, 2989, Darimi u Sunenu, 2759, Ahmed u Musnedu, 8348.
[4] En-Nisa’, 82.
[5] Alu Imran, 92.
[6] El-Maida, 100.
[7] Ibn Madže, 2443.
[8] Buhari, 6340, Ebu Davud, 1484, Tirmizi, 3387, i drugi.
[9] Ahmed, 11133.
[10] Tirmizi, 3556.
