Borba protiv prohtjeva, samodisciplina

Odgoj duše kroz Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sunnet
Ramazanska halka sa dr. hafizom Kenanom Musićem

Uzvišeni Gospodar kaže:

وَأَمَّا مَنْ خَافَ مَقَامَ رَبِّهِ وَنَهَى النَّفْسَ عَنِ الْهَوَىٰ فَإِنَّ الْجَنَّةَ هِيَ الْمَأْوَىٰ

“A onome koji je od stajanja pred Gospodarom svojim strepio i dušu od prohtjeva uzdržao, Džennet će boravište biti sigurno.” (Naziat, 40 – 41)

U mjesecu ramazanu svaki vjernik i vjernica se susreću sa najznačajnijom borbom u koju čovjek ulazi, a to je borba sa vlastitim prohtjevima! Ne smijemo dozvoliti da nas prohtjevi odvedu u ono što Gospodar zabranjuje. Zbog toga, mjesec ramazan nam daje priliku da razumijemo sve one nagone i prohtjeve koji su u nama. Svaki prohtjev koji je Gospodar stvorio ima čist kanal i čist put kojim može izaći u stvarnost, ali i onaj prljav kojim nekada ljudi, nesvjesni posljedica, pribjegavaju!

Vjernik i vjernica usmjeravaju svoje strasti u pravcu onoga što je široko, a to je halal. Nikako ne idu u ono što je zabranjeno. Osoba koja kaže “ne” razvratu i okrene se braku, porodici, svakim trenom života ima nagradu kod Gospodara. Koristi svoje tijelo u onome što je Stvoritelj odredio kao čistu stazu za svakoga ko želi da bude sretan. Ulema nas upozorava da strasti imaju opasnu ulogu u životu čovjeka. Razum i srce zaklanjaju prohtjevi, zaklanja pohlepa, škrtost i nemar.

Uzvišeni Gospodar u Kur’ani kerimu kaže jezikom Jusufa a.s:

وَمَا أُبَرِّئُ نَفْسِي ۚ إِنَّ النَّفْسَ لَأَمَّارَةٌ بِالسُّوءِ إِلَّا مَا رَحِمَ رَبِّي ۚ إِنَّ رَبِّي غَفُورٌ رَحِيمٌ

“Ja zaista ne pravdam sebe (svoj nefs), zaista nefs (prohtjevi) navode čovjeka da čini ono što je loše, osim ono što moj Gospodar milošću Svojom obuhvati, zaista je moj Gospodar onaj što sve prašta i samilostan je.” (Jusuf, 53)

U predajama se kaže da je Božiji poslanik, Muhammed, s.a.v.s., govorio: Najviše se bojim za svoj ummet dvije stvari: slijeđenja strasti i praznog nadanja! Zbog čega slijeđenje strasti? Kaže ulema: “Jer onda nije mjerilo istina, nego su mjerilo tvoji lični doživljaji. „Ne želiš da poslušaš ono što je Gospodar rekao nego uzimaš ono čemu te prohtjevi vode, iako si možda svojim razumom svjestan da je to loše po tebe.

Zbog čega je opasna prazna nada ili, kako se kaže, duga nada? Jer kada čovjek ima duga nadanja tada zaboravi činjenicu da je na ovome svijetu prolazan. Ulema nas uči da onaj ko radi Allaha, radi Stvoritelja nebesa i Zemlje nešto ostavi, može znati odmah da li je to iskreno ostavio ili ne. Kada ostaviš neki prohtjev, ostaviš hranu i piće u mjesecu ramazanu, Gospodar odmah daje u tome slast! Ukoliko ne osjetiš slast u ostavljanju prohtjeva, preispitaj svoj nijet, svoju namjeru.

Ulema nas također uči da su prohtjevi poput zmije koja ima sedam glava. Svaka od tih glava je opsana i čovjeka može usmrtiti u smislu da mu ugrozi kako zadovoljstvo na ovome svijetu, tako i nagradu na budućem. To je strast, srdžba, oholost, zavist, škrtost, pohlepa i pretvaranje!

Sve ove bolesti su te koje trebamo liječiti u mjesecu ramazanu. Ramazanski post nam pomaže u liječenju svih ovih bolesti. Kada se borimo protiv svojih strasti, mi to radimo vježbom, kada uskraćujemo tijelu jelo i piće, mi jačamo svoje duše, jačamo svoja srca, iščišćujemo svoj um! Zato u ramazanu neke stvari potpuno drugačije vidimo, jer nas je Gospodar počastio. Protiv srdžbe se borimo blagošću i nastojanjem da budemo blagi prema svakome i prema svemu sa čime se susrećemo.

Oholost pobjeđujemo, ako Bog da, u ramazanu činjenjem svega u čemu je poniznost. Kako je Božiji Poslanik. s.a.v.s., skromno jeo. Znao je na podu sjesti, onako kako bi najskrominiji čovjek sjedio.

Zavist liječimo preispitivanjem vjere, znanjem da je Bog taj koji daje; pa zbog čega preispitujemo ili zbog čega zavidimo nekome kome je nešto Gospodar dao, a nama možda zbog nas, nešto nije dao?! Škrtost liječimo redovnom sadakom. Onaj ko redovono daje sadaku, liječi opasnu osobinu škrtosti kod sebe. Pohlepu liječimo, popravljanjem svojih percepcija; šta je bitno, a šta je manje bitno, pa ne idemo za onim što je manje bitno gubeći ono što je suština u ovome životu dunjalučkom. Pretvaranje dokidamo svjetlošću iskrenosti, a to je da radimo ona dobra djela za koja zna samo Uzvišeni Gospodar!

Kada se ličnost oplemeni slušanjem Gospodara i pokornošću Njemu, tada ta duša, te strasti, postaju smirene, postaju usmjerene prema onome što je dozvoljeno i sretne jer su svjesne da su se odazvale svome Gospodaru. Najplemenitiji poziv jeste onaj koji ćemo dobiti od Gospodara, a On kaže:

يَا أَيَّتُهَا النَّفْسُ الْمُطْمَئِنَّةُ ارْجِعِي إِلَىٰ رَبِّكِ رَاضِيَةً مَرْضِيَّةً فَادْخُلِي فِي عِبَادِي وَادْخُلِي جَنَّتِي

O ti dušo smirena, vrati se svome Gospodaru, ti si zadovoljna sa Njim bila, i On je zadovoljan sa tobom. Uđi među robove Moje, uđi u Moj Džennet!” (Fedžr, 27 – 30)

Ući svojim karakterom na dunjaluku među one koji su se iznijeli u borbi sa vlastitim prohtjevima, kako bi na ahiretu bili sa onim robovima koji su na ovome svijetu udovoljavali Gospodaru, a ne svojim prohtjevima i strastima. Oni su bili robovi Njemu, a strasti svoje i prohtjeve usmjerili prema onome sa čime je Gospodar zadovoljan!

Hazreti Omer je vidio čovjeka i upitao ga: ”Kuda ideš?” On je odgovorio: “Odoh kupiti mesa, poželio sam.” Hazreti Omer je klimnuo glavom. Sutradan ga je opet vidio, pita ga: “Gdje ideš?” Reče: “Poželio sam meso, pa odoh da kupim.” Hazreti Omer mu je rekao: “Pa zar svaki put kada ti nešto dođe da jedeš, ti to i učiniš?!”

Ulema nas uči da je vrlo bitno raditi na odgoju svojih prohtjeva, ne davati im uvijek ono što traže od nas. Zbog toga je jedan od velikana duhovnoga odgoja šejh Abdulkadir Gejlani rekao: “Izlazimo pred svoje neprijatelje, a sa naših sablji kapa krv iz naše borbe protiv vlastitih prohtjeva.” Glavnina vojske Salahudina Ejubije bila je odgojena od strane šejh Abdulkadira i drugih velikana koji su odgojili muslimansku vojsku, koji su vratili Kudsi-šerif.

Vjernik je taj ko je svjestan da su stotine hiljada na ovome svijetu gladni i žedni, da su milioni jetima, dječice koja odrastaju bez svojih roditelja, da je desetine miliona ljudi bez krova nad glavom. Nekada mu se suza otme iz oka jer je svjestan da kod Gospodara ima obavezu da se time, a ne drugim prohtjevima svojim bavi!

Koliko je značajna ova borba, svjedoči i činjenica da je to borba u kojoj, iako izgubimo bitku, ne smijemo izgubiti rat, jer ako bi izgubili, onda nas to vodi onome što je srdžba Gospodara! Ako prohtjevi od nas uzmu ono što traže, tada smo izgubili glavnu borbu u našem životu. Zbog toga je ramazan bitan, kada kontrolišemo unošenje onoga što je halal od jela i pića, i kontrolišemo intimni kontakt jer smo zadovoljni sa onim što nam je Gospodar dao, tada odgajamo svoje prohtjeve da budu daleko od svakoga harama. Kao da kažemo: “Sposobni smo, hvala Gospodaru, kontrolisati se u onome što je halal, pa kako da ne budemo sposobni kontrolisati se i udaljiti se od onoga što je zabranjeno i haram?“

Uistinu je veliki dar od Gospodara da je okovao šejtane u mjesecu ramazanu i dozvolio nam da izađemo na mejdan, da izađemo na bojno polje sa vlastitim prohtjevima, da njih oplemenimo, da njih usmjerimo prema dozvoljenom i da im pokažemo koja je ljepota i širina upravo u onome sa čime je Gospodar zadovoljan.

Blog

Posljednje dodano

Pratite nas na

Pretplatite se na naš Newsletter