Bitka na Uhudu i poraz zbog neposluha

Zahvala pripada Uzvišenom Stvoritelju. Molim Ga najvećim Njegovim imenom da nas počasti Džennetom i svakim djelom koje približava Džennetu, i molim Ga najvećim Njegovim imenom da nas zaštiti od Džehennema i svakog djela koje približava Džehennemu. Salavat i selam, mir i spas Muhammedu, posljednjem Božijem poslaniku, njegovoj časnoj porodici, vrlim ashabima i svima koji su ponosno nosili islam i prenosili ga sljedećim generacijama.

Nakon Bitke na Bedru i pobjede muslimana, mnogobošci iz Meke nisu mogli mirovati nego su pripremili veliku vojsku sastavljenu od preko 3.000 boraca. Krenuli su napasti Resulullaha, s.a.v.s., i Medinu. Bili su to teški dani za Resulullaha, s.a.v.s., jer je znao da je to ogromna vojska koju treba dočekati. Jedan od glavnih principa koje učimo iz Sire Resulullaha, s.a.v.s., jeste da se savjetujemo. Stariji ashabi Resulullaha, s.a.v.s., smatrali su da trebaju dočekati neprijatelje u Medini, što je bilo mišljenje i Muhammeda, s.a.v.s., a mladići koji nisu učestvovali u Bici na Bedru željeli su izaći izvan grada: “Allahov Poslaniče! Dopusti da izađemo pred njih, daj da im izađemo u susret kao vojska da ne kažu da smo se prepali i zatvorili u Medinu!” Nakon što je Resulullah, s.a.v.s., sve saslušao, odlučio je poslušati one koji su kazali da trebaju izaći pred neprijatelje. Usprkos činjenici da je Resulullah, s.a.v.s., u snu vidio kako je u njegovoj ruci oštećena sablja, što je protumačio da će neki od njegovih ashaba preseliti, Resulullah, s.a.v.s., dao je prednost mišljenju većine. Većina je željela da izađu iz Medine i bore se s mušricima na bojnom polju, što je Resulullah, s.a.v.s., prihvatio.[1]

Kada je obukao oklop i krenuo izaći, oni koji su Resulullaha nagovarali da izađe pomislili su da su pritisli Resulullaha, s.a.v.s., i da je to razlog njegova izlaska. Došli su kod njega i kazali: “Allahov Poslaniče, ako želiš, ostat ćemo u Medini”, na što je Resulullah, s.a.v.s., odgovorio:

لَيْسَ لِنَبِيٍّ إِذَا لَبِسَ لَأْمَتَهُ أَنْ يَضَعَهَا حَتَّى يُقَاتِلَ

“Kada vjerovjesnik obuče svoj oklop, ne skida ga dok ne izađe da se bori na Božijem putu!”[2]  

Resulullah, s.a.v.s., izlazi s oko 1.000 vojnika iz Medine. Među tim vojnicima bio je i vođa munafika Abdullah ibn Ubej ibn Selul, čovjek koji je zavidio muslimanima i posebno Resulullahu. Čuvajmo se zavidnosti, jer je Resulullah, s.a.v.s., rekao da ona jede dobra djela onako kako vatra proždire suho drvo.

Abdullah ibn Ubej ibn Selul trebao je biti kralj Medine i pred sami dolazak Resulullaha, s.a.v.s., Medinjani su ga mislili imenovati kraljem kako bi se ujedinili pod njegovim vođstvom. Nikada Abdullah ibn Ubej nije mogao preći preko toga te je vodio neprijateljstvo iznutra prema Resulullahu, s.a.v.s. Nakon samo nekoliko kilometara, Abdullah ibn Ubej nagovorio je tri stotine boraca da se vrate. Vojska Muhammeda, s.a.v.s., odjednom je svedena na nešto više od sedamsto vojnika. Resulullah, s.a.v.s., ipak nastavlja ne osvrćući se na to, vođen iskrenom vjerom da će Gospodar pomoći svoju vojsku. Došli su do brda Uhud i Resulullah, s.a.v.s., opet uči ummet da treba planirati i uložiti svoj maksimalan trud u svemu što se radi.

U životopisu Resulullaha, s.a.v.s., ne možemo naći da je nešto od dobra činio, a zatim to ostavio. I mi moramo biti poput Resulullaha, s.a.v.s. Ne smijemo ostavljati ono u šta krenemo, ne smijemo ostaviti dobro koje činimo. Moramo biti uspješni u svom obrazovanju, u svojim poslovima i zadacima. Moramo biti oni koji su predani Uzvišenom Stvoritelju i svjesni da robuju Gospodaru time što čine i slijede stil življenja Muhammeda, s.a.v.s.

Resulullah, s.a.v.s., prije samog izlaska iz Medine odbija neke mladiće koji su željeli krenuti s njim, ali su bili mladi. Rafi ibn Hadidž i Semura ibn Džundub, r.a., bili su mladići od petnaestak godina. Resulullah ih je vratio, na što je Rafija rekao: “Ja dobro umijem gađati strijelama!” Resulullah, s.a.v.s., tada pristade da Rafi krene, na što je Semura rekao: “On dobro gađa, ali ja sam jači od njega, umijem ga savladati u hrvanju!” Tada im je Resulullah, s.a.v.s., obojici dozvolio da krenu. Koliko je bitno imati vještine koje služe ummetu Muhammeda, s.a.v.s. Musliman i muslimanka trebaju posebno trenirati borilačke sportove. Streljaštvo predstavlja stup koji pomaže čovjeku da zaštiti svoju vjeru, čast i domovinu.

Kada je došao do brda Uhud, Resulullah, s.a.v.s., rasporedio je vojsku tako da je zatvorio put mnogobožačkoj vojsci prema Medini. Odredio je 50 strijelaca pod vođstvom Abdullaha ibn Džubejra, r.a., da budu na planini, na brdu s kojeg će gađati neprijateljsku vojsku ukoliko pokuša obići muslimane i doći im s leđa. Resulullah, s.a.v.s., rekao im je, čak ako vide da muslimani pobjeđuju ili da stradaju, da nipošto ne napuštaju svoja mjesta. Jedan od velikih zadataka nas muslimana i muslimanki jeste da vidimo koje je naše mjesto, s kojeg bedema mi branimo islam i na kojem bedemu ponosno stojimo braneći islam i svoju vjeru. Svako je od nas na jednom bedemu, supruge su na bedemu čuvajući svoje porodice, a muževi su na bedemu nastojeći donijeti halal opskrbu u svoje kuće. Svako je na bedemu, pa nastojmo ne dozvoliti šejtanu i neprijateljima da preko našeg bedema dođu i ugroze muslimane. Resulullah, s.a.v.s., odredio je tu grupu od 50 strijelaca, jer je znao da među 3.000 boraca mnogobožaca ima 300 konjanika, što je ogroman broj, jer jedan konjanik vrijedi koliko pet pješaka.[3] Hazreti Musab ibn Umejr, r.a., bio je bajraktar kojem je Resulullah, s.a.v.s., dao zastavu, to je onaj prvi izaslanik, onaj mladić koji je posljednji atom svoje snage ulagao kako bi stanovnici Medine primili islam i kasnije bili oni koji su prihvatili Resulullaha, s.a.v.s., i muhadžire.

Bila je subota, sedmi ševal, kada je Resulullah, s.a.v.s., izašao. Vojska je postavljena tako da su se mušrici morali sukobiti s muslimanima jedan na jednoga, a strijelci su bili oni koji su štitili muslimanska leđa. Prije same bitke Resulullah, s.a.v.s., podigao je svoju sablju i upitao:

عَنْ أَنَسٍ أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ أَخَذَ سَيْفًا يَوْمَ أُحُدٍ فَقَالَ مَنْ يَأْخُذُ مِنِّي

“Ko će uzeti ovu sablju onako kako priliči da se ona uzme.“[4]

Svi ashabi Resulullaha, s.a.v.s., znali su šta to znači. Bili su svjesni toga da musliman kada se prihvata bilo kojeg zadatka najprije gleda je li sposoban izvršiti taj zadatak. Resulullah, s.a.v.s., upozorio nas je da osoba koja nekome povjeri zadatak, a zna da u ummetu ima neko ko je sposobniji za taj zadatak, on je izdao Allaha i Njegova Poslanika. Hazreti Ebu Dudžane, poznati borac, uzeo je sablju i rekao: “Ja ću je, Allahov Poslaniče, uzeti onako kako priliči!”, a zatim je zavezao crvenu ahmediju, što je značilo da će se boriti do posljednjeg daha. Prenosi se da je hazreti Ebu Dudžane, r.a., išao kroz neprijateljske redove i sjekao na desnoj i lijevoj strani te da je toga dana on najviše neprijatelja porazio. Hazreti Hamza bio je glavni borac na bojnom polju. Resulullah, s.a.v.s., odredio je da bude vođa svih muslimana tom prilikom. S druge strane, mušrici nisu štedjeli truda; pripremali su se na najbolji način. Abdulah ibn Kami, jedan od neprijatelja, pripremio je deset ratnika, koji bi danas bili nazvani specijalcima, kojima je bio zadatak da ubiju Muhammeda, s.a.v.s. Dok je bitka trajala, prišli su Musabu, r.a., koji je držao bajrak, misleći da je on Resulullah. Odsjekli su mu desnu ruku, a on se nastavio boriti protiv njih, zatim su mu odsjekli lijevu ruku, a on nije dozvolio da zastava padne sve dok nije preselio kao šehid. Na početku bitke muslimani su potukli neprijateljsku vojsku i počeli ih goniti; neprijatelj je bio u rasulu dok su muslimani bili organizirani.

Moramo znati da je naš neprijatelj jak onoliko koliko smo mi slabi, pa ne dozvolimo da zbog naše slabosti ummet ispašta. Resulullah, s.a.v.s., naredio je strijelcima da ne napuštaju svoje mjesto. Njihov vođa bio je Abdullah ibn Džubejr, r.a. Kada su strijelci vidjeli da muslimani pobjeđuju, krenuli su, rekavši: “Pobijedili smo, idemo na bojno polje!” Hazreti Abdullah ibn Džubejr reče im: “Ja neću napustiti mjesto koje mi je Resulullah rekao da ne napuštam!”[5]  Usprkos tome, 30 od 50 strijelaca napustilo je mjesto i preostali broj strijelaca nije bio dovoljan da zaštite leđa muslimanima. Halid ibn Velid i Ikrima ibn Ebi Džehel bili su vođe konjice mnogobožaca iz Meke. Kada su vidjeli da je brdo ostalo pusto i da je na njemu samo petnaestak strijelaca obrušili su se na njih, pobili ih i došli muslimanskoj vojsci s leđa. Hazreti Abdullah ibn Džubejr i svi strijelci koji su ostali na brdu preselili su kao šehidi. Tada se u muslimansku vojsku uvukao nemir, jer više nije bilo organizacije, reda ni jedinstva. Resulullah, r, i ashabi doživljavaju da ih 300 konjanika napada s leđa, a ukupan broj muslimana bio je otprilike 650. Muslimanska je vojska razbijena, a oko Resulullaha, s.a.v.s., ostalo je samo dvadesetak ashaba. Ebu Dudžane, t, zagrlio je Resulullaha i branio ga svojim tijelom od strijela. Hazreti Talha ibn Ubejdullah postavio je svoje tijelo kako strijele ne bi pogodile Resulullaha, s.a.v.s. Neprijatelji su znali da je Resulullah u toj maloj grupi, štaviše širila se glasina da je Muhammed, s.a.v.s., ubijen. Hazreti Enes ibn Nadr, t, jedan od velikih ashaba, kazao je: “Šta nam vrijedi život nakon Muhammeda. Vratite se i borite se, ako je on preselio da i mi preselimo kao šehidi.”[6] Čuvajmo se glasina, glasine su opasne. Talha ibn Ubejdullah, t, gađao je strijelom, a svojim je tijelom štitio Resulullaha, s.a.v.s. Međutim, Resulullah se isticao u borbi i on je prednjačio, pa mu je Talha govorio: “Božiji Poslaniče, skloni svoje tijelo, ja želim da preselim, a da ti ostaneš živ.” Jezid ibn Seken, r.a., jedan od ensarija, zajedno s pet mladića iz Medine štitili su Resulullaha i borili se ispred njega. Svi su preselili kao šehidi. Kada su preselili, Resulullah, s.a.v.s., uzeo je Jezidovu glavu u svoje krilo, ne dozvoljavajući da glava tog velikana bude u prašini. Muslimanska vojska se povukla i muslimani su doživjeli poraz zbog onih strijelaca koji nisu poslušali jasnu naredbu Resulullaha, s.a.v.s.[7]

Razmislimo o tome kakav poraz doživi ummet Muhammeda, s.a.v.s., kada se deseci i stotine hiljada ljudi ne odazovu Gospodaru i ne poslušaju Resulullaha, s.a.v.s.. Sedamdeset velikana, među kojima je i hazreti Hamza, preselili su u toj bici kao šehidi. Resulullah, s.a.v.s., stao je iznad njih i kazao:

هٰؤُلاَءِ أَشْهَدُ عَلَيْهِمْ

“Ja sam svjedok ovima na Sudnjem danu!”[8]

Onda su ih ukopali. Resulullah, s.a.v.s., davao je prednost onom ashabu koji je znao više Kur’ana. Bitka na Uhudu poraz je muslimana, poraz koji smo doživjeli zbog neposlušnosti nekih od nas. Nastojmo da mi ne budemo oni koji svojim neposluhom donose teškoće ummetu Muhammeda, s.a.v.s.

Imam Malik, Allah mu se smilovao, kada bi čuo da grmi pored Medine, izašao bi iz nje. Pitali su ga: “Zašto izlaziš?” On bi odgovorio: “Molim Gospodara da ne kazni stanovnike Medine zbog mojih grijeha!” Moramo gledati kakva su to naša djela, moramo biti svjesni činjenice da se vjernik samo Gospodara svoga treba bojati i da se treba bojati svoga grijeha koji je učinio prema Gospodaru, a nadati se samo Allahovoj milosti. Resulullah, s.a.v.s., vraća se u Medinu, i nakon što su prenoćili samo jednu noć, okuplja ashabe koji su učestvovali u Bici na Uhudu i izlazi s njima u mjesto zvano Hamra el-Esed, očekujući mušrike da dođu. Kada su mušrici vidjeli tu odlučnost Resulullaha, s.a.v.s., tu inicijativu i spremnost da se opet sutradan s njima sukobi, oni su se prepali i povukli u Meku.

Stoga, imajmo inicijativu u dobru; onaj ko reagira tek na ono što drugi čine, osudio je sebe na djelovanje u uskom prostoru. Reagirajmo prema svojoj porodici, održavajmo rodbinske veze, reagirajmo prema društvu čineći dobro i pozivajući ljude da čine dobro, jer je Resulullah, s.a.v.s., rekao:

الدَّالُّ عَلَى الْخَيْرِ كَفَاعِلِهِ

“Onaj ko ljude poziva dobru ima nagradu kao i da sam čini dobro!”[9]

Molim Uzvišenog Gospodara da nas počasti iskrenim povratkom Njemu, iskrenim pokajanjem i iskrenom željom da budemo od onih koji služe ummet Muhammeda, s.a.v.s. Da budemo od onih koji uče iz poraza i pobjeda, da je sve u Allahovim rukama i da smo dužni uložiti maksimalan trud, a rezultate daje naš Gospodar.

Molim Gospodara da nas pomogne na putu činjenja dobra, počasti iskrenošću u svim djelima i sačuva stanja onih koji gube nadu u Njegovu milost. Amin!